mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na blagdan Preobraženja Gospodnjeg,
Petrinja/Slatina 6. kolovoza 2013.
Dragi i poštovani vjernici župe Preobraženja Gospodnjega u Petrinji, predvođeni vašim župnikom vlč. Josipom Karasom, čestitam vam dan župe, poštovani petrinjski gradonačelniče gosp. Darinko Dumboviću, poštovana i draga braćo i sestre!
Ono što je za čitavu Hrvatsku bio jučerašnji dan, naime proslava Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, to je za Petrinju današnji dan. Naime, Petrinja je oslobođena 1995. u akciji Oluja 6. kolovoza. Ovo sad govorim i kao svjedok, draga braćo i prijatelji. I ja sam došao u jutarnjim satima u Petrinju, te nedjelje 6. kolovoza, nakon što gotovo četiri godine to nisam mogao, kao ni svi Petrinjci, budući da smo bili prognani iz svoga grada u svojoj zemlji. Bio je to dan velike radosti, ali – moram vas sve podsjetiti –bili su to dani i ogromnih žrtava. Tu su se neprijatelji Hrvatske osobito žestoko borili i naši branitelji nisu brzo napredovali u oslobađanju našega grada, dapače, poginuli su redom svi zapovjednici i mnogi hrabri junaci tu su položili život za Domovinu. Moramo se sjetiti i Predraga Matanovića, zapovjednika Gromova, zatim Bože Martana iz Mošćenice, zapovjednika domobrana, i tolikih drugih hrvatskih branitelja. Njihovoj hrabrosti i ljubavi prema rodnoj Petrinji i prema domovini Hrvatskoj imamo zahvaliti svoju slobodu. No, iznad svega trebamo biti zahvalni dragom Bogu, koji je njima dao snagu i hrabrost, koji je zapravo naš Osloboditelj. Zato i slavimo svetom Misom ove događaje, koji su temelj naše sadašnjosti, a nadamo se i trajne budućnosti.
Kad me pokojni novinar Branko Kanižaj nazvao i ponudio mi da pođem s njim, te nedjelje 6. kolovoza 1995. u Petrinju, rado sam se odazvao i uvijek ću se sjećati tog dana i tih prizora, kao i tog osjećaja pri ulasku u oslobođenu Petrinju. Na mjestu crkve sv. Lovre bila je zarasla šikara, zidova nije bilo, bili su samo vidljivi temelji srušene crkve. Znam da sam se pomolio na tom mjestu, gdje je mogao biti ulaz u crkvu, sagnuo sam se i poljubio temelj i Bogu zahvalio. Dao sam tada izjavu za Petrinjski radio: „Danas je blagdan Preobraženja Gospodnjeg. Znakovito je da je baš na današnji dan oslobođena Petrinja. I ona se danas preobrazila. Molim Gospodina, da preobrazi našu žalost zbog poginulih i žalost zbog tolikih podnesenih muka u progonstvu u novi život, život u miru i slobodi.“ (ŽPC, 161)
I kada je trebalo osnovati novu župu u Petrinji poslije rata i nakon što je uspostavljena Sisačka biskupija, nisam dvojio kako se ona treba nazvati, znao sam, to treba biti: ŽUPA PREOBRAŽENJA GOSPODNJEGA. Zašto? Zato što je to u našoj novijoj povijesti sličan kamen temeljac kao i blagdan svetoga Lovre. Naime, 10. kolovoza 1594., na blagdan sv. Lovre, godinu dana nakon sisačke pobjede, oslobođena je Petrinja i zato je taj dan uzela za blagdan svoga zaštitnika – prije je od 1334. Petrinja imala zaštitnika sv. Stjepana kralja. Dakle, blagdan sv. Lovre neprestano podsjeća Petrinjce na oslobođenje, na darovanu i izborenu slobodu. Sveti Lovro je blagdan slobode za Petrinju, slobode koja je izvojevana u obrani od turske okupacije. Međutim u nedavnom Domovinskom ratu izvojevana je sloboda nakon srpske okupacije Petrinje, i stoga će ovaj blagdan Preobraženja Gospodnjega, 6. kolovoza i ova nova župa u Petrinji biti trajni znak nove slobode koja je uslijedila poslije teških trpljenja i ratnih stradanja u Domovinskom ratu.
