Misa za poginule branitelje – 20 godina UHDDR-a SMŽ 20.06.2013.

mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi za poginule branitelje – 20. god. UHDDR-a SMŽ

Sisak/crkva Sv. Marije, 20. lipnja 2013.

 

Poštovani predsjedniče UHDDR-a SMŽ gosp. Vladimire Rogošiću, predstavnici Ministarstva branitelja RH i Sisačko-moslavačke županije, poštovani predstavnici svih braniteljskih udruga u gradu Sisku i našoj Biskupiji, braćo i sestre u vjeri!

Kada danas Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskoga rata Sisačko-moslavačke županije slavi svoju 20. godišnjicu, prilika je i nužna potreba da se kao vjernici pomolimo za naše poginule suborce, ali i za sve nas, posebno branitelje i njihove obitelji, za nestale, za ranjene, za čitavu našu Domovinu Hrvatsku.

Doista, bez dragovoljaca Domovinskog rata mi danas ne bismo bili ovdje, stoga bismo trebali u dragovoljce ubrojiti sve one domoljube, koji su na bilo koji način izložili sebe i svoj život, darovali svoje zdravlje i bili spremni podnijeti i najteže žrtve – za slobodu svoje Domovine. Danas bismo im svima morali reći veliko HVALA!

I ovo je način kako to možemo učiniti, jer je sv. Misa – od davnine zvana „euharistija“, što upravo znači „zahvala“. Dakako, to je prvenstveno zahvala Bogu, ali u Bogu zahvalni smo i svima koje je Bog osposobio i nadahnuo, dao im hrabrost i požrtvovnost da se bore za svoju Domovinu.

Čuli smo Riječ Božju.

U prvom čitanju iz Druge knjige o Makabejcima čuli smo kako je Juda knez izraelski poslao u Jeruzalem dar za prinos žrtve naknadnice, tj. molitve za poginule vojnike. Dobro zaključuje svetopisamski autor: „Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve.“ (2 Mak 12,44) To upravo činimo danas i mi. Prisjećamo se naših poginulih branitelja i molimo se Bogu za njih, vjerujući da njihovo djelo i njihovi životi nisu bili uzalud. Vjerujemo da je ono za što su se oni borili i poginuli, nešto veliko i da to trebamo čuvati i mi koji smo ostali živi, i novi naraštaji koji dolaze. Trebamo znati istinu i ne smijemo odustati od obrane istine, vjerujući da nas samo istina oslobađa. Zato je nedopustivo da se u našoj Domovini može, i to čak iz školskih udžbenika, učiti i neka druga, nedogođena povijest o Domovinskom ratu. I to naša država tolerira! To ne bi bilo moguće ni u jednoj normalnoj zemlji na svijetu, a kod nas jest. Djeca srpske manjine u RH uče kako Domovinski rat nije bila agresija Srbije na Hrvatsku nego – građanski rat. Izjavio je to neki dan predstavnik te manjine u RH. A u našoj Županiji, čujem, na mjesto dožupana zasjeo je gospodin koji je bio ratni novinar SAO Krajine i koji je poticao ratna djelovanja pobunjenika protiv ove iste zemlje, kojom će tobože sada upravljati – na čiju korist? Neviđeno ali ipak istinito – gdje? U Hrvatskoj, u SMŽ. Ali to ne smije biti tako! Branitelji, upravo vi trebate dići svoj glas i ne dopustiti da se obezvrjeđuju poginuli, da se njihova krv prezire jer – ona ne smije biti prolivena uzalud. Domovina koju su željeli kad su za nju ginuli mora biti onakva kakvu su oni sanjali. I kad odgovorni ne znaju što bi i kako postupili, neka pitaju mrtve, uprave poginule branitelje, neka se u svojoj savjesti njima obrate i učine ono što bi oni željeli, za što su oni dali svoje živote.

