Mons. Vlado Košić, sisački biskup
Homilija na Svi svete u crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije u Sisku
1. studenog 2011. godine
Draga braćo i sestre u Kristu, dragi vjernici!
Danas jednim blagdanom Crkva želi proslaviti sve svete. Imamo naime svaki dan jednog sveca ili blaženika Katoličke Crkve, a nekad i više njih jednog dana u kalendaru, ali ipak – ovim blagdanom Crkva želi upravo to reći – to nisu svi koji su proslavljeni u nebu!
Kao što smo čuli u prvom čitanju iz Otkrivenja sv. Ivana apostola, pred licem Božjim stoji „nepregledno mnoštvo koje nitko ne može izbrojiti“! U viđenju sv. Ivana oni su obučeni u bijele haljine i imaju palme u rukama. I mi se pitamo: „Tko su oni i odakle dođoše?“ Sam Apostol odgovara: „Oni dođoše iz nevolje velike i opraše haljine svoje i ubijeliše ih u krvi Jaganjčevoj.“
I mi odgovaramo danas, i ovih dana, braćo i sestre, na ovo pitanje: obilazimo grobove naših najmilijih i tako svjedočimo: to su naša braća i sestre, naši roditelji, naši prijatelji, oni koji su nas zadužili svojim životom, svojom ljubavlju, svojom brigom i žrtvom za nas. To su, sigurni smo u to, naši preminuli članovi obitelji, oni koji su nam prenijeli vrijednosti naše vjere, poštenja, časti i ponosa. Naučili su nas poštivati i voljeti ljude, zemlju, domovinu. Od njih smo primili osjećaj za druge, sućut za nevoljne, solidarnost sa siromašnima i potrebnima, oni su nam ulili osjećaje zahvalnosti i ljubavi prema Bogu i ljudima. Stoga znamo, i za to molimo Gospodina, da i oni budu među tim mnoštvom spašenih koji u nebu Boga veličaju.
Doista, ne bi bilo moguće nabrojiti i u kalendar staviti sve zaslužne i sve dobre ljude, kojima dugujemo sve što imamo, znamo, osjećamo i jesmo. Zapravo dugujemo im sebe. To je stvarno nebrojeno mnoštvo koje se ne da izbrojiti. Stoga im ovih dana obilazimo njihova posljednja zemaljska počivališta i tako im iskazujemo svoju zahvalnost i ljubav. Dok se nadvijamo nad njihove grobove i molimo se za njih, pitajmo se jesmo li dostojni njihovi potomci i njihova braća i prijatelji? Mogu li oni biti ponosni na nas, na naše ponašanje, na naše zauzimanje za dobro kojem su nas oni učili i što su nam svojim životom i primjerom pokazivali?
Nipošto ne smijemo zaboraviti, braćo i sestre, i naše poginule branitelje, te hrabre ljude koji su se izložili i svoj život založili za našu slobodu i budućnost našega naroda i Domovine. Još su nam svježa sjećanja na njih i njihovu hrabrost, njihovu ljubav prema istini i pravdi. Dok im stavljamo cvijeće i palimo svijeće na grobu, pitamo se što će biti s našom Domovinom. Je li ona dostojna njihove žrtve, jesmo li mi dostojni njihova položenog života za Domovinu i što ćemo mi učiniti s njome – a za koju su oni dali svoje živote?
Mnogo je neodgovornosti na žalost u ovome svijetu. A tomu je tako jer ljudi žive sebično, misleći samo na sebe. Sveci su naprotiv ljudi koji žive za druge, koji poput Učitelja Gospodina našega Isusa Krista i život svoj daju za druge, drugima pomažu, druge tješe, drugima čine dobro, opraštaju i ne uzvraćaju nepravdama, klone se nasilja i u poniznosti svoj život doživljavajući ga ne kao vladanje nad drugima nego kao služenje. O tome govori Gospodin u svojim Blaženstvima.
On proglašava blaženima, a možemo reći i svetima, one koji se ne vode logikom ovoga svijeta, već slušaju Njega koji želi da duhovno bude iznad tjelesnog i materijalnog, da bogatstvo bude samo u Bogu, dok u svemu drugom čovjek ne smije biti navezan ni na kakvo zemaljsko blago. „Blago siromasima duhom!“ Duhom je siromašan onaj koji zna da je duhovno vrednije od svega vidljivoga, te se ne da osiromašiti ničim što traži poštovanje i klanjanje, nego jedino Bogu daje svega sebe i njemu se jedinome klanja. Samo takav čovjek slobodan je od idolatrije tj. klanjanja idolima odnosno krivim bogovima. Samo čovjek koji Boga jedinoga štuje zna da nema drugih bogova ni ljudskih veličina o kojima ovisi njegov život i koji zaslužuju da ih obožava. Bog to jedini zaslužuje. Stoga se za oči ljudske čini da je to siromaštvo, da je to neimaština, da je to bijeda – ali to je najveće bogatstvo!
