mons. Vlado Košić, biskup sisački

USKRSNA HOMILIJA

Sisačka katedrala, 31. OŽUJKA 2013.

Predraga braćo i sestre, slavitelji Uskrsnuća Kristova!

Sve vas pozdravljam okupljene danas u našoj sisačkoj katedrali: naše svećenike – kancelara mons. Marka Cvitkušića, preč. Alojzija Petranovića, župnika Ivicu Mađera, župnog vikara Ivana Faletara, časne sestre, naše bogoslove, pjevače, ministrante i sve vas, braćo i sestre! Pozdravljam gradonačelnika našeg grada Siska gosp. Dinka Pintarića!

Neka nam je čestit i radostan ovaj dan u koji slavimo najveće otajstvo naše vjere – uskrsnuće Kristovo!

Što znači ovaj blagdan i što je sadržaj naše vjere u Kristovo uskrsnuće, govore nam veoma bogato današnja svetopisamska čitanja.

Iz Djela apostolskih čuli smo propovijed sv. Petra apostola koji – kao prvi pastir Kristove Crkve – svjedoči o Isusu: „Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje … nama koji smo s njime zajedno jeli i pili, pošto uskrsnu od mrtvih. On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti: ovo je onaj koga Bog postavi za suca živih i mrtvih!“ (Dj 10,40-42)

To što je naviještao prvi Petar svjedoči i danas Petar naših dana, papa Franjo. Tomu smo svjedoci i svi mi koji danas slavimo Isusovo uskrsnuće: Krist Gospodin nakon svoje muke i smrti na križu, na koji je bio nevin raspet, treći je dan uskrsnuo i sada je živ, on je Gospodin neba i zemlje i gospodar svih ljudi, sudac i svevladar, oživljavatelj, onaj koji daje svemu svijetu i svakom čovjeku novi život i novu nadu!

To je sadržaj Uskrsa, to je naša vjera, to je naša snaga i naš ponos. Krist je pobijedio smrt, Krist nije ostao u smrti, Krist je uskrsnuo!

Ova je pobjeda jamstvo i naše pobjede. Isus je doista bio izložen silama zla, bio je nevin osuđen na smrt koju je dragovoljno prihvatio, bio je satrt, ali – kad je već đavao likovao i veselio se misleći da je pobijedio – Krist je ustao od mrtvih i tako pobijedio zloga i zlo. To je doduše paradoks, to se nama ljudima čini nemoguće, ali sjetite se: nije li upravo najljepši uspjeh kad se ostvari ono što izgleda da je nemoguće? A koliko smo puta svi to doživjeli! Isus je prošao teško odbacivanje, vrijeđanje, pljuvanje, krivo optuživanje, sud koji je bio posve nepravedan i namješten budući da je Pilat bio ucijenjen da će ga židovski poglavari tužiti u Rim, ako ne osudi onoga koji se „buni protiv cara“ – što je također bila farsa jer nije Židovima bilo stalo ni do cara ni do njegova upravitelja, već su ga željeli samo iskoristiti da se riješe pravednika koji im smeta. Koliko se puta tako događalo i događa u ljudskoj povijesti da su se moćnici ovoga svijeta različitim spletkama i igrama ucjene rješavali svojih suparnika, ne libeći se ni njihove smrtne muke!

Kao da gledam tolike pobijene i do dana današnjega obespravljene ljude, a koji se ne mogu braniti jer ih se bez suda poubijalo i ubija ih se i danas kad nitko nema snage reći istinu i razotkriti ubojice i lažljivce koji i danas prikrivaju svoja nedjela, dapače prikazujući ih kao velika i zaslužna djela! Koliko besramnosti i prijevare! Žrtva je toga uvijek Krist, on umire prvi, njega se prvo ubije – kad god se ubijaju nevini, kad god se laž ustoliči.

Sv. Pavao također svojom porukom zasijeca u živo, poziva nas na radost jer smo s Kristom i mi suuskrsnuli, pa zato trebamo težiti za onim nebeskim, a ne više za zemaljskim. „Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu!“ (Kol 3,3) Ima li ljepše definicije kršćanina? I mi smo umrli s Kristom, i mi znamo da smo žrtve progona istine, i mi kršćani smo u muci, ali mi se ne trebamo ničega bojati – jer naš je život „skriven s Kristom u Bogu“! Skriveni smo onima koji nas žele uništiti – jer nas je Krist sakrio od njihovih pogleda i od njihove mišice zatorne, on nas štiti i ne dopušta da nam se išta zlo dogodi, on je naša zaštita, on je „hridina silna, utočište“ (Ps 62,8-9)