Dakako, tu je i drugo pitanje: ne vjerujemo mi samo da su naši poginuli ostali živi u svojim djelima, u Domovini i u srcima nas koji smo ih poznavali i voljeli, koji smo dužni da branimo i dalje vrijednosti koje su bile njima svete, nego mi vjerujemo i da su oni – premda poginuli – sada živi u Bogu, u vječnosti. Stoga je to „lijepo i plemenito djelo moliti za mrtve“, kako kaže Knjiga o Makabejcima, jer postoji uskrnuće, jer mi vjerujemo „da će pali vojnici uskrsnuti“. Uskrsnuće je čudo Božje ljubavi, čudo koje je prvi prošao naš Gospodin Isus Krist, čudo koje se ima ostvariti na svima nama koji u Krista vjerujemo i slijedimo ga.

Gospodin nam u Evanđelju kaže kako je moguće živjeti na dva načina: kao mudre ili kao lude djevice. Kako doživjeti susret s Kristom, uskrsnulim zaručnikom? Poput djevice treba čekati. Ali kad već dolazi noć, treba se osim čekanja oboružati i svjetiljkom. No, ni to nije dovoljno – jer i lude djevice u Evanđelju, čuli smo, čekaju i imaju svjetiljke – već je potrebno imati i ulja u svojim svjetiljkama.

Što to znači?

Čekati – znači nadati se. Kad se nekoga čeka koji nije trenutno nazočan, to znači da mu se nadamo, da vjerujemo da on dolazi. Pa i kada moramo dugo čekati, i kad je naša nada na kušnji, treba izdržati. Prisjećam se Domovinskog rata i stanja koje je vladalo među našim braniteljima i među našim prognanicima, među kojima sam i sam bio. Mnogi nisu mogli dočekati, željeli su da se dogodi oslobađanje naše Domovine, željeli su poći u svoje kuće i domove, ali više nisu mogli čekati. Za neke, koje sam i sam sahranjivao na ovom groblju, znao sam reći: umro je jer nije više mogao čekati. Bilo je teško čekati da će doći dan slobode, da će proći okupacija i rat jer kako je vrijeme sve dalje odmicalo, bilo je sve manje strpljenja, činilo se da je sve gore, a ne sve bolje. Ali – onda se dogodio preokret, dogodio se najprije Bljesak, pa potom Oluja. I došla je sloboda. Za nju je dano mnogo, premnogo života, previše žrtava i krvi. Ali čekanje se za većinu preživjelih isplatilo, sloboda je svanula. No, vidimo – Isus kaže ovom svojom prispodobom, da to još nije dovoljno da bismo bili nazvani mudrima – naime, i ludi tako čine, čekaju.

Treba imati i svjetiljku. Što je za nas – bila svjetiljka u ratu, a što je to za nas u miru? Jesu li to naši bližnji, je li to naša Domovina? Oni su nas sve motivirali, i danas bi svima nama naši ukućani, naši najmiliji, naša Domovina kao šira obitelj, trebali biti poticaj i onaj razlog radi kojeg bismo se trebali žrtvovati. To i čine, mogli bismo reći, svi ljudi. Svi će sve učiniti za svoju obitelj, za svoju djecu, za svoje najmilije. Evo, vidjeli smo i u potpisivanju za referendum o obitelji, kako se velik broj naših ljudi u kratko vrijeme izjasnio da im je obitelj svetinja, da je za njih brak kao zajednica žene i muškarca važna. Važna nam je također i Domovina. Svima. Zar bi ikoji ljudi mogli živjeti bez domovine, zar bismo mi imali zaštićen svoj identitet, svoje ime, svoju vlastitost i posebnost – pa i sada kad smo pred ulazom u Europsku uniju, dakle, u zajedništvo 28 europskih država i naroda – ako ne bismo imali svoj identitet i svoje ime? Evo, svima je važna Domovina. Međutim, naš Gospodin kaže da ni sama svjetiljka – a njome bismo mogli imenovati naše obitelji i našu Domovinu – još nije dovoljna. Osim što posjedujemo naše najmilije i što imamo Domovinu, treba da bismo bili dionici Božjega kraljevstva, i nešto više.

