Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Govor na promociji knjige MONS. DR. JURJA BATELJE „RIVELLIJEVA ZAVJERA LAŽI. BLAŽENI ALOJZIJE STEPINAC I SPC“
Sisak /Veliki Kaptol, 15.listopada 2015.
Poštovani sudionici ovog značajnog događaja, predstavljanja knjige mons. Jurja Batelje, „Rivellijeva zavjera laži. Bl. Alojzije Stepinac i SPC“, sve vas srdačno pozdravljam!
Pozdravljam samog autora mons. Batelju kojemu zahvaljujem na dolasku u Sisak – tek dva dana nakon predstavljanja knjige u Zagrebu. Pozdravljam i prof. dr. Josipa Jurčevića, povjesničara i predstavljača knjige. Pozdravljam mons. Marka Cvitkušića, našeg kancelara, braću svećenike, časne sestre i sve vas, draga braćo i sestre, poštovani sudionici ove promocije!
Kao uvod ja bih želio iznijeti nekoliko činjenica i postaviti nekoliko pitanja.
- Kard. Josip Bozanić 30.kolovoza ove godine na Trsatu je u svojoj homiliji sasvim jasno rekao o kanonizaciji bl. Alojzija ovo:
‘Kardinala Alojzija Stepinca je, 3. listopada 1998. godine, sveti papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici proglasio blaženim kao mučenika zbog njegove vjernosti Kristu i Crkvi do prolijevanja krvi’.
‘Tom činu prethodio je dug i složen proces detaljnog istraživanja i procjenjivanja na različitim stupnjevima suda. Preslušani su brojni svjedoci, od kojih su (72) sedamdeset i dvoje bili očevidci. U povijesnim i teološkim komisijama temeljito je ispitana osoba i djelo blaženog zagrebačkog nadbiskupa, sve njegove propovijedi, pastoralne okružnice, privatna pisma, dnevnici, bilješke. Konzultirani su razni arhivi, uključujući i arhiv Komunističke partije u Zagrebu. Plod tog ogromnog rada po strogim znanstvenim kriterijima obuhvaća Pozicija o mučeništvu u pet golemih svezaka. Ta je Pozicija prije beatifikacije bila podvrgnuta sudu teologa (godine 1997.) i zatim sudu kardinala (godine 1998.). Kao što znamo, nakon beatifikacije slijedi završni proces a to je kanonizacija, kojom blaženik dobiva naslov sveti. Kanonizacija nije samo ljudski sud, nego u prvom redu božanski sud koji je izražen čudom pripisanim zagovoru kandidata kojemu su se vjernici obraćali tražeći zagovor. U slučaju blaženog Alojzija Stepinca, predstavljen čudesan događaj već je ispitan na Liječničkom vijeću Kongregacije za proglašenje svetih (21. ožujka 2014.) i na Kongresu konzultora teologa iste Kongregacije (3. lipnja 2014.). Možemo reći da je radno proces pri Svetoj Stolici gotovo završen s pozitivnim zaključkom, još samo predstoji sud Kardinalske komisije i službeno proglašenje Svetog Oca’, rekao je Bozanić.
‘Međutim, krajem lipnja prošle godine (2014.) srpsko-pravoslavni patrijarh Irinej uručio je u Beogradu tadašnjem tajniku za odnose s državama u Državnom tajništvu Svete Stolice nadbiskupu Dominiku Mambertiju pismo za papu Franju u kojem Patrijarh donosi svoje prigovore glede kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca. U veljači ove godine (24. veljače 2015.) kardinal Kurt Koch, predsjednik Papinskog vijeća za sjedinjenje kršćana uručio je patrijarhu Irineju Papin odgovor na Patrijarhove prigovore. U odgovoru između ostaloga kaže se da su Patrijarhovi prigovori već bili predmet procesnih istraživanja iz kojih proizlazi da je nadbiskup Stepinac bio pastir posve posvećen spasu duša, kao vjeran sljedbenik Kristov i uzor kršćanskoga života. Ujedno se navodi da se takve ocjene duguju savjesti i stručnosti povjesničara i teologa koji su ispitivali procesne isprave. Budući da iz pisma patrijarha Irineja Svetom Ocu proizlazi da Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi nisu dovoljno jasni argumenti po kojima je blaženi Alojzije svet, papa Franjo predlaže da se formira Radna skupina sastavljena od katoličkih i pravoslavnih stručnjaka koja će zajedno preispitati ta njima sporna pitanja glede osobe kardinala Stepinca, kao i ratne događaje vezane uz odnose Hrvata i Srba u Drugom svjetskom ratu po kriterijima cjelovite istine’, pojasnio je Bozanić.
‘Naime, papa Franjo se time odlučio na jedan poseban, gotovo neočekivan ekumenski korak, bez presedana u povijesti. Sveti Otac želi da Srpska Pravoslavna Crkva upozna naše argumente zašto je kardinal Stepinac svet te da se i sama njegova kanonizacija dogodi u boljem ozračju odnosa tih dviju Crkava. Znamo da svaka Crkva ima vlastiti i autonomni sustav kanonizacije. Stoga je važno naglasiti da Srpska Pravoslavna Crkva ne ulazi u sam proces kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca. Ono što je učinjeno neće se više preispitivati, nema nikakve revizije procesa. Možemo reći da je sam proces za proglašenje svetim blaženog Alojzija došao gotovo do svog kraja’, rekao je još Bozanić.
Još je ustvrdio „da papa Franjo ne želi odustati od kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca jer je i osobno uvjeren u njegovu svetost“,
Nakon toga je patrijarh srpski Irinej u intervjuu za srpski list Kurir dao izjavu da njemu Papa nije rekao da je on uvjeren u Stepinčevu svetost, nego da će to pitanje razmotriti.
