Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Govor na predstavljanju knjige dr. sc. Josipa Jurčevića “Stogodišnji teror jugoslavenstva i komunizma u Hrvatskoj”
Petrinja, 1. prosinca 2015.
– 1.12.1918., baš na današnji dan prije 97 godina, nastala je prva YU, pa se može reći da je za nas Hrvate današnji datum jedan od najnesretnijih u našoj povijesti – riječ je dakle o 97 godina /gotovo čitavo stoljeće od tada. No, činjenica je da je u već Prvom ili Velikom svjetskom ratu nestala Austrougarska, čija je Hrvatska bila članica, dakle u tom ratu je stvarana ideja nove državne zajednice, najprije Države SHS, a potom i YU, tako da se doista može govoriti o 100-godišnjem teroru YU nad Hrvatima. No, ako i nije još ispunjeno čitavo stoljeće tog yu-terora nad Hrvatima, možda će ovo biti najteža rečenica koju ćemo večeras izreći: naime, još uvijek to razdoblje traje – jer premda je prije 25 godina obnovljena hrvatska državna neovisnost, taj teror jugoslavenstva traje i dalje… Kada je pak riječ o komunističkom teroru nad Hrvatima, jasno je da su se komunisti pojavili kasnije u političkom životu Hrvatske – praktički poslije atentata nad Radićem i hrvatskim predstavnicima u Beogradu 1928., kada se nasuprot pacifističkog držanja najjače političke snage u Hrvatskoj, HSS-a pojavljuju dva radikalizma – ja bih ih nazvao terorističkim organizacijama – naime KPH 1937., ali koja je dio KPJ koja je osnovana 1919., i to u Beogradu, te ustaška organizacija osnovana 1929. godine, kao direktni odgovor na srpski teror nad Hrvatima. Ipak jasno je da su oba ta pokreta, koja nisu zahvaćala većinu hrvatskog naroda, bili – kako su oni to sami za sebe voljeli reći: revolucionarni, tj. željeli su prevratnički odnosno silom promijeniti politički poredak. U tom su smislu za mene jednako i ustaški i komunistički pokret teroristički. A kada pogledamo na nastanak kako YU tako i KPJ, vidimo da su one stvarno na našim prostorima, nad našim narodom i formalno već gotovo puno jedno stoljeće. Dakle, riječ je o istodobnim procesima: YU i KPJ.
– Što se tiče oba ta zla, možda je najbolje detektirao njihovu pogibelj za hrvatski narod dr. Franjo Tuđman kada je u svom – danas ga mnogi nazivaju: proročkom – govoru 1996. rekao poznate riječi: „Nećemo dopustiti tim jugokomunističkim ostacima…“ Dakle, on je razumio da je zlo za Hrvate jednako i jugoslavenstvo i komunizam.
– Mene dakako u ovom mojem razmišljanju o jugoslavenstvu i komunizmu ne zanimaju toliko politički aspekti koliko njihova pogubnost za život Katoličke crkve u Hrvatskoj.
– ZA YU: pitanje Konkordata… 1935. potpisan, 1937. ratificiran u skupštini u Bg, ali je na ulicama Bg srušen jer je SPC bila žestoko protiv tvrdeći da će njime Vatikan dobiti veća prava u YU da vlada nad građanima YU…
– Za novu YU: najizrazitije je pitanje mučeništva kardinala A. Stepinca i Protokol između Svete Stolice i SFRJ, potpisan je 1966. godine.
– Kad je pak riječ o komunizmu, a što je duboko povezano s YU, treba reći da je to ideologija koja je negirala vjeru u Boga, duhovnost i svaku slobodu Crkve, ubijala, progonila i uklanjala crkvene službenike i vjernike, ideologija koja je uvela svoju „religiju“, kult osobe J.B. Tita, koja se u korijenu protivi svakoj a napose katoličkoj vjeri.
– Za cjelovitost ove knjige prof. Jurčevića možda bi trebalo razmotriti i ulogu ne samo Jugoslavije i komunizma, nego i SPC. To dakako nije moguće staviti na istu razinu, no već sam ukazao da je SPC u prvoj YU rušila pravno reguliranje statusa Katoličke Crkve, a onda u drugoj YU premda je i sama, kao nositeljica kršćanske vjere, bila progonjena od komunista, bila je ipak u povlaštenijem položaju od Katoličke Crkve.
