Adak. Josip Pečarić

Govor na predstavljanju knjige “Dva pisma koja su skinula maske. Na hrvatsku šutnju nismo spremni“

Sisak, 17. prosinca 2015., Zagreb 18. prosinca 2015.

SRPSKO-HRVATSKA HRVATSKA

Milanovićevo „Mi ili oni“ izvrsno opisuje današnju Hrvatsku:

Srpska Hrvatska ili Hrvatska Hrvatska.

Od 2000. smo u stalnoj borbi „Za hrvatsku Hrvatsku“ kako se i zove moja knjiga iz 2001. Dr. sc. Marko Tokić je zapravo govorio o hrvatskoj Hrvatskoj kada je ustvrdio kako „Pečarićeva Hrvatska“ počiva na četiri stupa: Franjo Tuđman, Dario Kordić, Marko Perković Thompson i biskup Vlado Košić.

Da je nastavak napada na Thompsona izuzetno važan svima onima koji se bore za Srpsku Hrvatsku pokazao je, uoči proslave u Kninu i očekivanog veličanstvenog povratničkog Thompsonovog koncerta, Milorad Pupovac upornim prozivanjem Predsjednice RH da se ogradi od pozdrava ZA DOM SPREMNI. Znamo da su već uspjeli svojim lažima ocrniti i Josipa Šimunića i nogometnu reprezentaciju. Ponašanja hrvatskih vlasti u oba slučaja su bila blago rečeno sramotna. Kao što je sramotan najnoviji slučaj u Rijeci kada je riječki komunistički gradonačelnik zabranio ispunjenje posljednje želje vukovarskom branitelju iz Rijeke, časniku HOS-a Bošku Vidasu da mu na grobu bude podrav ZDS. Ivica Marijačić s pravom kaže („Hrvatsjki tjednik“, 17. 12. 2015.) :

Za ljude poput Obersnela očito su branitelji koji su ginuli u obrani Hrvatske pod sloganom „Za dom spremni“ fašisti i agresori, a oni koji su napadali Vukovar i Hrvatsku pod simbolom drage mu crvene zvijezde su antifašisti i borci dostojni ispunjena posljedne želje.

Pupovca itekako slušaju ovi koji rastu pa je bio i logičan naš prijedlog da se pozdrav ZDS uvede u Hrvatsku vojsku. Jednostavno bi se na taj način spriječila poniznost hrvatskih političara pred trećerazrednim službenicima iz svijeta i kriminalcima iz svjetskih nogometnih udruženja. A, poslala bi se i snažna poruka da nova Hrvatska smatra da će se hrvatska pitanja rješavati u Hrvatskoj, i da će očekivana nova vlast voditi računa o hrvatskim, a ne o srpskim (i britanskim) interesima. Zato je pismo o pozdravu ZDS i bilo poslano i jedino moglo biti poslano Predsjednici RH i Predsjedniku HDZ-a.

Strategija ponašanja SDP-a i njihovog američkog savjetnika je bila očita: Sukob Partizana (pobjednika iz Drugog svjetskog rata koje nasljeđuje SDP zajedno s ostalima koji su za Srpsku Hrvatsku) i Branitelja (i svih onih koji su za Hrvatsku Hrvatsku) uporno prikazivati kao sukob Partizana i Ustaša i izbjegavati spominjanja branitelja jer bi njihova strategija postala očita širokom krugu ljudi.

Da sam bio svjetan toga mnogo prije najave kažnjavanja Thompsona zbog „Bojne Čavoglave“ i pozdrava ZDS svjedoči i moja knjiga „Živjela nam antifašistička tj. braniteljska Hrvatska“ s jasnom porukom da su branitelji jedini istinski antifašisti jer su pobjedili fašističkog velikosrpskog agresora.

Spomenuta strategija je bila očita i u napadima koji su uslijedili. Uopće se nije spominjao ni Thompson, ni Bojna Čavoglave, već se jedino spominjao pozdrav iz NDH.

Logično je bilo za očekivati da će tzv. državotvorni Hrvati uočiti to izbjegavanje spominjanja i Thompsona i Bojne Čavoglave u napadima i na inicijatore pisma i na biskupe Košića i Pozaića i nadbiskupa Puljića i na Josipa Šimunića. Nisu uočili ili nisu htjeli uočiti. Ne treba biti puno inteligentan pa znati da treba govoriti upravo o onome što Tvoj protivnik izbjegava, zar ne? Jasno je da su oni naučili da ne smiju izjednačavati izravno branitelje i ustaše, već to moraju posredno. Umjesto da ih se napada zbog toga, jer Thompson i Bojna Čavoglave je nešto što je dio Domovinskog rata, napadnuti smo mi. Je li već tada bila na djelu ideja o Srpsko-hrvatskoj Hrvatskoj koja se danas valja Hrvatskom? Tako nešto je pripremljeno sustavnim osiromašenjem Hrvatske, što je ova vlast svjesno sprovodila jer kako sam svojevremeno najavio na Radiju Mariji, to bio jedini način da ostanu na vlasti. Osiromašeni ljudi mogu misliti samo o preživljavanju, a onda su podložni svakojakim manipulacijama.