Uslijedio je posjet srpskog predsjednika Tomislava Nikolića papi Franji u Vatikan, 11.rujna o.g. te njegova izjava i njegovo tumačenje što su razgovarali o Stepincu. Tako je u beogradskom Blicu od jučer (14.X.2015.) rekao da mu je Papa izjavio da se njemu ne žuri te „kako nije njegova želja da dođe do neslaganja u kršćanstvu i da bi Stepinac bio prvi svetac kojeg ne bi priznala SPC te da on ne želi takav odnos u kršćanstvu’.“
Svakako posebno je bila neobična izjava apostolskog nuncija u R. Srbiji mons. Orlanda Antoninija koji je prije nekoliko dana u intervjuu beogradskoj Politici (26.rujna o.g.) rekao: „Proces kanonizacije zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca neće se nastaviti prije ili tijekom rada zajedničkog srpsko-hrvatskog povjerenstva kojega je osnutak predložio papa Franjo i prije nego to obje strane prihvate.“
- Naveo bih samo nekoliko kratkih primjera u kojima se vidi da je nadbiskup bl. Alojzije Stepinac bio zauzet za pomaganje srpskim pravoslavnim vjernicima za vrijeme Drugog svjetskog rata, te postavio neka pitanja:
„Nakon sto je bio uhićen zagrebački pravoslavni episkop Dositej, nadbiskup Stepinac je opetovano posredovao za njega, kao što je to za banjalučkog episkopa Platona, činio katolički banjalučki biskup Josip Garić.”
U tom kontekstu zanimljivo je svjedočanstvo dr. Ante Šumanovića, koji je od 27. IV. do 11. V. 1941. u Petrinjskoj ulici u Zagrebu bio zatvoren zajedno s mitropolitom Dositejem, koji mu je rekao »da se nadbiskup Stepinac za njega zauzeo više no što bi to mogao rođeni brat«. Mitropolit Dositej mu je nadalje rekao da je nadbiskup Stepinac spasio od rušenja pravoslavnu crkvu, a svoje prebacivanje u Srbiju »ima zahvaliti Stepincu«.” (Juraj Kolarić, ALOJZIJE STEPINAC I PRAVOSLAVLJE u: Radovi znanstvenog skupa u povodu 50. obljetnice sudskog procesa Alojziju Stepincu, Zagreb – Lepoglava, 11.-12. X. 1996. II. dio, str. 170.)
Nadalje, kada je u srpnju 1941. bilo zatvoreno u zatvoru u Glini više od 150 pravoslavnih žena – o tome svjedoči glinski župnik Žužek – one su bile oslobođene na izričitu intervenciju nadbiskupa Stepinca.
Kada je na Kozari 1942. bilo, zbog ratnih operacija, prognano oko 12.000 djece, uglavnom srpsko-pravoslavne, tada je upravo nadbiskup Stepinac imao ključnu ulogu u zbrinjavanju i spašavanju te djece. Govori se o 1-2 tisuće pomrle (ne ubijene!) djece, koja su umrla zbog neishranjenosti i bolesti, no ostaje pitanje: tko je njih oko 10.000 spasio? To naime svi priznaju, ali uglavnom danas ne navode i ime kard. Stepinca, premda je jedna od glavnih humanitarki u tom zbrinjavanju, gđa Diana Budisavljević, izjavila da bez nadbiskupa Stepinca ona ne bi mogla ništa učiniti!?
U pismu Papi Franji beogradski nuncij Antonini izjavio je sljedeću tezu: „Ako se ne odgodi kanonizacija Stepinca, doći će u pitanje dobri plodovi ekumenizma između SPC i Katoličke Crkve.“ Moja pak je teza sasvim suprotna. Ja naime mislim, i to sam već više puta na više mjesta – i pred našim nuncijem rekao: AKO SE ODGODI ILI NE DAJ BOŽE POSVE ZAUSTAVI STEPINČEVA KANONIZACIJA, UPRAVO TADA ĆE DOĆI DO POREMEĆAJA U DOBRIM EKUMENSKIM ODNOSIMA IZMEĐU SPC I KC U HRVATSKOJ.“
Pitam se, kako je to moguće da se u tako važnim stvarima ne pitaju odgovorni ljudi Crkve u Hrvatskoj, nego da se konzultiraju nunciji Talijani koji ne poznaju prilike u Hrvatskoj niti hrvatsko-srpske odnose? Pitao sam beogradskog nadbiskupa Hočevara u Sarajevu, 5.lipnja o.g. kako to da se o hrvatsko-srpskim odnosima razgovaralo, a bez Hrvata – naime, bili su tamo Talijani, Srbi i Slovenci? Nije mi znao odgovoriti.
U kardinalu bl. Alojziju Stepincu naš hrvatski narod gleda sebe, poistovjećuje se s njegovom sudbinom – stoga je točno što je sv. Ivan Pavao II. rekao da on simbolizira sve patnje i trpljenja hrvatske nacije. Zato dirnuti u bl. Alojzija ne znači samo napad na njega osobno, nego na naš hrvatski narod. I stoga nas sve toliko boli to zastajkivanje na putu koji je već trebao biti dovršen. Zar može biti vjerodostojan savjetnik Svetom Ocu jedan četnički vojvoda? Zar mogu mitovi i laži biti važniji od istine i pravednosti?
Znamo da to nije moguće!
Zato se toliko veselim knjizi mons. Batelje i rado ga pozdravljam i želim da ustraje u svojem nastojanju da se istina konačno čuje, da se laži razotkriju i da naš Blaženik uskoro bude proglašen svetim.
Hvala!