Mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački

Uvod i homilija u u euharistijsko slavlje svetkovine sv. Lovre, đakona i mučenika

župa sv. Lovre u Petrinji, subota, 10. kolovoza 2013.

Uvod

Na početku izražavam svoju radost što ove godine na Lovrenčevo – koje vam od srca čestitam – mogu biti s vama ovdje u Petrinji. U ljepoti ovoga slavlja i Božje prisutnosti pozdravljam i zahvaljujem tebi, dragi župniče i dekane Josipe, pozdrav svima vama draga braćo svećenici, đakone i bogoslovi; vama, dragi župljani i hodočasnici. Zahvaljujem i sisačkomu biskupu, subratu Vladi, s kojim dijelim bratsko zajedništvo molitve za cijelu Sisačku biskupiju.

Sveti nas Lovro, stoljećima uči da nikada u središtu naših slavlja nisu ljudske sposobnosti i ljudska djela, nego uvijek Božje djelo i njegov dar koji se ostvaruje u Crkvi, naročito po ljudima koji žive nesebičnost. Mučenik Lovro, koji je snažno utkan u muke i radosti grada Petrinje, svakoga čovjeka podsjeća da je ljudski život – bez obzira koliko se činio beznačajnim i ma koliko obilježen trpljenjem i kušnjama – uvijek Božji dar, a dar izvire iz srca i u drugima budi radost. Ovdje smo pred Bogom u zahvalnosti za dar ljudi jednih drugima i za znak najdublje međusobne povezanosti po istoj vjeri.

Zato se na ovu svetkovinu spominjemo ne samo živih, nego i svih naših pokojnih. Njih preporučujemo Bogu, s poštovanjem koje nas i danas pita što je s našom vjerom, što je s našom pripadnošću Crkvi i s ljubavlju prema hrvatskoj domovini. Molimo zagovor

Kao što to činimo u svakome slavlju i danas iskrena srca molimo Gospodina da nam oprosti grijehe, da vidi našu spremnost za promjenu življenja, i svojim nas oproštenjem učini dostojnima ovoga dara svete misne žrtve. Skrušimo se i pokajmo.

Homilija

Liturgijska čitanja: 2Kor 9,6-10; Ps 112 (111) 1-2.5-9; Iv 12, 24-26

Braćo i sestre po svjedočenju iste vjere!

I. Postoje dani, događaji, ljudi koji posebno oblikuju naše živote. Jedan od takvih dana za mene je današnja svetkovina. Rođen sam u župi koja, kao i ova petrinjska, ima naslovnika i zaštitnika sv. Lovru; na ovaj sam dan kršten, a tijekom života uvijek me izbliza pratila povezanost sa sv. Lovrom.

Tako sam i tijekom boravka u Rimu bio povezan s mjestima njegova života i mučeništva. Bila mi je draga i spoznaja da je Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima na području župe sv. Lovre (in Lucina), gdje i danas postoji crkva spomena na mjesto njegova uhićenja.

Kao što naši pojedinačni životi odražavaju takve tragove, slično vrijedi za zajednice, gradove, narode… Sveti je Lovro svetac koji u sebi na jasan i dojmljiv način sažima otajstvo kršćanske Radosne vijesti, koje je obilježilo i Petrinju. U prošlosti joj se prijetilo, bila je razarana, bila u okovima, dovedena do ruba opstojnosti i činilo se da ne će imati od čega živjeti, ali su događaji, vezani uz prve kolovoške dane, ostavili znak. I ova je crkva takav znak. No, danas ne gledamo samo nju, nego nas, vas, dragi vjernici. Ovo slavlje i ova C/crkva ponovno nam daju čuti ono što pod teretom života prečujemo i previdimo.

II. Riječi iz Svetoga pisma, iz Evanđelja po Ivanu gotovo znamo napamet. I koliko god ih poznavali uvijek mogu pomalo zbuniti. Možda baš zbog svoje jednostavnosti i zbog istine koju gledamo iz dana u dan na našim poljima: o zrnu koje ne može donijeti rod, ako u dubini zemlje darovana čudesna snaga života naizgled ne nestane, ne umre, da bismo vidjeli još ljepše čudo života u novim plodovima.