S druge strane svi su mogli očekivati da ću ja braniti jedan stup svoje Hrvatske, kako je Thompsona definirao dr. Tokić, zar ne? Uostalom poznato je da sam pokretao otvorena pisma u njegovu obranu i ranije, pa su i dvije moje knjige govorile o toj obrani: S. Matom Kovačevićem „Thompson u očima hrvatskih intelektualaca“ i „Hajka na Thompsona“, a i veliko poglavlje kao nastavak na tu drugu knjigu dano je u knjizi „Propade im Crvena Hrvatska“.

Ono što treba spomenuti jeste, da je najava kažnjavanja Thompsona zbog „Bojne Čavoglave“ ostala samo najava. A to što su se raspisali o „ustaškom akademiku“ baš me nije puno ni pogodilo, jer je to samo iznova ispričana priča o srpskoj i hrvatskoj Hrvatskoj, koju sam ja pričao još krajem 1987. godine kada sam govorio o tome kako Srbi dijele Hrvate na ustaše i srpske sluge, i pri tome u takovoj podijeli sebe jasno definirao uz komentar: Znate, ja vam ne volim biti sluga! To na nekim hrvatskim portalima nazivaju Poučkom akademika Pečarića!

Slično su nedavno postupili i Hrvati u Švicarskoj s peticijom popraćenom s pet tisuća potpisa oko nastupa Marka Perkovića Thompsona u Švicarskoj uspjeli srušiti zabranu održavanja koncerta. Napisali su i slijedeće: „Mnogi od oko stotinu tisuća Hrvata i njihovih potomaka u Švicarskoj tom zabranom su oštećeni i razočarani. Osjećamo da ona nije u duhu dosegnute europske uljudbe ni demokracije, a šteti ugledu same Švicarske. Ovdje se radi o zabrani osnovne slobode kretanja i bavljenja svojim pozivom, a bez igdje ikakva sudskog procesa ili presude pripadniku jednoga drugog naroda.“

Thompson je nedavno nastupio s velikim uspjehom u Švicarskoj, kao što je i Josip Šimunić s filmom Jakova Sedlara o njemu doživio velike uspjehe među Hrvatima u SAD, Kanadi i Njemaćkoj. Prije šest godina Thompson nije mogao nastupiti u Švicarskoj. Evo kako sam počeo svoj govor na prosvjedu ispred Švicarskog veleposlanstva 9. listopada 2009.:

Nema dvojbe da je zabrana ulaska Marku Perkoviću Thompsonu u Švicarsku i Europsku Uniju poruka svima nama. Njihovo obrazloženje počinje konstatacijom kako je on “jedan je od najuspješnijih i najpopularnijih pjevača hrvatske glazbene scene”. Očito nam poručuju: Kakav je vaš najpopularniji pjevač – takvi ste i vi. Mi njima odmah kažemo: Hvala vam! Kamo sreće da smo svi kao Marko Perković Thompson!

Sam tekst obrazloženja je doista nešto sramotno:

“Poznat je postao 1991. s pjesmom ‘Bojna Čavoglave’. Ta pjesma ima za temu borbu protiv pripadnika srpske paravojske za vrijeme građanskog rata u Hrvatskoj (.) PERKOVIĆ Marko hrvatski je folk-rock pjevač čije pjesme djelomice sadrže dijelove teksta koji veličaju ratne zločine i genocid. Slovi za predstavnika ultranacionalističkog svjetonazora koji se nastavlja na fašističku prošlost Hrvatske. Tako on u pjesmi ‘Bojna Čavoglave’ pjeva o tome da na Srbe treba bacati bombe i pucati u njih iz pušaka te da sve Srbe treba razbiti šakom.”

Ovo zadnje ne postoji u toj pjesmi, ali je zanimljivo to njihovo izjednačavanje srpske paravojske sa svim Srbima, zar ne?

Tu je još i najmanji problem što oni velikosrpsku agresiju na Hrvatsku nazivaju građanskim ratom. Mnogo veći problem je što njihov tekst, kako bi to rekao predsjednik Mesić, koketira s neonacizmom. Naime, oni su svjesni da je ‘Bojna Čavoglave”! pjesma iz rata, ali ako u takvoj pjesmi kažeš da će se Hrvati braniti tako što će na one koji ih napadaju bacati bombe ili pucati iz pušaka onda veličaš ratne zločine i genocid. Time nam Švicarska, koja se obogatila i zahvaljujući – kako kaže Milan Ivkošić u “Večernjem listu” – “neizmjernim svotama novca nagrabljenog na krvi, na strašnim nesrećama i Židova i podosta drugih naroda, pogotovo afričkih, azijskih i južnoameričkih” poručuje da smo genocidan narod. Sama hrvatska obrana od velikosrpske agresije njima je ratni zločin i genocid…

Poznata je Ćosićeva tvrdnja kako je laž najviše pomogla Srbima u njihovoj povijesti. Njome se očito moraju koristiti i svi oni koji podržavaju velikosrpsku politiku – oni koji zastupaju Srpsku Hrvatsku.

