Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na misi za braću Antuna i Stjepan Radića na Dan Sisačko-moslavačke županije
Martinska Ves, 11. lipnja 2013.
Sisačko-moslavačka županice gospođo Marina Lovrić Merzel sa suradnicima, župane Zagrebačke županije gosp. Stjepane Kožiću, župane Koprivničko-križevačke županije gosp. Darko Koren, predsjedniče Hrvatske seljačke stranke gosp. Branko Hrg, predsjednice Županijskog HSS-a gđo Marijana Petir, poštovani općinski načelniče Martinske Vesi gosp. Stjepane Ivoš, poštovana gospođo ravnateljice OŠ „Braća Radić“ u Martinskoj Vesi Verica Pleša, cijenjeni uglednici, dragi župniče ove župe sv. Martina biskupa, draga braćo i sestre!
Okupili smo se na ovu sv. Misu koju slavimo za dva velika sina ove župe Martinske Vesi: Antuna i Stjepana Radića, koji imaju upravo na današnji dan obojica rođendan – Antun 1868. i Stjepan 1871. U obitelji Radić u Trebarjevu Desnom rodilo se 11 djece. Obojica velikana hrvatske politike i javnog života, Antun i Stjepan, kao i ostala braća i sestre, kršteni su u ovoj crkvi sv. Martina.
Antun je bio književnik – filolog, prosvjetitelj hrvatskih seljaka, narodni zastupnik u saboru i prosvjetni djelatnik, a Stjepan političar, pisac, narodni zastupnik u Hrvatskom saboru i hrvatski mučenik. Obojica su zajedno osnovala Hrvatsku seljačku stranku, koja je za svoje geslo od samoga početka tj. od 1904. uzela riječi: „Vjera u Boga i seljačka sloga!“
Danas u Crkvi katoličkoj slavimo sv. Barnabu apostola, koji je – kao što smo čuli u odlomku iz Djela apostolskih – zaslužan što je otkrio i pozvao sv. Pavla, naime da zajedno s njime navješćuje Evanđelje. Tako bismo nekako mogli reći da je stariji brat Antun pozvao tri godine mlađega brata Stjepana koji je onda i nadrastao svojom aktivnošću i čitavom pojavom starijeg brata.
Današnji je dan Sisačko-moslavačka županija izabrala za svoj Dan. Čestitam županiji i gospođi županici! No taj izbor i obvezuje. Koliko je našoj županiji sveta vjera u Boga? Koliko je Crkva uvažavana i podupirana? A koliko su važna seljačka pitanja i zadovoljstvo naših seljaka, radnika, običnih ljudi? Ili se ta pitanja koja su važna za Crkvu, za naša sela i njihove stanovnike ne nalaze u, kako se to kaže, prioritetima?
Posebno bih želio svrnuti pozornost na poruke Stjepana Radića, koji je 20.lipnja 1928., zajedno s Pavlom Radićem i Đurom Basaričekom, te s još dvojicom hrvatskih zastupnika Ivanom Pernarom i Ivanom Granđom, u beogradskoj skupštini doživio atentat, od kojeg su Pavao Radić i Đuro Basariček odmah, a Stjepan Radić uskoro nakon toga, točnije 8. kolovoza preminuo? Ta je njihova smrt, posebno smrt Stipice Radića, izraz mučeništva za svoj narod. O kada bi i danas politički vođe za svoj narod bili spremni i umrijeti! To se možda čini danas nepotrebnim i kao stvar prošlosti, ali to je prevažno pitanje: je li našim političarima stvarno na pameti i na srcu dobro naroda i jesu li se oni za taj svoj narod spremni žrtvovati, ili naprotiv misle samo na sebe, na svoj položaj i za tu su svrhu sve spremni učiniti, ljudima pričati bajke, varati i krasti, obmanjivati i ne činiti ništa za zajedničko dobro? Kad gledamo kako naš narod propada, pitamo se, nije li to zato što ima loše vođe, nesposobne političare, ali još ni to nije toliko zlo koliko činjenica da nemaju hrabrosti zatomiti svoje interese i boriti se za interese naroda, pa i pod cijenu vlastitoga života!
Kad sam se više puta vozio uz Savu kroz Martinsku Ves ili Trebarjevo, znao sam se pitati: gdje je to Stjepan Radić doživio sliku gusaka koje srljaju u maglu, ako ne upravo tu, u svome selu, gledajući kako te domaće životinje, koje, kao i tolike druge, hrane i uzdržavaju svoje gospodare, idu u nepoznato, lutaju i ne vide kamo to idu.
