Homilija na proglašenju Svetištem crkve Uznesenja BDM u Gori 15.08.2013.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na proglašenju Svetištem crkve Uznesenja BDM u Gori

15. kolovoza 2013.


ULAZ

Braćo i sestre, danas na blagdan Uznesenja BDM, ovdje u Gori želim obznaniti svima da danas ova crkva, koju hvala Bogu završavamo, premda još nije dovršena, postaje i službeno marijansko svetište u našoj Sisačkoj biskupiji. Poslušajmo dekret o tome.

HOMILIJA

Dragi štovatelji Blažene Djevice Marije, braćo i sestre u vjeri!

Slavimo konačno Veliku Gospu u Gori u vedrijem raspoloženju jer se naša draga crkva gradi, i kako sada stoje stvari s gradnjom, ove će godine biti pod krovom. Stoga sam ju odlučio, kako ste čuli na početku mise, proglasiti svetištem, što je i uvijek bila, no već više od dvadeset godina taj naš ponos bio je slomljen jer je crkva bila ruševina. Obnova je sporo napredovala, jer su se nadležni odlučili za repliku ne srušene barokizirane nego izvorne gotičke crkve.  Sada se međutim najviše borimo sa sredstvima. Obnova je intenzivnije krenula ponovnom uspostavom Sisačke biskupije, ali državne vlasti, posebno ministarstvo kulture i ministarstvo regionalnog razvoja nisu pratili Biskupiju, pa niti ono što su po ugovorima bili dužni tako da se čini što se može, ali Biskupija je ove godine odlučila da je gradnja crkve u Gori naš prioritet. Pokrenuli smo i na razini Biskupije akciju GRADIMO ZAJEDNO CRKVU U GORI, što je donijelo i još će, nadamo se, donositi plodove. Zahvaljujem stoga i svim vjernicima čitave naše Biskupije što su se odazvali te svojim darovima pomogli i pomažu ovu gradnju. Na kraju, kad bude crkva dovršena, moći ćemo reći kako je stvarno ovu crkvu podigla samo ljubav prema Bogu i Gospi.

Ovdje je vjernički puk stoljećima crpio snagu za svoje životne borbe, ovamo su dolazili i mladi i stari, i zdravi i bolesni, i ugledni i obični mali ljudi tražeći Gospin zagovor i pomoć u svojim potrebama. Ovdje su naši stari nalazili utjehu i snagu da izdrže kad je bilo teško, a često je to bilo, kao što je to i danas.

Treba još reći dvije riječi:

Prvo moram reći riječ protiv nerazumijevanja načina kako se ova crkva podiže pa se čuju stalno kritike i jadikovke, sumnje i nezadovoljstva, dapače prozivanja i Crkve i Biskupije. Bilo bi puno bolje kada bi takvi kritizeri više sami pomagali i činili da se ova crkva i dovrši, jer oni očito ne vide što se čini, a po meni, Biskupija čini i više nego što može. Drugo je, što mi je također neshvatljivo, što se već godinama ponavlja, a to je pitanje zašto se već prije nije proglasila ova crkva biskupijskim svetištem, odnosno zašto se sada to čini? Bio sam obećao već prije dvije godine da će se to dogoditi, ali je zato potrebna crkva, koja se sad već ipak vidi i gradi s obećanjem da će do kraja godine doći pod krov, što lani još nije bilo moguće, da ne govorim o prijašnjim godinama – jer nije moguće proglasiti svetištem župu nego samo crkvu. A neka crkva postaje službenim biskupijskim svetištem kada ju biskup takvom proglasi. Ne treba za to još nešto, neka velika vanjska proslava, što su neki očekivali, kako čujem. Meni se baš čini dobrim to što se ovako, u tišini, ova crkva proglasila biskupijskim marijanskim svetištem. To je kao sijanje sjemena. Sjeme je posijano, i plod će polako rasti, bujati, nadam se sve više i tako će svetište donositi svoje sve veće i bogatije duhovne plodove. Ne bi bilo dobro da sad to proglašenje slavimo vatrometom, velikom i bogatom gozbom, da okrećemo na ražnju stotine pečenica, volova i janjadi, ne! To nije smisao svetišta. Svetište ima smisla upravo u tome što je ono oaza tišine u kojoj se čovjek susreće s Bogom. U marijanskom, konkretno, ovom svetištu u Gori, hodočasnici se susreću u zajedništvu s Marijom, Majkom Isusovom, s njezinim Sinom i našim Spasiteljem i Gospodinom. To je bit svetišta, ništa drugo!

Budući da najčešće Marija u pojedinim svetištima ima naziv koji ju karakterizira, a koji je posebnost toga kraja i naroda koji ju tako štuje stojećima, pitam se i razmišljam već više godina koji bi najbolji naziv pristajao ovdje, u njezinu svetištu u Gori za Mariju?