– Jedan pravoslavni episkop (neću sad reći koji) nedavno mi je rekao da je za njegove vjernike problem sam njihov identitet, da oni ne znaju tko su – jer su, navodim njegove riječi: „oni većinom bili Jugoslaveni i komunisti i sad, kad je propala Jugoslavija i kad nema više komunizma, oni ne znaju tko su, treba ih osvijestiti da su Srbi i da su pravoslavni“. U tom bi smislu bilo opravdano da se govoreći o teroru nad Hrvatima u posljednjih 100 godina govori i o SPC. Naime, upravo službeni vrh SPC i danas najglasnije se protivi istini o bl. A. Stepincu, a time i istini o stradanju hrvatskog naroda pod jugoslavenstvom i pod komunizmom.
– Odnos YU i komunista (i SPC!) prema bl. Alojziju Stepincu odaje mislim najbolje nedavno održan simpozij, održan u Zagrebu 24. studenoga o.g. Tu su bila i dva srpska povjesničara, koji su – ako sam ih ja dobro razumio – zaključili otprilike, pojednostavljeno rečeno, ovo: Stepinca želi Vatikan proglasiti svecem jer je Vatikan oduvijek mrzio Srbe, a Stepinac je u okviru NDH surađivao s tadašnjim vlastima u istrebljenju i pokatoličenju, tj. nestanku Srba. Nisam mogao vjerovati da to slušam svojim ušima, ali to je bit svega, dapače u to su uvjereni, bez obzira na niz dokumenata i dokaza koji su iznijeli povjesničari iz Hrvatske, beogradski znanstvenici. Kad znamo da to misle i srpske vlasti i službeni vrh SPC, jasno je da ni obični mali ljudi u Srbiji ne mogu misliti puno drukčije. Pitanje bl. Alojzija Stepinca je mislim puno kompleksnije. Zapravo ja mislim da SPC ni srpska država ne mogu imati ništa protiv A. Stepinca, ako ih ne vodi velikosrpska imperijalistička ideja da Srbiju treba proširiti na hrvatske zemlje, a što znači nijekati bilo kakvu hrvatsku državu. Velikosrpskoj ideji – dolazila ona iz redova srpskih političara, znanstvenika ili SPC – može smetati Stepinac samo iz jednog razloga: jer njima smeta svaka ideja hrvatske države, a A. Stepinac se jasno očitovao i dapače branio pravo hrvatskoga naroda na vlastitu neovisnu hrvatsku državu.
– Vrlo je također zanimljiv odnos Hrvata prema Srbima, pa u konkretnom navedenom slučaju hrvatskih znanstvenika prema srpskim znanstvenicima: mi naime najčešće šutimo, ne bunimo se, premda imamo dokaze i znamo da nije istina što ovi drugi govore. Veoma je zanimljiv taj odnos, barem za mene!
– Rekao bih da je ta famozna HRVATSKA ŠUTNJA rezultat podsvjesnog straha koji nam je u kosti zabio teror zvani komunizam.
