Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na prvi dan devetnice sv. Kvirinu

Sisak, bazilika sv. Kvirina, 25. svibnja 2023.

Draga braćo i sestre, 

Započinjemo Devetnicu priprave pred proslavu svetkovine svetog Kvirina, sisačkog biskupa i mučenika s početka 4. stoljeća.

Riječ Božja nas poučava kako je trpljenje i mučeništvo neminovni dio kršćanskog života.

Sveti Pavao – kako izvješćuju Djela apostolskih (Dj 22, 30; 23, 6-11) – bio je uhvaćen i zatvoren zbog propovijedanja o Isusu Kristu. Pavao se snašao te je zavadio saduceje i farizeje, rekavši da je sin farizeja i da vjeruje u uskrsnuće, što saduceji odbacuju. Time je pridobio neke farizeje koji su čak izjavili da ne nalaze ništa zlo na tom čovjeku. I tako dok su se Židovi svađali, on je znao da mora trpjeti. U noći Gospodin mu reče: »Hrabro samo! Jer kao što si za me svjedočio u Jeruzalemu tako treba da i u Rimu posvjedočiš!« Bila je to najava mučeništva jer svjedočanstvo se u grčkom i latinskom jeziku poistovjećuje s mučeništvom.

Evo, tako je bilo i s našim svetim Kvirinom. I on je bio zbog vjere u Krista mučen i ubijen.

Poput našega Gospodina Isusa Krista koji je trpio za nas, bio raspet na križ i umro za naše spasenje. Sveti Ivan u evanđelju danas (Iv 17, 20-26) donosi Isusovu velikosvećeničku molitvu. U njoj se Isus prije smrti molio za svoje učenike, ali ne samo za njih nego i za sve „koji će na njihovu riječ vjerovati u mene“, a molio je s ciljem „da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.“

Isus se dakle molio i za nas danas. Mi smo ti njegovi učenici koji smo povjerovali u njega na riječ koju su od apostola pa preko sv. Kvirina i tolikih mučenika prenosili njegovi učenici. Naš naraštaj je njegova Crkva danas, njegovi učenici danas. Jednom se Gospodin zapitao, kad opet dođe hoće li naći vjere na zemlji.

I mi se s pravom pitamo, odgovaramo li mi njegovim učenicima kakve je on želio, bi li on mogao reći da smo mi njegovi svjedoci danas.

Današnji je svijet pun izazova i zamki, kakvih nije bilo u vrijeme prve Crkve, pa mogli bismo reći niti kroz svu njezinu bogatu i dugu povijest. To su problemi koji pred nas stavljaju pitanja na koje se traži naša hrabrost da doista svjedočimo o njemu sve do prolijevanja krvi.

„Još se do krvi niste oduprli boreći se protiv grijeha.“ (Hb 12,4)

Kao što vidite i slušate, draga braćo i sestre, ovih se dana upravo podiže velika hajka na svećenike u našem narodu jer se optužuju svi da su počinitelji nasilja nad maloljetnicima. Duboko žalimo svi i velika je to sramota za nas Crkvu što su se takvi ljudi uvukli u naše redove i počinili takve strašne zločine koje svi osuđujemo. Sigurno da nam je prvom mjesto dobro djece i mladih te da s tim osobama koje su proživjele te strahote iskreno suosjećamo i one su u središtu naših molitava i brige da im pomognemo.

Ipak u našim su molitvama i naši svećenici koje ne smijemo zaboraviti i koji su u najvećoj mjeri vrijedni i čestiti. Oni nas uče i vode Isusu Kristu, bez njih ne bismo mogli doći do euharistijskog Isusa i do njegove milosti koju nam dijeli po svetim sakramentima. Mogli bismo reći s jednim čitateljem koji je te nemile događaje komentirao riječima: „Pa ne ostavlja se Isusa zbog jednog Jude!“ Da, postojao je Juda, bio je izabrani Isusov učenik, no on je Isusa izdao i odijelio se od dvanaestorice apostola. Ne slijedimo mi Judu nego Isusa, i zbog Jude nećemo od Isusa otići. Dakako da nas sablažnjava i neugodno nam je što je to Juda učinio, ali mi to ne želimo i ne smijemo učiniti, mi želimo vjerno Isusa slijediti.