Samo da nabrojim neke od tih naziva u našim hrvatskim marijanskim svetištima: u crkvi na Trškom Vrhu kod Krapine piše da je Marija MUNDI MELIORIS ORIGO, tj. Početak boljega svijeta, što je prekrasni naziv koji je jednom upotrijebio i papa Pavao VI.; u Remetama kod Zagreba njezino je ime stoljećima zapisano kao ADVOCATA CROATIAE, FIDELISSIMA MATER – Odvjetnica Hrvatske, najvjernija mati; na Kamenitim vratima u Zagrebu je njezin naziv SINGULARIS DECUS CROATIAE – Poseban ures Hrvatske, što je u Zagrebu prigodom svoga pohoda istaknuo i papa Benedikt XVI.; na Trsatu Marija je STELLA MARIS – Zvijezda mora, a naziva ju se i Majkom Milosti; u našem od lani i službenom marijanskom svetištu u Kloštru Ivaniću Mariju se vjekovima štuje kao Majku milosrđa. Premda na Mariji Bistrici nema službenog naziva, Mariju je pjesnik Jeronim Korner u svojem stihu, koji je zapisan na ploči, s vanjske strane bistričke bazilike, nazvao: DUŠA DUŠE HRAVATSKE. Mislim da taj naziv veoma odgovara Mariji u nacionalnim bistričkom svetištu, u koje ćemo i mi uskoro, za dva dana hodočastiti kao Biskupija. No drugi dio stiha istog pjesnika, čini mi se, savršeno pristaje baš našem gorskom svetištu i Mariji koju ovdje štuje naš narod, a kroz povijest ovdje se uvijek stradavalo, uvijek se vapilo za Marijinim zagovorom jer su ratovi pustošili i ove krajeve i uništavali naše ljude. Taj drugi dio stila kaže: ISUSOVA MATI, SUNCE NAŠIH STRADANJA, NE PRESTANI NAM SJATI! Stoga smo pod križ Kristov, pod kojim stoji Marija, a rad je akad. kipara Tomislava Kršnjavija iz Zagreba, koju smo statuu blagoslovili na početku današnjeg slavlja – stavili ploču s ovim natpisom: „MAJKO BOŽJA GORSKA, ISUSOVA MATI, SUNCE NAŠIH STRADANJA, NE PRESTANI NAM SJATI!  15. Kolovoz 2013.“

Je li Marija Sunce naših stradanja, koja nas obasjava i kad nam je najteže, s nama je i pomaže nam? Da, upravo tako! Mi danas slavimo Marijino Uznesenja na nebo, dakle, njezinu nebesku proslavu i konačnu pobjedu. No, da bi ona došla do tog časa, trebala je proći kroz velike patnje. Sjetimo se, već kod rođenja djeteta Isusa, ona s Josipom doživljava odbijanje stanovnika Betlehema, tako da mora roditi Isusa u pastirskoj štali. Potom mora bježati u inozemstvo, u Egipat, jer je kralj Herod želio ubiti dječaka Isusa. A kad Isus odlazi iz Nazareta i obiteljskog doma naviještati Evanđelje, ona ga prati, želi vidjeti, a on kao da ju ne poznaje. Tako i u Kani Galilejskoj. A onda raspeće i križ. Tu ona ustraje sa svojim sinom Isusom do kraja. Taj trenutak sjedinjenosti Marije i Krista na križu zabilježio je naš umjetnik. Tako će Marija pod Kristovim križem dočekivati hodočasnike koji će potom ulaziti u crkvu da bi tamo susreli Mariju u nebo Uznesenu. Najprije vidimo pod križem Mariju, majku boli, da bismo zatim u crkvi ugledali njezino proslavljeno lice, u nebeskoj slavi. To je slika i našeg životnog puta. I mi s Marijom trebamo ponijeti svoj križ, da bismo ušli s njome u nebesku slavu. Neka ona zagovara za nas, neka nam izmoli da poput nje, i u najtežim trenucima ne zdvajamo, neka nas ona, koja je uvijek bila Sunce naših stradanja obasja Kristom Gospodinom i tako nam pomogne da nađemo smisao i u patnjama, nadvladamo ih te s njome uđemo u nebesku slavu.

Kad razmišljamo o Riječi Božjoj kojom nas danas Crkva hrani, tad možemo reći da nam sve govori upravo o odnosu Marije – Krista i nas, Crkve.

