Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Misa za sve hrvatske žrtve

Sisačka katedrala, 6. kongres HŽD-a, 16. lipnja 2013.

Poštovani gosp. predsjedniče Hrvatskog žrtvoslovnog društva prof. Zvonimire Šeparoviću, cijenjeni članovi HŽD-a, draga braćo svećenici, dragi vjernici!

Ove nedjelje u našoj Katedrali slavimo Misu za sve poginule za slobodu, molimo se za žrtve koje su na svim stranama pale za našu domovinu Hrvatsku. Povod je održavanje 6. Hrvatskog žrtvoslovnog kongresa koji je započeo u petak, u Zagrebu, i nastavio se jučer, u našem Sisku, a zaključuje se danas ovom svetom Misom i odlaskom na masovnu grobnicu u Baćin, gdje su pokopane civilne žrtve ubijene u Domovinskom ratu, njih 56, što je poslije Ovčare druga masovna grobnica po broju žrtava u Hrvatskoj. Riječ je o ratnom zločinu nad Hrvatima koji su počinile snage JNA i paravojnih srpskih pobunjenika, dana 21. listopada 1991., kada su odveli 43 osobe iz Baćina i 13 drugih ne-Srba civila iz Cerovljana. Svih 56 njih smaknuto je na mjestu u blizini sela Baćina. U isto vrijeme, pobunjeni Srbi su dovukli još 30 civila iz Baćina i 27 iz Dubice i Cerovljana te ih ubili na nepoznatoj lokaciji. Stoga će sudionici Kongresa poslije ove sv. Mise poći u Hrvatsku Dubicu i u Baćin, gdje ćemo na mjestu masovne pogibije naših ljudi, koji su ubijeni samo zato što su bili Hrvati, položiti cvijeće, zapaliti svijeće i pomoliti se.

Dok zahvaljujem predsjedniku i predsjedništvu HŽD-a što su odlučili ovaj 6. Kongres svoga društva održati u Sisku i Baćinu, pozivam vas sve, braćo i sestre, da razmišljamo o žrtvama i da se pomolimo za njih.

Razmišljati trebamo o svim žrtvama i svima, koji su poginuli u raznim nasilnim sukobima i ratovima, odati pijetet koji zaslužuje svaki čovjek, kako za života tako i poslije smrti. Također trebamo razmišljati do kakvog se to dna nečovječnosti može spustiti čovjek, kad je vođen mržnjom i kad može ubijati druge ljude samo zato što su drukčiji i što se našao u sukobu s njima. Ljudski i nadasve kršćanski bi bilo sukobe rješavati nenasilnim putom. Pa ipak, i samo kršćanstvo, kroz svu svoju povijest trpjelo je i trpi nasilje, progonstvo i mučeništvo. Mi dobro znamo da je naš Gospodin Isus ubijen i umro nasilnom smrću na križu. Njegovi su svi apostoli bili mučenici. Naš zaštitnik sv. Kvirin, biskup sisački, na početku 4. stoljeća bio je mučen i umro kao svjedok za Krista.

U ovom našem sisačkom kraju čitav je niz mučenika, koji posebno trpi teška nasilja tijekom prodora Osmanlija, koji su u ovim krajevima pustošili, razarali i ubijali hrvatsko stanovništvo, posebno u 15. i 16. st., no upravo su ovdje u Sisku 1593. bili zaustavljeni, pretrpjevši teški poraz. Nije nepoznato da je osvajač ratovao želeći ne samo osvojiti naše lijepe hrvatske krajeve, nego i zato da proširi islamsku vjeru, a da su se naši hrvatski ljudi borili ne samo za svoju zemlju i Domovinu, nego su tako prolijevajući svoju krv branili i svoju kršćansku vjeru, pa čak i čitavu kršćansku Europu. Stoga su Hrvati i dobili časni naziv, koji su im nadijenuli rimski pape, prozvavši Hrvatsku „Antemurale christianitatis – predziđem kršćanstva“. Među tim poginulima sigurno ima i velik broj neznanih kršćanskih mučenika, koji su stradali i bili ubijeni – od strane neprijatelja iz mržnje na kršćansku vjeru, a s njihove strane zbog ljubavi prema Kristu i zbog vjernosti svojoj kršćanskoj katoličkoj vjeri.

