Mons. Vlado Košić, sisački biskup
Homilija na posveti crkve sv. Antuna Padovanskog u Vojniću
15. listopada 2011. godine
Dragi vjernici, dragi uzvanici, poštovani predstavnici vlasti: potpredsjedniče Vlade RH gosp. Pankretiću, gosp. dožupane Karlovačke županije, gospođo dogradonačelnice grada Karlovca, gosp. Kujundžić, dragi svećenici, braćo i sestre!
Želim najprije izraziti radost zbog današnjeg slavlja. Ovo slavlje posvete župne crkve sv. Antuna Padovanskog u Vojniću velika je pobjeda dobrote i ljubavi. Jer ovo je dom Božji, dom onoga koji je sama i jedina prava Dobrota i Ljubav. Mi danas ovu crkvu predajemo Bogu, posvećujemo ju za njegovo štovanje, za njegovo slavljenje. Ovo mjesto od sada je sveto mjesto susreta čovjeka s Bogom. Sveto, i u smislu Božje svetosti kojom on posvećuje čovjeka i stvarnosti koje njemu služe, ali sveto i u smislu naše ljudske najviše vrijednosti – svetinja kao ono najveće što nam pokazuje Onoga koji zavrjeđuje naše najviše moguće poštovanje.
Danas je u Crkvi također spomendan sv. Terezije iz Avile, prozvane Terezija Velika. I ona ima za nas poruku, poruku svetosti. Također značajni moment koji bismo trebali imati u vidu jest da je na moju molbu zagrebački nadbiskup kard. Josip Bozanić za ovu crkvu sv. Antuna u Vojniću darovao moći bl. Alojzija Stepinca koje ćemo ugraditi u oltar kod posvete oltara prije posvete oltar i prinosa darova.
Sveta je Terezija bila žena snažna, velika obnoviteljica i svoga karmelićanskog reda i Crkve u svom vremenu u kojem je živjela, tj. u 16. stoljeću. Često je govorila – i to pjevaju danas tisuće mladih u Taize-u: „Dios solo basta – Samo Bog je dosta!“ I sv. Antun, koji je živio prije, odnosno u 12. st. također je sav živio za Boga i Isusovo evanđelje koje je propovijedao oduševljeno i s mnogo argumenata, s jedne, ali i s mnogo žara, s druge strane. Prozvali su ga suvremenici „maljem heretika“ – naime, na njegovu su se riječ obraćala na pravu vjeru u Krista čitava mnoštva slušatelja. A kardinal Alojzije Stepinac bio je čovjek neslomljive vjere, dosljedan i uporan u ljubavi prema Kristu, u ljubavi prema pravdi, u ljubavi prema svome hrvatskom narodu, ali i u strpljivom podnošenju izrugivanja, poniženja, progonstva i zatvorskog zatočeništva, sve do prolijevanja krvi. Nedavno je u javnost iznesena već mnogima znana istina da je kardinal u lepoglavskom zatvoru sustavno trovan, tako da su mu u kućnom pritvoru u Krašiću liječnici doslovno, zbog bolesti nastale tim trovanjem, morali izvaditi više litara krvi. Sve su to ustrajnosti i dosljednosti koje puno govore i nama danas, dragi vjernici.
Mi smo pozvani na postojanost u vjeri i poput sv. Terezije i poput sv. Antuna i poput bl. Alojzija. Naše je vrijeme drukčije, ali je naša zadaća ista.
Posveta crkve i oltara govori nam da smo mi, živa Crkva posvećeni Bogu, da smo mi hram i boravište Duha Svetoga, da je u nama prisutan Bog. On želi biti u nama djelatan, kao i u svojim svetima. Stoga je naš poziv jednak njihovome: biti znak i poziv svima oko sebe da se poklone Bogu jedinome. Kao što i ova crkva sv. Antuna ovdje u Vojniću već svojom pojavom, a onda posebno po tome što se u njoj okupljaju vjernici te je mjesto štovanja Boga, govori svima: Bog je s nama, njemu se treba „prignuti svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika“.
Upravo je u tome veličina čovjeka – kako je rekao papa Pavao VI.: „čovjek je najveći na koljenima“, da, pred Bogom. Kad Boga čovjek stavi na prvo mjesto u svome životu, tada je sve na svome mjestu. Naime, ako imamo ispravan odnos prema Bogu kao svome Ocu, tada imamo i prema svim ljudima ispravan odnos – poštujući ih i ljubeći kao svoju braću i sestre. Tomu nas uči i ovo današnje slavlje posvete ove crkve.