Život u žalosti nije u modi, pa ipak žalosne Isus proglašava blaženima. No, nije riječ o bilo kakvoj žalosti, već jedino onoj koja je zbog krivih bogova, zbog ljudskih lutanja i nepotrebnih patnji budući da ne znaju što čine, budući da slijede svoju propast, zavedeni misleći da hodaju putem svoje sreće. Međutim ta sreća traje kratko i oni su onda još nesretniji. Samo ako se žalostimo zbog toga, kao što se Isus žalostio gledajući Jeruzalem koji se nije želio obratiti, mi možemo očekivati utjehu. Utjeha je u Bogu, Utješitelj je Duh Sveti Branitelj. On „vida rane ranjenim, ne da nama putem zlim.“ Sveti su oni koji tako, ispunjeni Duhom Božjim, bivaju utješeni i onda i sami druge tješe „onom utjehom kojom tješi njih same Bog.“
Krotki, nježni ili blagi – sveti su jer su radije pribjegli finoći negoli grubosti, jer su na nasilje uzvratili blagošću i opraštanjem. Gospodin je sam rekao: „Dođite k meni jer sam krotka i ponizna srca!“ Njegova je krotkost bila u tome što su ga nevina osudili i vodili „k’o krotko janje na klanje“. On nije na nepravdu nepravdom uzvraćao i nije prijetio, već je svima želio biti „nježan kao majka“ kad grli svoju djecu. Polagao je ruke na djecu, bolesnike je liječio i pomagao im, a najviše je okupljao grješnike i dizao im nadu pokazujući im novi život. Ta je preobrazba i u nama moguća samo nježnošću Božjom. Kad to doživimo, tada i sami možemo biti krotki i ponizni, a na to smo svi pozvani jer je to put svetosti.
Blaženi su i „gladni i žedni pravednosti“, kaže Gospodin. Kako je malo pravde na ovome svijetu, kako je ovaj svijet okrutan i pun nepravdi! Upravo su zato veliki oni koju ustaju protiv nepravde, bore se protiv nečovječnosti i zla. Naš je bl. Alojzije Stepinac rekao: „Ljubiti pravdu a mrziti nepravdu, to je moje načelo. A u ljubavi prema hrvatskome narodu ne dam se ni od koga natkriliti.“ Nadahnimo se i mi na primjeru hrabrih i neustrašivih ljudi, naših branitelja u borbi za slobodu našega naroda, onih koji se nisu bojali suprotstaviti se nepravdama premda znali da i sami mogu stradati. „Oni će se nasititi.“, rekao je Gospodin. Ako ne na ovome svijetu, onda sigurno na drugome.
Milosrdni su ljudi koji iskazuju drugima praštanje i ne vraćaju istom mjerom. Oni koji znaju da se ne može živjeti ni bez Božje ni bez ljudske milosti. Udijeliti nekome milost isto je što i besplatno dati, ne gledajući svoju dobit i korist. Samo tako – jer smo i sami obdareni Božjim darovima koje ne možemo nikada otplatiti – može se i s bližnjima živjeti u miru i slozi. Takvi će i sami zadobiti milosrđe.
„Čistima je sve čisto“ – rekao je sv. Augustin. A Gospodin reče: „ako ti je oko čisto, čitav si čist.“ Možda je zato toliko nečistoće, toliko prljavštine u riječima i djelima među ljudima. Jer nije moguće da se ljude gleda samo kao predmet, stvar i sredstvo, a da se i sam čovjek ne pretvori u stvar, postane bezdušan i prljav. „Čisti srcem“ gledaju Boga. A nečisti? Vide samo sebe. I druge, ali ne kakvi oni stvarno jesu, nego kakvi su za njihovu pohlepu, za njihove prizemne želje i koristi.
Mirotvorci su Sinovi Božji. Graditelji mira u ovom nemirnom svijetu. Kad gledamo čitav globus, posvuda ratovi – koji se neprestano vode i odnose tisuće ljudskih života – a sve u ime demokracije i ljudskih prava, toliko su grozni! Čak nobelovci za mir vode ratove, ubijaju nevine, diče se ubojstvima. Mir je djelo pravde, mir je djelo istine. Bez čovjeka koji je istinoljubiv i pravedan, bez dobrog čovjeka nema mira među ljudima. Molimo sve svete da nas nauče graditi mir.
Molimo progonjenog Krista koji je proglasio progonstvo blaženim, da se ne prestrašimo „kada nas – zbog njega – grde i proganjaju i sve zlo slažu protiv nas“. Da se upravo tada znamo „radovati i klicati“. Sveci nisu prolazili ovom zemljom ubirući pohvale i uživajući časti, ne! Njih se nije prihvaćalo, njih se odbacivalo, morali su biti izbačeni i trpjeti progonstva, izrugivanja i ogovaranja. Ali neka! Božji se čovjek ne plaši ljudske zlobe jer zna – Bog je jači, Bog na kraju uvijek pobjeđuje.
To je i nama velika utjeha, braćo i sestre, jer blagdan Svih svetih ispunja nas optimizmom. Gledajući toliko mnoštvo spašenih možemo se nadati da ćemo jednom i mi biti s njima. Samo se traži da ne zaniječemo Gospodina, da ljubav prema njemu i svoju vjeru živimo – ne tek riječima, nego svojim djelima, zauzimanjem u ovom našem društvu za Kraljevstvo nebesko, za pobjedu koja niče iz poraza, za ljubav iznad svega i usprkos svega. Amen.