Te jednostavne riječi Isus primjenjuje na ljudski život. Ako želite vidjeti snagu i ljepotu ljudskoga života, to ne ćete moći, ako živite sebično, ako odbijate snagu ljubavi, ako ne pokušate vidjeti svoj život i tuđe živote u punome značenju – u svjetlu vječnosti. Bit ćete osamljeni, neispunjeni, nezadovoljni, u tjeskobi… Da bi to snažnije rekao, Isus koristi semitski način koji ne ostavlja ravnodušnim: Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.

III. Tu evanđeosku istinu sveti je Pavao rekao drugim riječima, pišući kršćanima koji su živjeli u Korintu. Danas su njegove riječi upućene nama: Tko sije oskudno, oskudno će i žeti; tko sije obilato, obilato će i žeti. On je te riječi napisao na grčkome, pri čemu tamo gdje je naša riječ ‘obilato’ koristi snažniju riječ – ep’eulogias (lat. in benedictionibus), što doslovno znači: u blagoslivljanju, blagoslovno. Dakle: „Tko sije blagoslovno, blagoslovno će i žeti.“ Toliko puta znamo reći za neke postupke da imaju blagoslova ili da neko djelo neće biti blagoslovljeno. A nije blagoslovno niti jedno djelo koje ne poštuje Boga, jer se to nepoštivanje uvijek okrene protiv čovjeka.

Na molitvi za Božji blagoslov; iz milosrdnoga srca tijekom dvije tisuće godina izrastala je kršćanska kultura koja je više od izvanjske solidarnosti. To je ona kultura koja je gradila i gradi gostinjce, ubožnice, prihvatilišta, sirotišta, bolnice, razne domove skrbi za bližnje… To je ona ista kultura koja je pokretala gospodarstvo i naizgled neznatnim sredstvima činila velika djela; ona ista kultura koja se nije slagala s nepravdom i branila dostojanstvo ljudskoga života. Zadivljujući su primjeri prevedenoga evanđelja u nesebičnost i darivanje svoga života drugima. To je bit života svakoga tko je kršten i tko nosi Kristovo ime, njegov znak. I uzaludno je stvarati privide, predstavljati se u nekome ljepšem svjetlu. Bog vidi srce i njegova je mjera milosrđe.

Zbog toga Pavao jednoj – smijemo reći – ovakvoj župnoj zajednici u gradu Korintu kaže: Bog ljubi vesela darivatelja; ne bogatoga, ne moćnoga, nego vesela. To je prihvatio i živio sveti Lovro i oduševio mnoge ljude koji su ovaj svijet učinili ljepšim, plemenitijim, obnovljenim. Tom su snagom prihvaćeni odbačeni, njome su poticani misonari u raznim krajevima svijeta najveće neimaštine; tom je snagom vraćana radost patnicima i osmijeh na lica umirućih.

IV. Koliko je samo životan lik svetoga Lovre danas, kada se često nameću rasprave o vremenitim dobrima Crkve. Bili bismo uistinu nedostojni svoje vjere, kada se ne bismo propitivali o navezanosti na materijalno. I ništa ne smije biti snažnije upozorenje od glasa savjesti i glasa Crkve kojoj je sržna istina u ljubavi prema Bogu i bližnjemu u svjetlu Kristove žrtve.

Ipak, ne smijemo se dopustiti uvući u one pristupe koji su dio političkih i inih igara, promicanih ne iz brige za Crkvu, nego baš iz njezine suprotnosti. Jer, Bog nam je dao snagu da smo mogli preživjeti i ona vremena kada je otimanje, proganjanje, ubijanje zbog materijalnih dobara postalo sustavom. U tome nas poučava sveti Lovro; i zbog toga je važno čuvati spomen, jer premda neko vrijeme izgleda posve novim, za svaku takvu ‘novost’ postoje slična iskustva Crkve iz prošlosti koja nam govore kako postupati i kako sačuvati pouzdanje u Boga.

V. Rimski car Valerijan, punoga imena Publius Licinius Valerianus u povijesti je zabilježen po tome što je vodio nutarnju politiku koja je težila za pomirbom sa Senatom i vanjsku politiku koja je težila ustabiliti granice prema Istoku. No, njegovih sedam godina vladavine u drugoj polovini 3. stoljeća najviše je ostalo zapamćeno u spomenu Crkve koja ga pamti kao progonitelja. Nije bio prvi, niti zadnji.