Zanimljivo je pri tom, svakako, kako ta medijska povika na katoličke svećenike želi poniziti i čitavu Crkvu i sve svećenike proglasiti ološem i zajednicom nemoralnih ljudi. Pitamo se kako to da se tako žestoko napadaju samo katolički svećenici, jer nismo vidjeli da se druga zvanja koja su više i neprestano s djecom i mladima, toliko spominju i prozivaju? Kao da đavao udara upravo na nas, katolike najviše! Nije li i to znak da smo mu posebna smetnja, da nas želi uništiti? No, Isus je za svoju Crkvu rekao da je „ni vrata paklene neće nadvladati“ (Mt 16,18)! Mi u to vjerujemo premda nas te Isusove riječi ne oslobađaju dužnosti da budemo budni i da se borimo protiv svih napasti, posebno „požude tijela, požude očiju i oholosti života“ (1 Iv 2,16). Ipak radi se više o unutarnjem a ne vanjskom progonu Crkve!

Svi smo mi ljudi, tjelesna bića ali ne smijemo dopustiti da nama vladaju tjelesne požude, ne smiju nas zavoditi grijesi koji nas preko naših očiju vabe u propast, ne smijemo osobito dopustiti oholosti da nam upropasti život. Oni koji su u Crkvi a nisu spremni slijediti Krista progone ga.

Sveti Otac papa Franjo često govori o klerikalizmu i napasti moći koja vreba na nas svećenike. Mi se, po sakramentu svetog reda, na neki način izdvajamo iz Božjeg naroda i to kler čini nekom posebnom „kastom“ koja je sama po sebi nekako posebno zaštićena. Ljudi nas gledaju s nekim poštovanjem, možda sjećajući se svojih svetih i požrtvovnih svećenika. Zlorabimo li mi, današnji svećenici, to povjerenje naroda? To se neprestano moramo pitati. Također tu svoju poziciju ne smijemo koristiti kao poziciju moći iz koje bismo željeli nastupati s visoka prema ljudima, smatrajući sebe boljima jer upravo je to zamka đavolska kojom nas on želi u našim vlastitim očima uzdići da bi nas survao u bijedu i jad ovladavanja tuđim životima. Jesu li to „vuci u ovčjem runu“ (Mt 7,15)?

Posebno je bolno kada se to dogodi u odnosu na najranjivije tj. djecu i mlade, one koji su još u razvoju i koji vjeruju starijima, a posebno svojim učiteljima, vjeroučiteljima, svećenicima.

Doista bismo se trebali sjetiti Isusove riječi koju je rekao onima koji sablazne djecu: „naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more“ (Mk 9,42). Ovo su veoma ozbiljne riječi i Isusova najoštrija osuda svake zloporabe vjere u odnosu na malene, tj. djecu i ranjive osobe.

Isus nas, braćo i sestre, u današnjem evanđelju, u svojoj velikosvećeničkoj molitvi poziva na jedinstvo. Jedinstvo svih kršćana nije samo u odnosu na podijeljenost koja je prisutna među kršćanima, te se svake godine u siječnju, u Molitvenoj osmini molimo da se vrati izgubljeno jedinstvo među nama. Ono se tiče još više našeg unutarnjeg jedinstva. Mi smo pozvani da svi budemo jedno: „jedno srce i jedna duša“, kao što je bila prva kršćanska zajednica, kako nas izvješćuje sv. Luka u Djelima apostolskim (Dj 4,32). Jesmo li doista svi jedno: i vjerni narod sa svojim pastirima, i vjernici među sobom, i pastiri jedni s drugima? Naime, kad smo svi jedno, tada nas je teže slomiti. Mogu udarati pastire, ali ako se narod moli za njih, kao kada je bio zatočen sveti Petar, jer Crkva se molila za njega, kao kada je bio progonjen i suđen sveti Kvirin, jer Crkva sisačka se molila za njega, i kada je bio progonjen i zatvoren blaženi Alojzije Stepinac, Crkva u hrvatskom narodu molila se za njega… i što se dogodilo? Preživjela je Crkva progone u Jeruzalemu i Petar je izišao iz zatvora, preživjela je Crkva sisačka ubojstvo svetog biskupa Kvirina, preživjela je Crkva u našem narodu mučeništvo našeg svetog blaženika Alojzija. A zašto? Jer je Crkva bila jedno, jer je ustrajala u molitvi i zajedništvu.

Tako će i danas iz ovih mučnih progona i trpljenja Crkva zasinuti još ljepša i jača ako budemo svi jedno srce i jedna duša, ako budemo zajedno pastiri i stado, ako budemo svi oko Krista Gospodina. Amen.