– To nije normalno ,ali ljudi se još i danas, 25 godina poslije pada komunizma boje kao da je on još uvijek živ. Možda su i u pravu, jer znamo da – kako lijepo reče jedan analitičar: „komunizam je mrtav, ali ne počiva u miru“. Zapravo, ja bih to možda prerekao ovako: komunizam je mrtav, ali nisu komunisti. Odnosno djeca komunista, koji su često – bilo u doslovnom smislu, fizički potomci komunista, bilo mentalni potomci – gori od samih komunista jer uvjereni u svoje pravo na slobodno mišljenje, na demokracijom zajamčeno pravo misli, govora i djelovanja – a ne poznavajući ništa bolje, vjeruju u ideju socijalne pravednosti na temelju marksističke klasne borbe, odnosno tako da se nasiljem svrgnu eksploatatori i ustoliče proleteri. Revolucija kao model života i rada u glavi je još uvijek mnogim ljudima koji žele provesti posvemašnju dominaciju svojih ideja i nemaju tolerancije prema drugim i drukčijima, prema onoj poznatoj paroli: „Ili mi ili oni!“
– Kad međutim znamo koliko je mrtvih Hrvata posijala kako Jugoslavija tako i komunizam, tada nam je jasno zašto se njihove žrtve guraju „pod tepih“, tj. skrivaju, kao npr. Huda jama, Jazovka, Tezno, Macelj, ali i u našim krajevima Čemernica, Brezovica, Kravarsko… Doslovno ovi nehumani režimi gaze po ljudima, dapače, time što nisu dopustili – i što je najgore: ni danas ne dopuštaju! – da se obilježe grobovi žrtava komunizma, sve nas tjeraju da i ne znajući gazimo po kostima onih koji su ubijeni najčešće samo zato što su mislili drukčije negoli oni koji su „dobili rat“, koji su imali moć. A ti ubijeni bili su nečiji očevi, djedovi, majke, muževi, žene, djeca… I oni još uvijek, i poslije 70 godina nemaju ni natpis, ni križ, niti im se zna tko su i gdje su umrli. Zna se samo zašto su umrli, da su ubijeni jer nisu voljeli komunizam, jer su voljeli svoju domovinu Hrvatsku, jer su voljeli svoju katoličku vjeru…
– „Ubili ste previše svećenika i to vam hrvatski narod nikada neće zaboraviti.“ – rekao je na sudu bl. Alojzije Stepinac svojim tužiteljima i sucima. Govori se o preko 600 pobijenih svećenika u Drugom svjetskom ratu i poslije njega, koje su ubili komunisti. Zapravo točan broj iznosi Stjepan Kožul (u znanstvenom članku „Svećenici žrtve progona u Hrvatskoj nakon II. svjetskog rata“ – dostupan na www.hrcak.srce.hr) gdje on broj 634 ubijene žrtve, koje navodi Ante Baković u monumentalnoj monografiji „Hrvatski martirologij XX.st.“: 458 svećenika, 21 redovnik-brat, 73 bogoslova i sjemeništaraca, 30 časnih sestara i 52 svećenika umrla od posljedica rata (ukupno je to 634). Ali što je najgore, i danas su među nama oni koji štite počinitelje tih zločina, koji dapače opravdavaju te zločine, oni koji ne dopuštaju da se istina već jednom sazna i da se može istinom liječiti rane u dušama ljudi koji su pogođeni tim zlima. Ako smo 20 godina poslije Domovinskog rata svjedoci da se taji istina, da se žrtve i njihovi grobovi ne žele otkriti, kako tek nerazriješeni zločini i okolnosti u kojima su te žrtve pale, bole i dalje i krvare. Dokle? – pitamo se. Moramo se moliti da Gospodin izliječi naše rane, da se već jednom i komunizam barem izjednači s fašizmom i nacizmom, a u našem narodu trebao bi biti – umjesto prikazivanja poželjnim i dobrim – danas prokazan u svoj svojoj zloći i odbačen kao najveće zlo i najgori put koji je odveo u smrt ne tek stotine i tisuće, nego na žalost desetine i dapače stotine tisuća muškaraca, žena i djece.
– Je li osuda na vidiku, je li jasno o čemu govorimo, znaju li to naši mediji, naši pisci udžbenika za osnovne i srednje škole, znaju li to političari, javni djelatnici? Kao da ne znaju – premda možda i znaju, ali ne žele da znaju. Treba li im tada oprostiti? Isus je jasno molio na križu Oca: Oprosti im je ne znaju što čine! Doista, svima koji ne znaju a čine zlo, treba oprostiti, ali ih i poučiti. No, što s onima koji znaju a čine zlo, s onima koji opravdavaju zlo, s onima koji i danas ne dopuštaju da se čuje istina i da se gradi život bez laži, na temelju objektivnih spoznaja? Kako to da u srcima ljudi još uvijek postoji toliki strah pred komunizmom? S jedne strane, sigurno zato jer je to bio toliko veliki teror i zlo da je posijao premnoge plodove koji i sada truju duše onih koji ih kušaju. S druge strane strah je i opravdani oprez da se pritajeni „teroristi“ ne probude i ponovno ne udare i krive i nevine… Gospodine, oslobodi nas straha, daruj nam hrabrih ljudi, poput naših branitelja u Domovinskom ratu, onih koji se neće bojati založiti se i izložiti se za dobro, za istinu i za poštovanje svakog čovjeka. Amen.