Zašto mogu biti tako uspješni oni koji zagovaraju Srpsku Hrvatsku, a možda i Srpsko-hrvatsku Hrvatsku pokazuje ono drugo pismo dano u ovoj knjizi koje je napisano povodom najave zabrane knjiga i istraživanja kojima je cilj istina.

Poslao sam ga mnogim kolegama u HAZU. Mnogi nisu odgovorili, a negativan odgovor jednog od neosporno državotvornih akademika doista me je iznenadio. Čini mi se da odgovor objašnjava i mnogo toga u današnjoj Hrvatskoj, pa i to zašto na izborima oni koji su svoju politiku zasnivali i još uvijek zasnivaju na lažima o Jasenovcu uopće postoje u RH.

Poštovani i dragi kolega Pečariću!

Vaše pismo jako me je zaokupilo jer je pitanje doista vrlo važno. Sa svime što pišete o nužnoj slobodi istraživanja u potpunosti se slažem  i postavljam se uz Vas.

Ipak to pismo neću supotpisati jer se ne slažem ni sa kakvim umanjivanjem ili ublažavanjem Jasenovačkih zločina. A Vaše pismo ne može biti shvaćeno drukčije nego kao pokušaj takva ublažavanja, bar ne može kod nas.

Bio sam živ i svjestan kad se to događalo i stoga znam, da je to bio samo užasan zločin i ništa drugo.

S kolegijalnim pozdravima i dobrim željama, lijepo Vas pozdravljam.

Odgovorio sam ovako:

Poštovani i dragi kolega …,

Zahvaljujem na odgovoru, mada nisam razumio kako se može uopće koristiti termin ublažavanja za  nešto što je neistina.

Ali Vi ste stariji pa valjda znate da se u komunističkoj Jugoslaviji lažima napuhavala priča o Jasenovcu (iskopano je manje od 500 ostataka žrtava) kako bi se osiguralo da Sava ne potekne uzvodno.

Pogledajte u novom broju Hrvatskog tjednika (poslije terorističkog napada) razgovor s tajnikom društva čiji je otac Srbin kao dijete s Kozare prošao Jasenovac, a koautor je napadnute knjige koji tvrdi u naslovu kaže:

Jasenovac je veća ljaga na Titovoj Jugoslaviji, nego na Pavelićevoj Hrvatskoj.
Malo mi je i neobičan Vaš iskaz: “ne slažem ni sa kakvim umanjivanjem ili ublažavanjem Jasenovačkih zločina”. Mi tražimo, sučeljavanje dvije strane, a ovakva Vaša tvrdnja implicira da znate kakav će rezultat biti.

Naravno, zahvaljujem se što ste se uopće javili.

Mnoge kolege nisu. Valjda zato što je zabrane najavio posebni savjetnik za kulturu predsjednika Vlade.

Nedavno je g. Igor Vukić dao i sjajan intervju „Vijencu“, koji obavezno treba pročitati svatko tko želi doznati istinu o Jasenovcu. Evo samo jedne „sitnice“ iz tog razgovora:

Je li točan podatak o 10.700 ubijenih u 1941. godini?

Ja sam s ocem, jasenovačkim logorašem, išao u muzej i kustosa pitao kako je moguće da na sadašnjem jasenovačkom popisu – gdje je popisano 83.000 navodnih žrtava – za 1941. stoji 10.700 imena ubijenih, kada dvadesetak tadašnjih zatočenika tvrde da u logoru nije bilo više od 1200 ljudi? A logor nije bio i na desnoj obali Save, gdje je živjela moja rodbina.

I što je kustos odgovorio?

Rekao je da su vjerojatno bačeni u Savu. Čuvši to moj otac je rekao da je Sava te zime bila zaleđena pa se nekim danima moglo kolima prelaziti. Tada je kustos rekao da onda jednostavno nema odgovora. Hrvatska država te kustose plaća da istražuju logor i posjetiteljima daju točne, istražene i argumentirane činjenice, a ne komunističke konstrukcije koje smo slušali desetljećima.

Zapravo sam i osobno zahvalan i g. Vukiću i dr. Razumu i njihovom društvu jer su svojim istraživanjima pokazali koliko sam bio u pravu u svom odgovoru jednom američkom stručnjaku za holokaust. Pošto sam razobličio dr. Milana Bulajića i njegove laži knjigama „Srpski mit o Jasenovcu 1. i 2.“ pitao me je zašto mi u Hrvatskoj ne prihvatimo daleko manju brojku o kojoj govore otac i sin Goldstein. Rekao sam mu da je nećemo nikada prihvatiti jer nije istinita. Dapaće i tu brojku s popisa navodnih žrtava Jasenovca nazvao sam „velikosrpskom brojkom Goldsteinovih i Draže Mihailovića“.

Na kraju ostaje mi samo upitati i vas i sebe:

Hoćemo li ponovno imati hrvatsku Hrvatsku?