Ovih sam dana pročitao priču: Kralj se zaljubio i oženio se ženom pučankom. Bila je to velika ljubav. Jednog dana, dok je kralj bio u lovu, njegovoj ženi stigao je glas da joj je majka bolesna. Iako je bilo zabranjeno uzimati kraljevu osobnu kočiju – za taj se prekršaj plaćalo glavom – supruga se uspela na kočiju i odjurila majci. Kad se vratio, kralj je bio obaviješten o događaju.

-Nije li divna?! – rekao je. To je prava ljubav prema roditelju. Nije joj bilo važno što riskira život kako bi njegovala majku. Divna je!
Drugi dan dok je sjedila u vrtu palače i jela voće, došao je kralj. Kraljica ga je pozdravila zagrizajući posljednju breskvu koja je bila u košarici.
-Izgleda ukusno – rekao je kralj.
-I jesu ukusne – odgovorila mu je i pružila svom voljenom već zagriženu posljednju breskvu.
-Koliko me voli – komentirao je poslije kralj. Odrekla se svoga užitka kako bi mi dala posljednju breskvu. Nije li fantastična!

Prošlo je nekoliko godina i, tko zna zašto, ljubav i strast nestale su iz kraljeva srva.
Svom prijatelju se povjerio:
-Nikada se nije držala kao kraljica. Nije li prkosila mojoj zabrani i uzela moju kočiju? A sjećam se da mi je jednom dala voćku koju je već bila zagrizla.

Dobro bi se bilo pitati zašto nas neke stvari ljute, živciraju, čine nas napetima…  Možda je iz našeg srca nestalo ljubavi za tu osobu. A iskustvo nas uči da ljubav nije osjećaj, nego zrela ljudska odluka.

Nikola Majcen, župnik župe Budaševo