Neki izvori govore da je na početku vladanja bio otvoren za djelovanje kršćana; da je, štoviše, bio okružen službenicima kršćanima. Ali je nakon tri godine nastavio smjerom cara Decija. Najprije je 257. izdao svoj edikt kojim je od kršćana tražio da poštuju službeno državno mnogoboštvo, te im zabranio okupljanja i pohađanja groblja koja je konfiscirao, zajedno sa svom imovinom kršćana. Iduće je godine (258.) izdao drugi edikt kojim je određena smrtna kazna za biskupe, prezbitere, đakone, senatore, visoke državne dužnosnike koji bi nastavili ispovijedati kršćansku vjeru. Vidljiva je razlika, jer je Valerijan progonio ponajprije predstojnike kršćanskih zajednica, a ne sve vjernike. Tako su najpoznatije žrtve njegova progona bili pape Stjepan I. i Siksto II. te đakon Lovro u Rimu; dok su na sjeveru Afrike mučeni sv. Dionizje u Aleksandriji i sv. Ciprijan u Kartagi.

VI. Što je bio razlog promjene stava prema kršćanima teško je reći. Možda tek predrasude, strah pred kaznom poganskih božanstava, jer je kršćanstvo navodno narušilo njihov mir i tradiciju. Druga nagađanja idu prema carskomu rizničaru Makrijanu koji je predložio da se kršćanima oduzmu dobra, kako bi se popunila carska blagajna, ispražnjena zbog troškova obrane Carstva. Razlog i nije tako važan, jer se u progonstvima, u nepravdama uvijek radi o ljudskome srcu. I kada se razaraju i otimaju tuđa materijalna dobra, uvijek najdublje rane ostanu na nematerijalnoj baštini, osobito u dušama ljudi. Ipak, povijesni se kotač, okrenuo, tako da je Valerijanov nasljednik vratio kršćanima oduzeto, što je vodilo prema Konstantinovu dokumentu kojim se dopušta slobodno djelovanje kršćanskim vjernicima, prije točno 1700 godina.

Povijest je zabilježila brojke, godine, poneka imena, a mi u svojim svetima čuvamo spomen na ljubav, Božju ljubav. Primjer Lovrina mučeništva poučan je za sva kasnija stoljeća. Car je mislio da će riješiti pitanje kršćanstva time što će se najprije sam domoći kršćanskih dobara, a zatim onemogućiti kršćanima da djeluju, ako im se oduzme njihovo. I danas neki tako razmišljaju i tako postupaju. Najprije se na sve moguće načine blate svećenici i vjernici; nabrajaju se grijesi, mane, pogrješke; zatim se ističe bogatstvo Crkve za koje se obično kaže, grubim ili finim riječima, da je nepošteno stečeno i konačni je cilj opet isti – umanjiti ili onemogućiti djelovanje Crkve u društvu.

VII. Braćo i sestre, u tim se svojim oblicima povijest ponavlja. Za nas je poučno ponovno vidjeti da za Crkvu nije najveća kušnja i prijetnja zemaljska moć koja može ponižavati, proganjati i ubijati. Najveće smo pitanje mi kršćani, mi katolici koji smo pozvani živjeti ono što je Krist živio, ono što je živio sveti Lovro; učiti živjeti u svim okolnostima, imali ili oskudijevali, ali ne zaboraviti da istinsko blago Crkve nisu prolazna dobra; ne zaboraviti odgovor svetoga Lovre rimskomu prefektu pokazujući siromahe: „Evo blaga Crkve koje se nikada ne umanjuje; koje uvijek donosi plodove i koje možeš naći posvuda.“

Neprijatelji nisu doprli do srca Crkve time što su zlostavljali i širili neistine. Do srca čovjeka ne dopire zemaljska moć; do srca ‘vesela darivatelja’ ne dolazi se oduzimanjem života. Srce koje voli i živi za drugoga čovjeka čuva vječnost. Od davnina do današnjega dana mučili su ljude, rušili crkve, kršćane proglašavali nazadnima, ali snaga zrna, Božja snaga života umnažala je plodove.

