Homilija na misi zadušnici za Brunu Bušića 16.10.2011.

Mons. Vlado Košić, sisački biskup
Homilija na misi zadušnici u crkvi Sv. Marka u Zagrebu
16. listopada 2011. godine
           

 

     BRUNO BUŠIĆ – 33. GODIŠNJICA SMRTI I 12. GODIŠNJICA PRIJENOSA U ZAGREB, SV. MARKO /16.X.2011.

 

Poštovana rodbino i prijatelji ubijenog Brune Bušića, draga braćo i sestre!

Na današnji je dan, 16.listopada, prije 33 godine ubijen veliki hrvatski rodoljub, književnik, pjesnik i vizionar Bruno Bušić. Na današnji je dan, prije 12 godina preneseno njegovo mrtvo tijelo u Domovinu i sahranjeno na zagrebačkom Mirogoju.

Mnogo ima simbolike u tom mladom životu i preranoj nasilnoj smrti našega dragog Brune.

Rođen je također u ovom jesenjem mjesecu listopadu, dana 6., godine 1939.u Vinjanima Donjim kraj Imotskoga. Mjesec listopad mjesec je Marijin u kojem vjernici časte Blaženu Djevicu moleći krunicu. Bruno je izgubio svoju majku Anu veoma rano, kad su mu bile tri i po godine, o čemukaže: „zapravo nikad nisam prestao patiti zbog toga“. U ovom mjesecu listopadu – i to upravo 16. listopada, i to iste 1978. godine, dakle isti dan kad je na Brunu Bušića u Parizu izvršen atentat – u Rimu je bio izabran krakovski kardinal Karol Wojtyla za papu te si je uzeo ime Ivan Pavao II. Od 1. svibnja ove godine papa Ivan Pavao II. je blaženik Katoličke Crkve, čiji ćemo blagdan proslaviti prvi puta ove subote, 22. listopada, jer je to bio dan njegova papinskog ustoličenja.

Bruno Bušić živio je nepunih 40 godina, točnije 39, no i u to – rekli bismo  – malo vremena postao je velik. Netko, s pravom, reče: bio je to najistaknutiji hrvatski emigrant. Ivan Pavao II. koji je svoj pontifikat započeo taj za Brunu tragičan dan bio je i ostat će – također velik. Neki, s pravom, kako je uobičajeno već pri spomenu više papa (Lav Veliki, Grgur Veliki), dodaju mu i u ime taj atribut pa kažu: Ivan Pavao II. Veliki. Postoji doista suglasnost veličine između hrvatskog domoljuba i stradalnika Brune te pape Ivana Pavla Drugog. Obojica su se borila protiv totalitarnih režima, patili su od njih, zbog njih i krv svoju prolili. Krvoproliće Brune tog kobnog pariškog ponedjeljka bilo je smrtonosno, a krvoproliće bl. pape Ivana Pavla II. Velikog 13. svibnja 1981. nije, ali ga je – čini se – prouzročila ista ruka totalitarizma koji se bojao za svoj opstanak pa nije prezao ni pred ubojstvima, međutim morao je propasti jer je bio nehuman u svojoj biti. Komunizam je morao propasti jer je gradio svoju ideologiju bez temelja, nije želio Boga, odbacio ga je a time i gazio čovjeka, te se tako sam osudio na propast. S pravom se kaže da je papa Ivan Pavao II. bio jedan od glavnih uzročnika pada Berlinskog zida, što je simbol pada komunizma, no možemo reći – danas, spominjući se žrtve Brune Bušića, i s njime još 64 od UDBA-e u inozemstvu poslije Drugog svjetskog rata ubijena Hrvata, da je i on pridonio njegovu rušenju i kraju.