To je ulje u svjetiljci. Što je to u našem životu i radu, u našim nastojanjima i našim odnosima? Upravo se po tome razlikuju, kaže Gospodin, mudre i lude djevice. Mogli bismo jednostavno reći – sasvim konkretno i izravno: to je ljubav. Bez obzira imamo li mi obitelj i imamo li mi Domovinu, ako nemamo ljubavi prema svojim najmilijima i ako nemamo ljubavi prema svojoj Domovini, mi nismo mudri nego ludi ljudi. Na žalost previše je upravo takvih ljudi među nama, u Hrvatskoj pa i u našem Sisku. Onih koji imaju obitelj i koji imaju državu, ali ju ne vole, već ju žele samo iskoristiti za svoje interese, prodaju svoje najmilije kao robu, da bi stekli zaradu i vlastiti profit slave, moći i novca. To je prestrašno, ali istinito. Pogledajmo samo kako je to s našom djecom i mladima: pa zar voli svoju obitelj i svoju djecu onaj koji se bavi dobavom droge, samo da bi za sebe zaradio, a to čini preko leševe djece i mladih? Ili oni političari koji uvode – nazovimo to bolje: preodgoj negoli odgoj za našu djecu u škole, a koji se temelji na perverzijama i potpunom permisivnom ponašanju koje će uništiti našu budućnost. A zašto to čine? Čak ne ni zbog svoje ideologije, a nemaju pravo svoju vlastitu ideologiju nametati cijelom narodu, nego najčešće upravo zbog zarade svojih tvrtki zdravstvenih i farmaceutskih, koje bi imale veliku dobit od toga kada bi djeci prodavali “zdravstvena” sredstva. Pa zar je domoljub onaj koji, da bi stekao vlastitu korist, prodaje svoju Domovinu, svoje najbolje ljude, njive i polja, vode i more, tko se odriče prava države na vlastita dobra, samo zato da bi za sebe stekao neko imanje? Ali nek’ znaju svi takvi da je istina što stari rekoše: oteto-prokleto. Nema mira u dušama takvih, vjerujte mi.

Nije li trebao biti s nama i general Ante Gotovina? Želio je doći, ali nije mogao, prenio nam je svima pozdrave i čestitke na ovoj lijepoj obljetnici. A sjetimo se, njega su političari prodali kao Juda Isusa. Za što, za trideset srebrnika prodao je Juda Isusa, ali što je dobio? Objesio se jer je vidio da je učinio sramotno i nemoralno djelo izdaje. A za našeg Antu i druge generale, kao što se sada događa i s tolikim drugima, svjetska se politika igra, ne brinući se o istini, ne brinući se kakve patnje nanosi tim ljudima i njihovim obiteljima, ali – ona će ostvariti svoj cilj. Je li to dopustivo?

Naravno, kažemo da nije. Ali ne znamo često povući konsekvence za svoje vlastito ponašanje.

Sjećam se kako mi je u ratu jedan branitelj rekao: „Mene moj pretpostavljeni tjera da vičem kako ću život dati za Hrvatsku, a ja to nisam htio. Pitao me zašto, a ja sam odgovorio da se ja borim za Hrvatsku jer je na strani pravde, no kad to ne bi bila, ja se ne bih borio za nju.“ Razmišljao sam više puta o tom odgovoru mladog branitelja u ratu. On je ljubio istinu i pravdu i zato se borio za Domovinu. I na nama je da takva bude naša Domovina, da se uvijek možemo za nju žrtvovati jer je želimo gledati u istini, ne u laži, u pravdi, a ne u nepravdi.

„Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!“ i nama odjekuje u duši. I mi bismo željeli susresti Gospodina, jer on dolazi, ali da bismo bili spremni i ušli s njim na svadbu, u dvoranu nebeske gozbe, treba nam, braćo i sestre, svjetla da vidimo što je istina, treba nam hrabrosti da razotkrijemo laž, treba nam nadasve i iznad svega ljubavi da – poput hrabrih branitelja damo život za svoje najmilije i za dragu Domovinu, koja nam svima želi biti dom, ali taj dom će biti takav kakav ćemo ostvariti mi, vođeni Božjom pomoću. Jer ako se u njega pouzdajemo, naš će dom biti blagoslovljen. Amen.

Pin It on Pinterest