Dogodi mi se, kao čovjeku koji sam si natrpao puno obveza,  da nešto zaboravim. Kad stvar postane vidljiva u napasti sam da se izvlačim.

Kad negdje „kiksamo“, nešto zaboravimo, nešto promašimo… obično se nastojimo izvući. Tada ljudima govorimo poluistine ili čak laži. Ako i govorimo istinu „friziramo“ je da bi izgledala malo drukčija. Svašta navodimo kao razlog, samo ne svoju granicu. Bojimo se valjda da ne budemo cijenjeni i prihvaćeni kao ljudi bez mane.

I ja sam se time opterećivao mnogo godina svojeg svećeništva. Iza toga se pak stvarao novi strah da će ljudi sumnjati u moje isprike, da će pomišljati kako se izvlačim, kako lažem. Neće mi vjerovati.

Tako je bilo do jednoga dana kada sam zaboravio doći u drugo mjesto na zakazanu obvezu. Telefonom su me pitali što da kažu ljudima. Rekao sam: recite da sam zaboravio i da ću uskoro doći.

Došavši, rekao sam ljudima: Ništa me nije spriječilo, osim moje granice. Zaboravio sam. Radio sam drugo i uopće mi nije palo na pamet da moram doći k vama. Ispričao sam se.

Zanimljivo: ljudi su me počeli tješiti. Rekli su mi: Ma baš dobro što ste zakasnili, u ovo vrijeme velikoga posla dobro nam je došlo malo slobodnog vremena i međusobnog razgovora.

Shvatio sam: ljudi razumiju moje granice, a ja sam bez tjeskobe i nesigurnosti mogao mirno ljudima gledati u oči. I, još ih više voljeti, jer me prihvaćaju kakav jesam. Otada se nikada više ne izvlačim.

Isus bi rekao: Istina će vas osloboditi!

Nikola Majcen, župnik župe Budaševo