Kad je u imotskoj gimnaziji u drugom razredu morao pisati zadaću – koja je imala svrhu ispitati tko je od omladine „protudržavni element“ – odgovarao je na pitanja. Među inim test-pitanjima bilo je i pitanje: Vjeruješ li u Boga? Bruno je, kako svjedoči njegov prijatelj iživotopisac Anđelko Mijatović,  napisao: „U Boga vjerujem… Prosuđivanjem zdravog razuma dolazim do zaključka da Bog postoji. Jer ako svaka stvar ima majstora, koji ju je napravio, mora i ovi nepregledni svemir, koji se savršeno giba, imati svoga majstora i nadzornika.“ Zanimljivo je da je UDBA-i bilo važno znati vjeruju li gimnazijalci u Boga i da su na temelju tog odgovora, dakako i drugih, zaključivali tko jest a tko nije za „novi poredak“. Još je jedan odgovor morao iznenaditi isljednike, a Bruno ga je napisao nakon pitanja, je li bolji stari ili novi sistem: „Slobode vjere nema, ravnopravnosti također, a o jednakosti da i ne govorimo.“

Već tako mlad Bruno Bušić bio je zreo u svojim razmišljanjima i odgovorima. Ne samo da je dobro, nego i mudro odgovarao. A treba reći: i hrabro! Upravo je to bitno za ljude koji svojim vizijama pokreću i mijenjaju svijet: oni znaju, razmišljaju mudro, ali su i hrabri u svojim postupcima i djelima, ne bojeći se za svoja uvjerenja i trpjeti – pa i umrijeti. I naš novi blaženik papa Ivan Pavao Drugi i prije trideset tri godine ubijen mladi književnik Bruno Bušić bili su takvi – hrabri proroci koji su mijenjali svijet. Bez njih svijet bi bio drukčiji, bio bi gori. Zbog njih i njihove vizije, njihova života i djela, ali i njihove žrtve, svijet je danas bolji. Mi možemo i smijemo – za obojicu reći: i naša Hrvatska zbog njih je bolja. Barem slobodna, svjesna, hrabra. Još joj predstoji mnogo čišćenja i mnogo zrenja, ali stvorena je – jer su ljudi, hrabri poput Brune Bušića, vjerovali u nju i izgrađivali ju svojim nesebičnim zalaganjem i ljubavlju. I svojom žrtvom.

Danas je dvadesetdeveta nedjelja kroz godinu u koju se u svim katoličkim crkvama čita i razmišlja o poruci koju nam podastire Riječ Božja. Današnja tema – mogli bismo kratko reći – jest odnos vjernika prema politici i političarima.
U prvom čitanju iz Knjige proroka Izaije vidimo da je perzijski kralj Kir, premda poganin, proglašen „pomazanikom Gospodnjim“, jednako kao što su to bili i židovski kraljevi. Gospodin mu govori: „Radi sluge svog Jakova i Izraela, svog izabranika, po imenu te pozvah i imenovah te premda me nisi znao.“ I nastavlja: „Iako me ne poznaš, naoružah te…“ Riječ je o kralju koji je pokorio babilonsko carstvo u 6. st. prije Krista. On je odmah proglasio svojim ediktom slobodu Židovima koji su bili u babilonskom sužanjstvu, te ih pustio da se vrate u Jeruzalem i svoj zavičaj. To je bilo poslanje koje je Bog namijenio tom poganskom kralju, koji je ostao zapamćen u židovskoj povijesti kao njihov veliki dobrotvor. Zato ga oni časte imenom „pomazanika Gospodnjeg“ i vjeruju da ga je Bog izabrao i naoružao da izbavi svoj izabrani izraelski narod iz ropstva.