U Knjizi Otkrivenja je Marija prikazana u slici žene koja je „na nebu, zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.“ (Otk 12,1) Ova slika govori o vrijednosti žene, o proslavi i Božjem priznanju koje trebaju imati sve žene i svi muškarci, jer su djeca Božja i jer ih Bog voli i želi da budu s njim u nebeskoj proslavi. Sunce, mjesec i zvijezde na toj slici pokazuju se kao izvrstan ures koji Mariju resi, ali koji je poziv i svima nama da živimo – premda na zemlji – nebeskim tj. božanskim životom. Pitamo se, kako je to moguće? Marija nam rađa Dijete, sina i daje nam ga, usprkos Zmaju koji ga vreba proždrijeti. Nije li i danas mnogo zmajeva i prijetnji, velikih nevolja za majke koje žele roditi djecu, podariti ih svojoj obitelji, Crkvi i svojoj domovini? Kao da su se svi zmajevi svijeta urotili protiv naše domovine Hrvatske, željni da proždru našu djecu, da nestane ovog našeg hrvatskog naroda! Pogledajte samo: ušli smo u Europsku uniju – pod zastavu koja ima na sebi upravo ovih 12 zvijezda iz današnjeg čitanja Knjige Otkrivenja, zvijezda koje označuju Mariju i njezinu nebesku proslavu, a naši državni predstavnici ne mogu preko usta prevaliti ni ime našega naroda, pa nam tepaju samo: dragi građani i građanke! Kako to da u Njemačkoj žive Nijemci, u Francuskoj Francuzi, samo u Hrvatskoj nema Hrvata nego neki anacionalni građani? Ali nije toliko zlo ni to što nas vode takvi vođe, koliko to što smo kao narod svi u nekoj letargiji, kao da izgubismo vjeru i želju da se borimo protiv zmajeva ovoga svijeta! A kako? Rađanjem i odgojem djece, novim potomstvom i njegovim odgojem prema Božjim zapovijedima. Ako od toga odustane naš narod, sigurno će propasti, ako napusti radost života, ako se uljulja u praznu vjeru da ništa ne može i da nikad neće i ne može biti bolje, ako drugim riječima izgubi vjeru, sigurno srlja u propast, bez obzira na vođe ove ili one, bez obzira na europske i ine unije u kojima živimo. Braćo i sestre, vjernici, ne bojmo se biti Hrvati i ljubiti svoju domovinu Hrvatsku i izgrađivati ju! Pa ne zovemo mi Mariju Kraljicom građana i građanki nego Kraljicom Hrvata, zar ne? Ovih dana sve nas je zadivila primalja Jaga Stojak koja nije željela sudjelovati u izvršenju abortusa u Kninskoj bolnici, prizivom na savjest. A što joj se dogodilo? Dobila je radnu knjižicu tj. otkaz! Tako ova država poštuje savjest! Možemo reći: svaka čast Jagi Stojak, ali i svaka sramota ovakvoj državi koja daje otkaz časnim ljudima koji još imaju savjesti!

U drugom čitanju sv. Pavao nam naviješta nadu u uskrsnuće: kao što je Krist pobijedio smrt, tako smo pozvani i mi. Prva je poslije Krista uskrsnula te dušom i tijelom na nebo uznesena Blažena Djevica Marija, ali i svi mi smo pozvani tako živjeti da se nađemo dostojni Božje slave. Upravo je u odnosu prema tijelu ključ našeg spasenja: „Caro – cardo salutis“, što je stara poslovica koja znači: Tijelo je stožer spasenja. Naime, što u tijelu i na zemlji sijemo, u duhu na nebu ćemo žeti. I kako se odnosimo prema zemaljskome, kako poštujemo sebe i svoje bližnje, tako će Bog i nama uzvratiti svojom ljubavlju i vječnom proslavom.

Marijin Magnificat – „Veliča“, molitva slavljenja Boga izriče stav koji bi svatko od nas trebao imati pred Bogom. On nam svima čini velika djela! On i nama daje da budemo blaženi, ali potrebno je s Marijom „povjerovati sve što nam je rečeno od Gospodina“ (Lk 1,45)! Povjerovati nije lako, osobito kad nam sve u ovom svijetu govori suprotno. Pa ipak, upravo je to karakteristika velikih i Božjih ljudi, kao što je bila Marija i toliki sveci kako u čitavoj Crkvi, tako i u našem narodu, što su oni znali vjerovati i kad je sve govorilo da to nema smisla. Nadati se protiv svake nade, to neka bude i naš trajni stav, nadahnut na primjeru Marije. Ona jest Majka boli, ali i Sunce naših stradanja, ona obasjava nas i naše putove Kristom Gospodinom koji je pobijedio i smrt i grijeh, i uskrsnuo te u svoju nebesku slavu vodi i nju, svoju Majku, i sve nas koji se njoj utječemo da bismo i mi ostvarili u svom životu Božja djela.

Majko Božja Gorska, Isusova Mati, Sunce naših stradanja, ne prestani nam sjati.

Amen.

 

ZA KRAJ

Draga braćo i sestre, danas je velik i radostan dan za nas. Neka Majka Božja Gorska, Sunce naših stradanja, obasja svakoga od nas, neka ovdje, kao što u obiteljskom domu majka dočekuje i ispraća svakoga kao svoje dijete, neka tako ovdje u ovom svetištu i ona dočekuje i ispraća nas. Dočekuje nas uvijek s ljubavlju i razumijevanjem, a ispraća obdarene novom snagom i milošću. Obasjalo nas je novo Sunce s visina, Isus naš Gospodin, Sin kojega nam ona pruža i koji nas jedini vodi pravim putem do Oca nebeskoga kojemu svi idemo. Oživimo ovo svetište i neka ono bude blagoslovom za ovaj petrinjski kraj, za ovu župu Goru, za našu Sisačku biskupiju i za sve hodočasnike lijepe naše Domovine Hrvatske!

Hvala svima i neka vas sve prati Božji blagoslov i zagovor Presvete Bogorodice, Marije Majke Božje Gorske!

Pin It on Pinterest