Potom su veliko stradanje ovi naši krajevi doživjeli za vrijeme i poslije Drugoga svjetskog rata. Jučer smo čuli kako je u bivšem Gorskom arhiđakonatu stradalo 66 svećenika, od kojih su 22 bila ubijena, a 38 ih zatvoreno od kojih su 5 odmah u zatvoru, a mnogi i poslije umrli od posljedica zatvorskog mučenja. Drugi su bili protjerani. Kada danas u našoj Sisačkoj biskupiji, koja je doduše nešto veća od prijašnjeg Gorskog arhiđakonata, brojimo svećenike, trenutno ih imamo svih ukupno 75, od kojih upravo 66 njih djeluje na području naše Biskupije. Zamislite kako je to bio težak progon Crkve kad je dakle na još manjem prostoru negoli je sada naša Biskupija tada ovdje stradalo čak 66 svećenika! Jedna čitava biskupija! Bio je to gori progon negoli Dioklecijanov, u kojem je pao naš sv. Kvirin, u kojem su stradali također na ovom hrvatskom tlu Solinski, Istarski, Srijemski mučenici. Takvog zatora katolika nije bilo na ovim prostorima u čitavoj našoj povijesti! A da bude stvar još i gora: to se stradanje katolika i Hrvata i danas krije i negira! Zamislite koliko je to neobična činjenica da se na raznim pločama i spomenicima diljem naše Biskupije, ali i Domovine Hrvatske, nalaze imena samo srpskih žrtava iz Drugog svjetskog rata, a tek tu i tamo koji Hrvat! I dok, hvala Bogu, sada nakon Domovinskog rata imamo gotovo na svim masovnim grobnicama obilježja i spomenike s imenima ubijenih, iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća gotovo da i nema spomenika i imena ubijenih! Kako je to moguće, pitamo se, osobito kad znamo da se nedvojbeno najveći broj pobijenih Hrvata dogodio upravo u tom vremenu naše povijesti? Zar država Hrvatska ne smije spominjati svoje ubijene sunarodnjake, Hrvate koji su poginuli na bilo kojoj strani u to nesretno ratno i poratno vrijeme? Je li to neka zavjera i urota na djelu, jesu li to još uvijek ubojice i njihovi sinovi tako moćni da nameću samo „povijest koju pišu pobjednici“, misleći pri tom na sebe kao pobjednike, ne priznajući da su i država koju su oni stvarali, propala, i režim, za koji su se borili, danas nestao? Međutim nije nestala magla u glavama naših ljudi, a čini se niti strah u srcima žrtava i članova obitelji onih koji su imali žrtve u tom vremenu.

Zato će Katolička Crkva dok god je bude, dok bude imala slobodu govora i djelovanja, prozivati sve zločince i moliti se za njih da se obrate i priznaju istinu. Zato ću i ja zagovarati istinu, a biti protiv laži koje će se i ovog tjedna u našem Sisku govoriti u uši onih koji ne znaju što je bila prava stvarnost Drugog svjetskog rata i poraća za nas katolike i Hrvate.

Čuli smo danas u Evanđelju kako se David, najveći kralj židovski, pokajao kada mu je prorok Natan prenio Božju poruku koja je glasila: „Zašto si prezreo Gospodina i učinio što je zlo u njegovim očima? Ubio si mačem Uriju Hetita, a njegovu si ženu uzeo sebi za ženu…“ David priznaje svoj grijeh i kaže: „Sagriješio sam protiv Gospodina!“ I Bog mu oprašta grijeh. Ali da bi se grijeh oprostio, počinitelj ga mora pred Bogom i ljudima skrušeno priznati i za nj se pokajati.

Kada će konačno priznati partizanski zločinci svoja zlodjela, pokazati tolike jame i stratišta nevinih ljudi? Je li to naša domovina Hrvatska još uvijek okupirana zemlja, da se ne smije govoriti istina? Čega se boje oni koji su sudjelovali u zločinima? Boje li se oni Boga? Ili misle samo kako će izmaknuti ruci ljudske pravde? Ljudska je pravda nesavršena i ne dostiže one koji su stvarno krivi, već – znamo to i iz primjera nakon nedavnog Domovinskog rata – često progoni i kažnjava nevine. No, nije se nama bojati ljudi! Bojati nam se Boga jedinoga!

Moramo se moliti, braćo i sestre, da se ne ustoliči laž, da ne caruje nepravda, da se prizna istina, da se počinitelji i njihovi istomišljenici pokaju, da se tako dogodi mir u srcima ljudi. Tek će tada, kada Bog oprosti zlodjela ubojicama, mir zavladati u našem narodu. Dok se to ne dogodi, naš će narod i dalje biti bolno podijeljen. Takvo stanje već je postalo sramotno i sve više nas međusobno udaljuje, umjesto da se na istini gradi mir, da na pokajanju i pomirenju vlada pravednost i da svi poginuli i stradali nađu i kod ljudi dužni spomen i kod Boga vječno spasenje.