On naime, 24. studenoga 1918. godine, na sjednici Središnjega odbora Narodnog vijeća SHS drži govor i suprotstavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja. Radić tada izriče proročansku opomenu: “…upozoravam, da se ljuto varate, ako mislite, da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti… Mi Hrvati za to nismo. Naš hrvatski seljak – a to je devet desetina hrvatskoga naroda – u ratu postao je potpun čovjek, a to znači, da ne će više nikome služiti, nikome robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u veliko ovo doba ta država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom čovječanskom (socijalnom) temelju…”
U tom svom poznatom govoru tada izgovara i ovu znamenitu rečenicu: “Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu.”
Zatim upozorava prisutne: “Nemojte tako postupati da se bude moralo danas-sutra kazati, da ste i vi Slovenci i vi Srbi Vojvođani i Bosanci, i vi naši Hrvati Dalmatinci, a nadasve vi naši domaći hrvatski Srbi, da ste se svi skupili danas ovamo samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i protiv Hrvata.” I na kraju završava: “Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška stavljati svoj rođeni narod pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po svojoj gospodarskoj voljici bez naroda i proti narodu. Ako to ne vjerujete, dao vam Bog svima proživjeti toliko – to ne će biti dugo – da vidite, kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas odpuhnuti baš u času, kad ćete misliti, da se je narod smirio, a vi da ste ga dobro zajašili. Živjela republika! Živjela Hrvatska!”
Dragi prijatelji, draga braćo i sestre, ove su riječi proročke. Ne može se biti na čelu narodu, a istodobno biti protiv tog istog naroda.
I naš je narod često zavođen, i našem se narodu puno puta nametnula i nameće magla. Pitanje je doista koliko je to želja samoga puka, a koliko plod raznih manipulacija, medijski dirigiranih promidžbi, tako da laži postaju istina, a istine laži.
Pozivam vas stoga sve na iskrenu molitvu za naš narod, ali i za političare koji moraju biti mudri, ali prije svega iskreni i željni nesebično se žrtvovati za dobro svojih bližnjih, a ne misliti na sebe i samo na svoje interese. Od takvih nas političara boli glava, takvi nas vuku na dno, pa nas ni Europska unija neće spasiti. Nekima su puna usta samo Europe, kao da je Hrvatska u Africi ili Australiji. Dakako, da je naš kontinent Europa, ali neće biti u njoj sve samo od sebe riješeno. Treba nam zasukati rukave, ali nadasve treba nam svima poštenja i požrtvovnosti. U tome nam velik primjer jesu i moraju biti upravo braća Antun i Stjepan Radić.
Stjepan Radić je mučenik za slobodu svoga hrvatskoga naroda, koji se morao probijati u veoma nepovoljnim okolnostima kroz život, tražeći školovanje u Zagrebu, Karlovcu, Pragu, Pešti i Parizu, budući da su ga svagdje izbacivali iz škola, također je u svojoj iskrenoj borbi, ne štedeći sebe, puno puta zbog svojih stavova i riječi čamio u tamnici zatvaran od protunarodnog režima, te na kraju i ubijen u atentatu u beogradskoj skupštini. On doduše nije trpio kao kršćanski mučenici, koji su bili proganjani i ubijeni iz mržnje na vjeru i koji su radije izabrali smrt negoli otpad od Krista, ali mogli bismo reći da i u Crkvi imamo sličnih mučenika kao što je to Stjepan Radić, koji su stradali u borbi za pravdu i time postali kršćanski mučenici. Takav je npr. sv. Ivan Krstitelj koji je ubijen jer je proturječio kralju Herodu, javno ga kritizirajući zbog nemorala jer je oženio ženu svoga brata. Tko trpi za pravednost, i taj je dakle svjedok Isusa Krista. U tom smislu su nam primjer braća Radić.
Mi se danas, na njihov rođendan, molimo za njihove duše, za njih da u Bogu prime svoju nagradu. Ali molimo se i za njihovo djelo, a to je naša slobodna Domovina, to su naš narod i naša hrvatska država, to su naši predstavnici, političari, prosvjetitelji, učitelji, znanstvenici i svi žitelji Lijepe naše, da svi mi njih slijedimo, da se ne bojimo trpljenja i žrtve, da se hrabro borimo i zalažemo za dobro svoga naroda, u istini i poštenju, u radu i požrtvovnosti, u iskrenosti i dobroti. Amen.