U Evanđelju pak Gospodin farizejima, koji su ga željeli uhvatiti u stupicu, jasno odgovara: „Podajte caru carevo, a Bogu Božje!“ Što to pripada caru, kralju, predsjedniku ili naprosto državi, pitamo se. Je li svaka vlast od Boga ili ima kršćanin pravo ne slušati onu vlast koja od njega traži nešto što on ne smije? Znamo dobro, koliko je kršćana poginulo, bilo progonjeno i stradavalo, od rimskih careva koji su progonili Kristove vjernike, pa do najnovijih režima koji su nametali nevjeru i nisu poštivali čovjeka ni ljudska prava! Kako onda dati „caru carevo“, kad on na to nema pravo, ako uskraćuje svojim podanicima njihove slobode i prava? Isusu je važnije da se ljudi na ispravan način odnose prema Bogu, i zato poziva: „Bogu dajte Božje“! A što je Božje? Sve, sve je Božje jer sve njemu pripada. Stoga on mora biti na prvom mjestu. A potom sve drugo. I zemaljska vlast ima pravo na porez, ima pravo nametati zakone – ali oni moraju biti pravedni. Nije li i Bruno Bušić, čiju 33.obljetnicu ubojstva i prerane smrti danas obilježavamo, bio svojevrsni kontestator – protiv nepravedne vlasti, koja je zatirala nacionalne slobode, slobodu vjere, progonila misleće ljude i intelektualce želeći zatrti duh koji je na bilo koji način bio njimaprotivan? Da, bio je. I baš zato ostao je velik, u svojoj nesreći i podnesenom ubojstvu – on je pobjednik i sjajan primjer svima kako se čovjek treba nesebično boriti i ne odustati od prava svoga naroda, svoje domovine, sviju ljudi – da žive u slobodi i miru, ravnopravnosti sa svima drugima. To ga je stajalo života. Ali premda je takav „car“ – tj. ta vlast – bila privremeni pobjednik, pravi je pobjednik upravo on i svi koji su se žrtvovali za plemenite ideale. Tu se pokazalo da je „car doista gol“, da nema nikakva drugog načina nego samo silu, ali – kako dobro naš narod kaže – svaka sila za vremena. Ne može se vječno činiti nepravdu, tj. može se činiti što se hoće, ali ne može se to činiti dokle se hoće.

Na primjeru za slobodu Domovine poginulog Brune Bušića učimo kako je nepravedna vlast uvijek sama sebi najveći neprijatelj. I kako će sigurno kad-tad pasti upravo ona, premda na žalost prije toga mnogi stradaju. Ali – to nije uzalud. Tako je i naš Gospodin Isus Krist, kojeg je također ubila nepravedna vlast, pobijedio jer je znao što je prvo, i iznad svega važno, naime, da je najvažnije „dati Bogu Božje“. Tko to zaboravi, taj sigurno neće uspjeti, taj ide u propast.

Ovdje, u crkvi sv. Marka na Gornjem gradu, nalazimo se između dvije glavne ustanove naše države, Hrvatskog sabora i Vlade. Molimo im mudrost da nikad ne slijede uske, osobne, skupne ili stranačke interese, nego da znaju braniti i tražiti ono što je zajedničko, što je dobro čitavog našeg naroda! Uskoro će izbori u našoj Domovini. Molimo Gospodina da našom zemljom upravljaju ljudi kojima je na prvom mjestu Bog i Domovina, a ne njihov vlastiti probitak ili zagovaranje sustava koji je ubio našeg Brunu i tolike, koji do dana današnjega nisu dobili nikakvu pravnu satisfakciju – jer državni odvjetnik nikako da uzme na dnevni red tolike zločine počinjene protiv Hrvata, kako za vrijeme poraća nakon Drugog svjetskog rata, kada je stradao najveći broj naših ljudi, tako ni u komunističkoj diktaturi nakon rata, i u domovini a osobito u inozemstvu.

Neka Brunu Bušića vječnim mirom podari Gospodin, u kojeg je on vjerovao i uzdao se! Nek’ svojim čvrstim značajem i hrabrom vjerom u pobjedu dobra te zauzimanjem za čovjekoljublje i domoljublje nadahnjuje i sve nas, a osobito mlade naraštaje! Neka nas s neba gleda i zagovara našu Domovinu i njezin napredak u poštenju, dobroti, bogoljublju i svakom dobru! Amen.

Pin It on Pinterest