U ovim se tekstovima neprestano jasno vidi ta neprestana borba dobra i zla, neprestane spletke i silno nasilje nad istinom, s jedne strane, ali silna izdržljivost, pouzdanje u Boga i konačna pobjeda dobra nad zlom, s druge strane. To je taj – možemo slobodno reći – vječni optimizam i stoga potpuna odsutnost straha kod onih koji vjeruju u Kristovo uskrsnuće. Doista, što se još Petru i apostolima moglo dogoditi, što ih je moglo ušutkati i spriječiti da ne svjedoče ono što su čuli i vidjeli, kad su bili uvjereni i znali su: pa našega su Gospodina raspeli i ubili na križu, ali on je pobijedio smrt, uskrsnuo je i sada je živ! Tako Uskrs postaje trajno nadahnuće svima koji se bore za istinske i prave vrijednosti u društvu da ne odustanu, da se ne predaju, da se ne prestraše i ne pobjegnu. Ta Krist im jamči, unatoč trpljenju koje moraju proći, sigurnu pobjedu! To su vjerovali i vjeruju kršćani svih vremena. I zato ih nitko i ništa ne može zaustaviti i pokolebati.

Hrvatski Uskrs od 1991. uvijek će imati još jedno, domoljubno obilježje. Ne možemo se danas ne spomenuti Josipa Jovića i krvavog Uskrsa, kada je upravo na današnji dan – jer se slavio Uskrs baš 31.ožujka, kao i danas, i bilo je hladno, dapače pao je snijeg – pala prva žrtva za slobodu naše Domovine. Ta žrtva ali i Uskrs naviještali su teške dane, ali i pobjedu.

I mi smo, braćo i sestre, danas nositelji te nade da dobro uvijek pobjeđuje. Zato se ohrabrimo da naše svjedočenje za život, za dobro, za poštenje, za plemenitost i naše zauzimanje za čovjeka bude sve snažnije i da nikada ne sustanemo na tom putu.

Evanđelje po Ivanu nam govori o zori uskrsnog jutra. U riječima: „u rano jutro, još za mraka“  možemo i mi prepoznajemo i našu situaciju. Nije samo Marija Magdalena na grobu, i mi smo s njome. Svaki čovjek u svojem životu mora proći kroz mrak, mora doživjeti neuspjeh, mora zaželjeti svjetlo. I u toj želji traži Isusa te dolazi do njega – ali misli da je on u grobu, da je mrtav, da je on osoba iz prošlosti, neki lik iz davnine, nemoćan da bilo što učini meni danas. Magdalena međutim nalazi da je grobni kamen dignut. I čudi se: to je već neki nepredviđeni znak! Što bi to moglo biti, zašto grob nije zatvoren, kako to da se tu nešto događa? Doista, na grobu se inače ništa ne događa, jer – grob znači vladavinu smrti. Tu nema života, tu je život stao. I mi smo često na grobovima svojih nada, braćo i sestre, i mi se nadvijamo nad naše pokopane čežnje i – često samo opetovano konstatiramo: sve je u miru, ništa se ne događa. Ne pomičemo se naprijed, vlada status quo. A kako bismo i očekivali da će se na grobovima nešto događati? Međutim, s Isusom nije tako! On je drukčiji, on iznenađuje, on dapače – šokira!

Premda Marija Magdalena misli – i to kaže Petru i Ivanu – da je netko uzeo tijelo Isusovo, Isus je živ i zato nema njegova tijela. I Petar i Ivan su iznenađeni, trče na grob, žele vidjeti što se zbilo, ali nalaze samo – platno u koje je bilo umotano Isusovo tijelo i ubrus za glavu. Ovdje je Ivan uvidio što se to stvarno dogodilo, jer kaže: „vidje i povjerova“ (Iv 20,8). Ivan je primjer vjernika. Neka bude to i nama danas, na Uskrs u Godini vjere, da naše gledanje, naša spoznaja urodi vjerom, iskrenom i pravom.

Koliko međutim ima onih koji vide i ne vide, koji gledaju i ne opažaju, koji ne razumiju ono što vide. Kako u svim stvarima, tako i u stvarima vjere. Potrebno je prosvjetljenje odozgor, dar Duha Svetoga koji srca prosvjetljuje. Vjera je upravo to: sposobnost vidjeti dublje i više, vidjeti stvarnost kakva ona jest u sebi a ne samo kako se čini da jest.

„Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo.“ (Heb 11,1)

Vjera ne može bez Uskrsa – ukoliko nije ukorijenjena na Kristovu uskrsnuću, to nije kršćanska vjera. Ona pak nam daje da već kušamo ono čemu se u punini nadamo kada i nama Bog podari dar uskrsnuća. Tu perspektivu vječnosti, taj osjećaj sigurnosti, taj optimizam i tu hrabrost života moguće je živjeti jedino iz vjere u uskrsnuće.

Neka nam svima Uskrsnuli Gospodin bude snaga, neka nas vodi svojim Duhom da budemo čvrsto usidreni u nadi u vlastito uskrsnuće, da se ne bojimo nikakvih izazova ni prijetnji, da nas ne pokoleba nit slomi ikakva ljudska zloba, da budemo stameni i čvrsti u istini, u dobroti, u ljubavi i miru. Amen.