Lijepa je poruka današnjeg blagdana: Preobraženje. Gospodin Isus, čuli smo u izvještaju Evanđelja po Mateju, preobrazio se na gori pred svojim učenicima Petrom, Ivanom i Jakovom. Njima, izabranima, pokazao je svoje božansko lice, svoju božansku slavu, koju je sakrio postavši čovjekom. Do te mjere se Gospodin suobličio čovjeku, da ga nije bilo lako u ljudskom liku prepoznati kao Gospodina. On sam je rekao učenicima: „Blago onom tko se ne sablazni nada mnom.“ (Mt 11,6) Sveti oci u starim komentarima govoreći o ovom događaju ističu kako je time Krist unaprijed označio svoje uskrsnuće, da bi tako ohrabrio učenike da s ne prestraše njegove smrti i križa, kroz koji je morao proći, a što je bila najveća sablazan za učenike. Sjetimo se, kako su dvojica učenika, idući poslije Kristove smrti u Emaus, bili potišteni, kako su bili razočarani i željeli su sve napustiti, kao da su izgubili vjeru da je Krist Spasitelj. Odlazeći iz Jeruzalema oni su se željeli vratiti svojem prijašnjem životu i rekli su Uskrsnulom Gospodinu koji im se pridružio na putu znamenitu rečenicu: „a mi smo se nadali“ (Lk 24,21). Riječi su to razočaranja: oni su vjerovali da je Isus Mesija, a onda je doživio da su ga starješine narodne dali uhvatiti, predali Pilatu i on ga je osudio na smrt na križu. Nisu to mogli razumjeti i zato su razočarani htjeli otići. „A mi smo se nadali“ – nije li to često i naš stav, braćo i sestre, kada stvari ne pođu onako kako smo očekivali: naš život, naši bližnji, naše zdravlje, naši odnosi u društvu, naš posao, toliko toga! Kako prihvatiti da je i to potrebno? Nakon što su učenici izrekli svoje razočaranje uskrsnulom Gospodinu, on ih kori: „O bezumni i srca spora… Zar nije trebalo da sve to Krist pretrpi i tako uđe u svoju slavu?“ (Lk 24,25-26). Suprotno riječima učenika – „a mi smo se nadali“ – stoji jasna Gospodinova riječ: „trebalo je“!
Usprkos iskustava patnje i križa kršćanski je vjerovati da dolazi pobjeda i Uskrs. Nije li se to ostvarilo upravo u Petrinji? I to baš opipljivo! Koliko stradanja, koliko patnji! Ali došlo je – preobraženje poput Kristova Preobraženja.
Zahvalni smo danas na našoj slobodi. Doista je to bio dan pravoga Preobraženja: iz patnje u radost i mir, iz progonstva i rata u slobodu!
Slavimo danas Kristovo ali i naše preobraženje. Krist se preobrazio pred učenicima da im pokaže budući cilj, Uskrs do kojega treba doći. I nama su na našem životnom putu dragocjeni takvi trenuci kad nas Gospodin obdari promatranjem, pa čak i predokusom neba! Nismo li svi to iskusili kad smo doživjeli neku istinsku radost, neki uspjeh, neki pogled, zahvalnost, izraz potpore i blizine kad nam je bilo najpotrebnije? Nije li i naš susret u Euharistiji upravo zato tako važan i potreban jer tu nam, doduše još u znaku, ali stvarno sam Gospodin dolazi u susret, gdje doživljavamo te trenutke spokoja i utjehe kao najavu one konačne radosti i mira kome se nadamo na kraju života?
Transfiguratio – preobraženje Kristovo – može nam biti nadahnuće da razmišljamo kako bismo se mi svi, i svaki pojedinačno, trebali neprestano preobražavati u sliku Kristovu. Kako je to moguće? Ako Krista nasljedujemo, ako i mi imamo osjećaja i snage da vidimo patnje i potrebe drugih i pomažemo im. Također trebali bismo razmišljati što učiniti da se čitavo naše hrvatsko društvo preobrazi u zemlju poštenja, rada, povjerenja, međusobnog prihvaćanja i zajedništva, a ne da naše društvo bude društvo podjela i svađa. Molimo se danas i za sve odgovorne u našem društvu da se to dogodi.
Ti znaš, Gospodine, za sve naše potrebe i za sve naše patnje kojima smo pridruženi Tebi i Tvojoj muci. Ti si sve to morao proći da bi ušao u život uskrsnuća i time i nama pokazao put preko križa u uskrsnuće. Mi ti zahvaljujemo na tome i molimo Te, daruj nam snagu da Te možemo slijediti.
Molimo, Gospodine, za sve koji su stradali u Domovinskom ratu, za sve poginule, za njihove obitelji, udovice, siročad, roditelje koji su ostali bez svoje djece. I njima i svima nama udijeli svijest da je to bilo potrebno, da su tako naši najmiliji koji su otišli s ovoga svijeta, pridruženi Tebi, da bismo se i mi mogli preobraziti, da bismo i mi mogli doći do novoga života. Amen.