mons.  Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Vazmenom bdjenju

Sisačka katedrala 30. OŽUJKA 2013.

Dragi katekumeni, draga braćo i sestre!

Ova sveta noć sadrži čitavo blago naše kršćanske vjere. U njoj slavimo Kristovo uskrsnuće, a ova najbogatija liturgija ima sljedeće dijelove: Službu svjetla, Službu Riječi, Krsnu službu i Euharistijsku službu. U katedrali se svake biskupije redovito najsvečanije upriliči to slavlje Kristova uskrsnuća. Upravo mi sada slavimo tu liturgiju, koja svoje bogatstvo ima u tradiciji naše vjere.

Prvo, u Službi svjetla, najprije smo u mrak ove noći unijeli Uskrsnu svijeću koja simbolizira Krista uskrsnuloga. Gospodin naš Isus Krist, u drugoj noći nakon svoje smrti na križu, u osvit trećega dana svojom pobjedom nad smrću obasuo je svijet neviđenim svjetlom. To svjetlo i nas noćas obasjava jer od njega žive kršćani već 2 tisuće godina. To svjetlo kroz povijest nadahnjuje umjetnike: glazbenike, kipare, arhitekte, likovne umjetnike, znanstvenike i tolike stvaratelje ljudske kulture koji su svojim djelima ukrasili i zadužili čovječanstvo, a sva ta djela – bilo da su u našim crkvama, bilo da rese muzeje i umjetničke galerije, knjižnice, akademije i sveučilišta – izraz su vjere da je život jači od smrti, da je Kristovo uskrsnuće svjetlo koje otvara novi pogled na ljudski život, na prirodu i čitav kozmos.

Svjetlo Kristovog uskrsnuća obasjava već dva tisućljeća tolike male ljude, muževe i žene, djecu i starce – bilo oni obični pastiri, seljaci, težaci i ribari, bilo radnici u tvornicama, laboratorijima i trgovinama, bilo predavači, učitelji i profesori u školama, na fakultetima i sveučilištima, bilo da su na vodećim mjestima u društvu, kao političari, znanstvenici, liječnici, ljudi u različitim službama od javnog dobra, gospodarstvenici, djelatnici u suvremenim sredstvima društvenog priopćivanja – dakle, sve ljude u njihovim svakodnevnim ljudskim odnosim – u društvu, u njihovim obiteljima, u njihovim osobnim savjestima da znaju: ja ne živim sam, ja ne živim bez smisla, ja ne živim prepušten silama zla i teškoćama života, nego za me je umro i uskrsnuo sam Božji Sin! Toliko me Bog voli da je dao svoga Sina za mene, da mi otvori oči da vidim bolje i više, da ne spustim pogled svoj samo prema zemlji i da ne zdvajam, već da uzdignem svoje oči prema gore, da vidim ljepotu i toplinu Božjeg dara – života, koji nitko i ništa ne može pobijediti, jer – Bog me čuva i spašava u vječnosti!

Ta vizija pobjede Svjetla toliko je jaka da ispunja sva srca bez obzira na razlike, bez obzira na prostor i vrijeme, bez obzira na stvarno zlo koje prijeti ugasiti to Svjetlo, kolikogod se ono trudilo i svim silama to željelo.

Svi smo mi upalili svoje svijeće na Svjetlu – Kristu, i zato znamo da i mi, usprkos svojim slabostima i nemoćima, možemo biti donositelji svjetla i topline, i sebi i drugima.

Drugi je dio noćašnje liturgije bio Služba Riječi. Bog sam nam progovara. On koji je pozvao Abrahama i zatražio od njega najveću moguću žrtvu, da žrtvuje svoga sina, zaštitio je Abrahama kad je vidio njegovu bezuvjetnu vjeru i nije mu dao da žrtvuje sina, dok je s druge strane sam predao svoga Sina Isusa u ruke ljudima koji su ga raspeli. Tu vidimo koliko je velika Božja ljubav i koliko mu je stalo do nas ljudi i naše sreće. On nama ljudima daje život, on je – osloboditelj, onaj koji izvodi svoj narod iz ropstva. Knjiga Izlaska zabilježila je onu bitnu istinu od koje živi i danas vjera izabranog, Božjeg naroda: Bog nas je spasio iz ropstva, Bog nas je oslobodio! Židovi su prešli iz Egipta preko Crvenoga mora, da bi se tako označio prijelaz koji je Krist ostvario u novom savezu, a koji se događa za nas našim krštenjem. Ta voda nas spašava, ali zato što je ona djelatni znak, što je s njom i Duh, Duh Božji, Duh Sveti.