Za nas je najvažnije pitanje gdje nam je srce; odnosno što je naše blago? Tužno je vidjeti kršćane, posebno nas svećenika, kada se lako otklonimo od onoga što bi nam trebalo biti najsvetije; tužno je vidjeti nas kršćane kako se u javnosti lako odreknemo Crkve. Tužno je slušati izjave ljudi koji niti poznaju svoju vjeru, niti poznaju Crkvu, kakvom lakoćom i prijezirom govore o svetinjama koje su održale i evanđeoski oblikovele hrvatski puk. Tužno je vidjeti kako se brzo zaniječe istina. I najmanje što bi se moglo očekivati jest to da se poštuje žrtva naših starih od kojih nismo ništa pametniji i koji su nam sačuvali najvrjednije. Ono najplemenitije što ima naš narod; najveće dobro na kojemu se može graditi budućnost proizlazi iz snage Kristova križa.

VIII. Jasno je da bez oduševljenja, bez ljubavi koja ne živi od zemaljskoga, niti jedan narod i niti jedna zemlja ne može biti radosna i sretna. Za to ne treba biti poseban stručnjak niti prorok.

Iako mu je životopis tanak, iako stane tek u nekoliko rečenica, sveti je Lovro ostavio iza sebe nebrojene crkve, zajednice vjernika, oduševljenike za Kristovo evanđelje čija djela ne stanu u biblioteke; čiji životopis se nastavlja pisati, jer glavni likovi te povijesti nisu ljudi, nego onaj tko je zasadio i pokreće ljubav u ljudima – Bog i njegov Duh životvorac.

Nije toliko važno jesmo li danas čuli govor o carevima i progonstvima; o brojkama prošlih stoljeća i godina; nije važno hoćete li zadržati neku od mojih riječi. Važno je jesmo li čuli Isusove riječi o pšeničnome zrnu u zemlji. Već ćete ga danas možda imati ponovno u rukama. Osjetite njegovu malenost, sićušnost i neka vas ne uplaši to koliko mu je niska cijena na slobodnome tržištu; neka vas ne uplaši ni to da uz toliko hrvatske zemlje, uvozimo hranu s tuđih polja, jer – i zemljom se može trgovati, a da stvarna cijena nije zemlja, nego duša naroda.

Ako kao vjernici budemo šutjeli, a naše vjerničke zajednice postanu mjesta nesloge i nemara; ako kao narod budemo razjedinjeni, i sami dobro znate da ima tko djecu i mlade povesti na rasadišta droge; ima tko unijeti razdor među obitelji; ima dovoljno ideologija koja će iz škola gurati i izbacivati istinu; ima ih dovoljno koji će olako dići ruke i glasovati u tijelima vlasti, ne razmišljajući što pojedini zakoni za sobom povlače i komu se nanosi zlo. I nemojmo misliti da to nisu plodovi i naše sebičnosti.

Sveti Lovro nam ima danas nešto reći. Rimski ga prefekt nije razumio. Mislio je da je njegov odgovor samo izazivanje. Nije vjerovao da je blago Crkve u ljudima, osobito u najslabijima, jer je Bog u Kristu postao najslabijim. Razumijemo li mi da je u toj slabosti naša jakost i radost. Molimo za takvu vjeru koja i u Petrinji može vidjeti više od nezaposlenih i tužnih; više od želje da se Petrinju napusti; više od ružnoće koja nam prijeti. Petrinja može živjeti i umnažati radost samo s pomoću nesebičnosti. I ta moja rečenica bila bi samo usputni poticaj, da ju niste provjerili; da ju niste živjeli i pokazali da je istinita. Zato mi je drago doći u Petrinju, jer se u ovoj crkvi brzo rasprši svaka sumnja o snazi ljubavi.

Zato danas ovdje ne uvjeravamo, ne prosvjedujemo, ne tugujemo, nego zahvaljujemo jedni za druge, hrabrimo se u vjeri i radosno zazivamo zagovor mučenika Lovre.

Ljepota uskrsnuća daje zemlji i našim križevima novi smisao. Zato nemojmo otići s ovoga slavlja, prečuvši šapat koji nam danas upućuje sveti Lovro: Bog ljubi vesela darivatelja! Podarimo mu svoje živote i budimo radosni kršćani koji se ne boje tame zemlje, jer gledaju svjetlo neba.

Amen.

X Ivan Šaško