U prvom smo čitanju čuli kako su Nehemija te svećenik i književnik Ezra poučavali narod čitajući i tumačeći Božju riječ. To su činili na temeljima razrušenog hrama, nakon povratka iz babilonskog sužanjstva – poslije edikta perzijskog kralja Kira koji je u 6.st. prije Krista zaposjeo Babilon i pustio Židove da se vrate u Jeruzalem i svoju zemlju. Narod je nakon čitanja i tumačenja Božje riječi plakao, tako da ga Nehemija i Ezra moraju smirivati: „Ne plačite, ne tugujte… ne žalostite se jer radost Gospodnja vaša je jakost!“
I vi, dragi vjernici, imali ste razloga često u posljednjih 20 godina i za žalost i za plač. Danas se međutim radujte i veselite – jer „ovo je dan posvećen našem Gospodinu“. Ovo je dan veselja i dan pobjede! A najveća je Božja pobjeda kad se žalost okrene u radost, kad se dobrom pobijedi zlo. Upravo takav je danas dan, dan koji je kruna vaših dobrih nastojanja, jer ste i u najvećim iskušenjima i zlu sačuvali dobro, dapače izgrađivali se u dobru i ljubavi, i zato vama pripada Božja radost, koja neka bude vaša jakost!
Gospodin nas poučava u Evanđelju kako je potrebno zahvaljivati: ozdravio je deset gubavaca i jedan mu je došao zahvaliti. I mi smo mu dužni zahvaljivati jer nas neprestano obasipa brojnim dobročinstvima. Njegovo pitanje: „zar se nisu očistila desetorica? Gdje su ostala devetorica?“ neka se ne tiče nas jer mi smo ovdje da mu kažemo hvala što nam je darovao ovu crkvu, što smo se mogli danas u njoj okupiti. On nas upozorava da je pravo klanjanje, koje je Bogu milo, „u duhu i istini“! Nije važna vanjština, ovo ili ono mjesto, već je za pravo klanjanje važna nutrina, jer „Bog je Duh i koji se njemu klanjaju u duhu i istini treba da mu se klanjaju.“ Naše je srce, naša duša pravo mjesto kulta koji Isus od nas traži. Ako smo tu „istinski klanjatelji“, onda nije važan nikakav hram ni veličina ni ljepota crkve. Ljepota naše duše milija je Bogu od svake vanjštine, ali kad je srce naše u povezanosti s Bogom, kad – poput sv. Terezije – znamo da je Bog dovoljan, tada je lijepo da imamo lijepe crkve, da se možemo radosno okupljati u Božjem hramu koji i svojom vanjštinom izražava našu nutrinu i izraz je naše vjere i ljubavi, i prema Bogu i prema ljudima.
Kad je jednom nedavno preminuli poznati američki izumitelj informatičke tehnologije Steve Jobs imao jednu prezentaciju svojih proizvoda, rekao je: „Jednako sam ponosan na ono čime se ne bavimo kao i na ono čime se bavimo.“
Tim je riječima želio istaknuti kako čovjek, da bi došao do uspjeha, mora znati mnogim stvarima reći „ne“. Nije moguće niti u našem kršćanskom životu, u životu duhovnosti i svetosti, napredovati ako ne znamo i ne poštujemo što je ono što je „naš posao“ i što je ono „što nije naš posao“. Sigurno, naše je: promicati Božje vrijednosti na ovom svijetu – život, poštujući ga od začeća do prirodne smrti, nesebičnost i služenje tj. altruizam i zajedništvo, koje nam Bog prvi dariva u svome Sinu i u Duhu Svetome, da bismo onda i mi znali svoje bližnje darivati duhovnim darovima. To pak znači da moramo biti protiv civilizacije smrti, protiv sebičnosti i vladanja drugima, tj. egoizma i odjeljivanja od drugih. Danas je na sceni individualizam u kojem ljudi ne prepoznaju druge ljude kao svoju braću i sestre. Ljudi se zatvaraju u sebe, sve žele samo za sebe, žele sve imati, i to odmah. To je protivno našem kršćanskom uvjerenju, jer za nas nije važnije imati od biti, i mi znamo da je potrebna strpljivost da bi se dobro sjeme razvilo, raslo i donijelo ploda.
Stoga ne čudi, braćo i sestre, što nas ne prihvaćaju niti razumiju svi ljudi. Zapravo, to je znak da smo na dobru putu – jer, kako je rekao još starogrčki mudrac, kad bi me voljeli i dobri i zli, to bi značilo da sam ja ne samo dobar nego i zao; no kad me vole dobri, a ne vole zli, to je ono što želim, jer to znači da sam na dobru putu.
Moramo se naviknuti da nas ovaj svijet ne razumije, da nas progoni kao što je progonio i našega Gospodina koji je bio i raspet. No, pobjeda konačno pripada Njemu – i onima koji Njega slušaju i slijede.
Upravo je danas ovo slavlje znak te Božje pobjede. I naše. I na tome vam svima čestitam i radujući se s vama želim da i sve nas ovaj događaj posvete župne crkve posveti da budemo dionici Božje pobjede. Amen.