Kad razmišljamo o Domovinskom ratu, tada moramo reći da je nakon tzv. Balvan-revolucije, tj. srpske pobune u kolovozu 1990. protiv RH bila prva žrtva tog terorizma i rata upravo ovdje u Sisku. Bio je to ubijeni svećenik, župnik Svete Marije Antun Grahovar, ubijen 9. studenoga 1990.

U našem su kraju pobijeni mnogi nevini ljudi, a država Hrvatska pomilovala je zločince, samo da bi oni priznali i prihvatili Hrvatsku. Na žalost to se nije dogodilo, što vidimo iz niza žalosnih činjenica, kao što je npr. postojanje dvostruke povijesti – tako da neki državljani RH ne trebaju kao djeca u školi učiti da je Domovinski rat bio agresija Srbije na Hrvatsku, već oni u svojim udžbenicima uče da je to bio građanski rat. To na žalost potvrđuju svojim nepromišljenim izjavama i neki naši najviši predstavnici. Pitamo se, bi li bilo moguće stvoriti tako snažnu i prosperitetnu Njemačku poslije Drugoga svjetskog rata, da svi državljani Njemačke nisu morali prihvatiti svima znanu činjenicu da nacisti bili zločinci i neprijatelji najprije svoga naroda? Zar bi bilo moguće da neki Nijemci u istoj državi uče i govore da su oni bili zločinci, a drugi da nisu? To je nedopustivo! Tako i mi, nećemo imati napretka dok svi u RH ne priznaju istinu i ponašaju se u skladu s tim. To je također važno i za izlazak iz teške krize u kojoj se nalazimo, jer dok nema sloge i jedinstva u narodu, kako da taj narod napreduje? Pa mi se neprestano međusobno svađamo oko temeljnih stvari naše prošlosti. Nikako da završimo Drugi svjetski rat, a također niti Domovinski rat. Tu ne može biti više istina. Istina je samo jedna, i dok ju svi ne prihvate, nema nama napretka.

Sv. Pavao nam u poslanici Galaćanima kaže da se „čovjek ne opravdava djelima Zakona nego vjerom u Isusa Krista“. To je i naš put: Isus Krist i naša vjera u njega. Priznavati njega znači slijediti istinu. Ta on je rekao: „Ja sam put, istina i život.“ (Iv 14,6) Je li zato toliko laži još u našem narodu, što mnogi ne žele prihvatiti Isusa Krista? „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.“ (Gal 2,20) Možemo li to isto mi danas reći? Mi živimo u Kristu, i Krist u nama. Samo sjedinjeni s Kristom mi smo vjerodostojni kršćani. Samo kad živimo kako je on živio, mi možemo biti svjetlo svijeta. On je nas učio ljubavi, pa i ljubavi prema neprijateljima. Stoga, i kad upozoravamo na nepravde, i kad prozivamo ubojice i one koji ih štite, mi moramo i njih ljubiti! Ljubav nas čuva da ne poželimo nikada osvete jer znamo da je ona u Božj0j ruci, a ne u našoj. Dapače, mi se molimo za obraćenje ubojica i zagovornika zločina, jer Bog i njih ljubi i želi da budu njegova dobra djeca, da priznaju i okaju svoja zlodjela i da čine dobro. Tako će naći svoj mir. Poput grješnice u Evanđelju, kojoj Isus kaže: „Oprošteni su ti grijesi!“ Kada na to Židovi negoduju, Isus poučava grešnicu-pokajnicu: „Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!“ (Lk 7,50)

Oproštenje, vjera i mir. To troje ide zajedno. Stoga molimo se za sve žrtve, ali molimo se i za zločince. Svi smo potrebni Božjega milosrđa i željni mira i Božjeg spasenja. I žrtve da zadobiju mir, i njihovi najmiliji utjehu, ali jednako tako i počinitelji zločina. Zločin se ne smije nijekati, on se mora priznati i zločinci i njihovi zagovornici se moraju pokajati. Samo tako će se doći do mira i jedinstva našega naroda, samo tako će biti budućnosti i napretka za sve.

Molimo Gospodina da se ne zaborave žrtve i njihova stradanja, ali da pogibija nevinih ne izaziva nikad mržnju i osvetu, da se zlo ne vraća zlim, već da se zlo nadvlada dobrim. Da duše vjernih mrtvih počivaju u miru! Amen.