Devetnica uoči svetkovine sv. Kvirina, zaštitnika Sisačke biskupije i župe sv. Kvirina, kojom će se vjernici u bazilici Sv. Kvirina u Sisku duhovno pripravljati za proslavu svoga zaštitnika, započela je u četvrtak, 25. svibnja svečanim misnim slavljem koje je predvodio biskup Vlado Košić. U koncelebraciji su bili generalni vikar mons. Marko Cvitkušić, ekonom mons. Zdravko Novak rektor bazilike preč. Robert Jakica, župnik iz Lasinje vlč. Kristijan Krajnović, župnik iz Hrvatske Dubice Damir Kunić te župnik iz Petrinjske župe Preobraženja Gospodnjeg Damir Ceković.

Već tradicionalno, tom prigodom biskup je uručio „Odlikovanje sv. Kvirina”, znak priznanja u Sisačkoj biskupiji onima koji se posebno trude svjedočanstvom i primjerom živjeti svoju vjeru. Ovogodišnji dobitnici odlikovanja su Ana Karas za 50 godina djelovanja kao sakristanka u kapeli sv. Ane u Crnoj Dragi (župa Lasinja), Katarina Prigorac za 40 godina djelovanja kao sakristanka u kapeli Srca Isusova u Desnim Štefankima (župa Lasinja), Katica Tor za 35 godina djelovanja kao sakristanka u kapeli sv. Leonarda u Gradecu Pokupskom (župa Lasinja), Juraj Skrbin za 45 godina djelovanja kao orguljaš i zborovođa u više sisačkih župa te Anđelko Ruf trenutni orguljaš i sakristan u župi Presvetog Trojstva u Hrvatskoj Dubici.

U homiliji biskup je rekao kako nas pročitana Riječ Božja poučava da je trpljenje i mučeništvo neminovni dio kršćanskog života. „Sveti Pavao, kako izvješćuju Djela apostolskih (Dj 22, 30; 23, 6-11), bio je uhvaćen i zatvoren zbog propovijedanja o Isusu Kristu. Pavao se snašao te je zavadio saduceje i farizeje, rekavši da je sin farizeja i da vjeruje u uskrsnuće, što saduceji odbacuju. Time je pridobio neke farizeje koji su čak izjavili da ne nalaze ništa zlo na tom čovjeku. I tako dok su se Židovi svađali, on je znao da mora trpjeti. U noći Gospodin mu reče: Hrabro samo! Jer kao što si za me svjedočio u Jeruzalemu tako treba da i u Rimu posvjedočiš! Bila je to najava mučeništva jer svjedočanstvo se u grčkom i latinskom jeziku poistovjećuje s mučeništvom. Evo, tako je bilo i s našim svetim Kvirinom. I on je bio zbog vjere u Krista mučen i ubijen. Poput našega Gospodina Isusa Krista koji je trpio za nas, bio raspet na križ i umro za naše spasenje“.

U nastavku rekao je i kako je današnji svijet pun izazova i zamki te kako su to su problemi koji pred nas stavljaju pitanja na koje se traži naša hrabrost da doista svjedočimo o njemu sve do prolijevanja krvi „Još se do krvi niste oduprli boreći se protiv grijeha.“ (Hb 12,4). Osvrnuvši se na aktualna događanja u Crkvi biskup je poručio kako duboko svi žalimo zbog nasilja nad maloljetnicima i velika je to sramota za nas Crkvu što su se takvi ljudi uvukli u naše redove i počinili takve strašne zločine koje svi osuđujemo. „Sigurno da nam je prvom mjesto dobro djece i mladih te da s tim osobama koje su proživjele te strahote iskreno suosjećamo i one su u središtu naših molitava i brige da im pomognemo. Ipak u našim su molitvama i naši svećenici koje ne smijemo zaboraviti i koji su u najvećoj mjeri vrijedni i čestiti. Oni nas uče i vode Isusu Kristu, bez njih ne bismo mogli doći do euharistijskog Isusa i do njegove milosti koju nam dijeli po svetim sakramentima. Mogli bismo reći s jednim čitateljem koji je te nemile događaje komentirao riječima: Pa ne ostavlja se Isusa zbog jednog Jude! Da, postojao je Juda, bio je izabrani Isusov učenik, no on je Isusa izdao i odijelio se od dvanaestorice apostola. Ne slijedimo mi Judu nego Isusa, i zbog Jude nećemo od Isusa otići. Dakako da nas sablažnjava i neugodno nam je što je to Juda učinio, ali mi to ne želimo i ne smijemo učiniti, mi želimo vjerno Isusa slijediti“.

Biskup je primijetio i kako medijska povika na katoličke svećenike želi poniziti i čitavu Crkvu i sve svećenike proglasiti ološem i zajednicom nemoralnih ljudi te se zapitao kako to da se tako žestoko napadaju samo katolički svećenici, a druga zvanja koja su više i neprestano s djecom i mladima, se toliko ne spominju i prozivaju. „Kao da đavao udara upravo na nas, katolike najviše! Nije li i to znak da smo mu posebna smetnja, da nas želi uništiti? No, Isus je za svoju Crkvu rekao da je ni vrata paklene neće nadvladati (Mt 16,18)! Mi u to vjerujemo premda nas te Isusove riječi ne oslobađaju dužnosti da budemo budni i da se borimo protiv svih napasti, posebno požude tijela, požude očiju i oholosti života (1 Iv 2,16). Ipak radi se više o unutarnjem a ne vanjskom progonu Crkve“, ustvrdio je biskup te dodao kako smo mi ljudi, tjelesna bića ali ne smijemo dopustiti da nama vladaju tjelesne požude, ne smiju nas zavoditi grijesi koji nas preko naših očiju vabe u propast, ne smijemo osobito dopustiti oholosti da nam upropasti život te kako oni koji su u Crkvi, a nisu spremni slijediti Krista, progone ga.

Govoreći o klerikalizmu biskup rekao je kako ljudi svećenike gledaju s nekim poštovanjem, sjećajući se svetih i požrtvovnih svećenika te se zapitao zlorabe li današnji svećenici, to povjerenje naroda? „To se neprestano moramo pitati. Također tu svoju poziciju ne smijemo koristiti kao poziciju moći iz koje bismo željeli nastupati s visoka prema ljudima, smatrajući sebe boljima jer upravo je to zamka đavolska kojom nas on želi u našim vlastitim očima uzdići da bi nas survao u bijedu i jad ovladavanja tuđim životima. Jesu li to vuci u ovčjem runu (Mt 7,15)? Posebno je bolno kada se to dogodi u odnosu na najranjivije tj. djecu i mlade, one koji su još u razvoju i koji vjeruju starijima, a posebno svojim učiteljima, vjeroučiteljima, svećenicima. Doista bismo se trebali sjetiti Isusove riječi koju je rekao onima koji sablazne djecu: naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more“ (Mk 9,42). Ovo su veoma ozbiljne riječi i Isusova najoštrija osuda svake zloporabe vjere u odnosu na malene, tj. djecu i ranjive osobe“, zaključio je biskup te na kraju pozvao na jedinstvo kako bi Crkva nakon ovih mučnih trpljenja i progona zasinula još ljepša i jača.