O tom savezu, duhovnom i preporodnom, govori također prorok Ezekiel. On proriče dar Duha Svetoga koji će Bog dati svojima i tako im promijeniti srce kameno u srce toplo, ljudsko, srce od mesa – da čovjek može slijediti Božju volju i čuvati njegove zapovijedi.

Koliko li samo kamenitosti u srcima ljudi! Koliko li nasilja, prolijevanja krvi, mržnji i zala! Ali – tomu je došao kraj kad čovjek prihvati Isusa i njegova Svetog Duha koji ga vodi Ocu nebeskome. Trojedini Bog nam mijenja srce, čini nas sposobnima ljubiti i ostaviti se mržnje i svakog zla. U toj smo milosti i mi, braćo i sestre koji smo kršteni, noćas ovdje okupljeni. Tu ćete milost primiti i vi, braćo i sestre, dragi katekumeni koji ćete biti uskoro kršteni.

Sjetite se uvijek ove noći i znajte: vani je noć, u svijetu vlada tama, ali u Crkvi Božjoj je svjetlo, s Kristom je mir i radost. On obasjava naša srca i ispunja ih Duhom svoje ljubavi da budemo Božji sinovi i kćeri, da budemo nositelji svjetla, mira, ljubavi i dobrote.

Evanđelje nam otkriva svu radost Uskrsa: „Što tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje, uskrsnu!“ (Lk 24,5-6) Isus nije u stvarnosti smrti, njega se treba tražiti i može naći samo među živima. On je živ, naš Gospodin, s nama, zauvijek!

Treći dio večerašnjeg bdijenja, koji će uskoro uslijediti, je krštenje. Jedni se krste, a drugi obnavljaju krštenje. Svi se vraćamo tako svojem izvoru, svojoj biti kamo i pripadamo: Kristu Gospodinu. On nas izvodi iz zla i grijeha, on nas je naumio darovati svojem nebeskom Ocu kao dar čist, bez mane, pun sjaja i ljepote – za vječnu ljubav. Zahvalni smo zbog tog izabranja, zahvalni mu predajemo bilo prvi puta, bilo ponovno i ponovno svoj život, sami sebe i sve svoje najmilije – da pripadamo Njemu jedinome.

Krštenje je u središtu večerašnje liturgije budući da je ovaj sakrament ključan za ulazak u Crkvu. Stoga i oni koji su već u Crkvi i oni koji u nju ulaze znaju da je u tom početku na neki način sadržan već sav kršćanski život, koji se dalje samo treba razvijati i produbljivati. Sklopiti savez s Bogom, opredijeliti se za život vjernika, tj. živjeti vjeru kao svoj životni poziv, zauzeti mjesto u zajednici onih koji su Kristovi učenici, živjeti odnose bratstva /sestrinstva s članovima zajednice vjernika, sve su to zadaće koje su pred svima nama trajni izazov, bilo da smo tek kršteni bilo da smo kršteni već godinama. Upravo događaj Kristova uskrsnuća primjenjuje na nas naše krštenje – kako nam to tumači sv. Pavao u poslanici Rimljanima, koju smo čitali – jer „krštenjem smo ukopani u smrt, da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, mi mi tako hodimo u novosti života“ (Rim 6,4) što daje sav smisao našoj vjeri u kojoj živimo kao krštenici. Uskrs! To je nada naša, to je i naša sadašnjost i naša budućnost – jer po krštenju mi pripadamo Kristu, i zovemo se njegovim imenom: kršćani.

Potom će slijediti kao vrhunac slavlja – Euharistija, koja je „vrhunac svega kršćanskog života“ (SC, 7). Važno je to znati: preporođeni Duhom Svetim u krštenju, obnovljeni u vjeri, primamo samoga Uskrsnulog Krista u svetom Kruhu, sjedinjujući se tako s njegovim uskrslim Tijelom – da bismo sami bili njegovo otajstveno Tijelo.

Velike su to i svete poruke, najuzvišenije i zato toliko lijepe i duboke za sve nas koji slavimo otajstvo Kristove pobjede, misterij Vazma – njegovu smrt, muku i uskrsnuće. Neka nas prožme svojom radošću ovo otajstvo i neka nas sve Gospodin obnovi da živimo kao „uskrsnici“, „u novosti života“! Amen.