Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na 25. godišnjici ubojstva župnika Antuna Grahovara/ Blagdan posvete Lateranske bazilike
Sisak, 9. studenoga 2015.
Dragi vjernici, draga braćo svećenici i đakoni, draga braćo i sestre u Kristu!
Danas, na blagdan Posvete Lateranske bazilike prije točno 25 godina ovdje, uz ovu crkvu, u župnoj kući u kojoj je danas zajednica Betlehem, gdje se danas prihvaća i njeguje život, taj je dan 9. studenoga 1990. smrt je posjetila našeg „dobrog čovjeka Tončija“, župnika ove župe Pohoda BDM u Sisku.
Kada slavimo blagdan posvete koje crkve, tada ispovijedamo svoju vjeru da je u našim crkvama, koje su Bogu posvećene, prisutan sam Bog. I u župniku Antunu Grahovaru, kao posvećenoj osobi, bio je prisutan Bog. On je naime bio Kristov svećenik, pomazanik Božji, onaj koji je imao poslanje Crkve da kao Božji glasnik propovijeda Evanđelje, slavi sveta otajstva Euharistije i dijeli svete sakramente, da okuplja zajednicu vjernika i vodi ih u duhovnom životu. Mogli bismo reći da je svećenik doista poput posvećenog hrama Božjega također posvećeno mjesto odnosno osoba gdje čovjek može susresti Boga. Pa ipak poseban pečat toj prisutnosti daje smrt, odnosno odlazak pastira. Poslanica Hebrejima kaže: „Spominjite se svojih glavara koji su vam navješćivali riječ Božju: promatrajući kraj njihova života, nasljedujte njihovu vjeru“ (Hb 13,7).
Po svojem životu i djelovanju, ali i po svojoj smrti pastir Božjeg stada, župnik župe Pohoda BDM, vlč. Antun ovdje je ostavio neizbrisiv trag Božje dobrote i ljubavi koja se predaje za ljude, za svoje vjernike, do kraja – poput našega Gospodina Isusa Krista – do smrti! Zato je zavrijedio da ga poštujemo i da u njemu častimo Gospodina koji ga je proslavio te nam ga dao za primjer dobrog pastira i kao mučenika koji se nije bojao za sebe, koji nije bio najamnik koji kad vidi vuka bježi, nego kao dobroga pastira koji daje život za svoje ovce. Dapače, on se brinuo i za one koji nisu bili u njegovom ovčinjaku, ali kao dobar pastir i njih je želi okupiti u Božje stado. Bio je poznat upravo po tome što je volio svoje vjernike, ali i sve ljude kao svoju braću i sestre i svima pomagao.
Ovih dana pred našim očima osobito svijetli lik bl. Alojzija Stepinca čiju svetost i njegova djela dobrote osporavaju oni koji ne vole istinu, a mi znamo da je on činio samo dobro, i to svima, i da je zato bio progonjen, mučen i ubijen, ali nije pobijeđen, nego kao Božja slika svima nama svijetli i nadahnjuje tolike kojima je teško, da ne klonu jer on je pobijedio i samu smrt budući da ga je Gospodin za koga je živio i umro uze k sebi i proslavio ga nebeskom slavom, što svi mi vjerujemo.
Međutim sveti mučenici i prije i poslije svoje smrti smetaju, bivaju osporavani i odbacivani – dakako od onih koji ne vole istinu, ali bivaju i prihvaćani i štovani – od Božjeg naroda koji im se zagovara u svojim molitvama, utječe i biva uslišan jer velika je i moćna pomoć svetih Kristovih mučenika.
No, da se ne bi i vlč. Antunu Grahovaru jednog dana dogodilo ono što se danas događa bl. Alojziju Stepincu, molim i pozivam sve vas, draga braćo i sestre, koji ste ga poznavali, koji ste s njime drugovali, surađivali, koji ste ga poznavali: dajte svoje svjedočanstvo vašem župniku, pismeno, koje vlastoručno potpišite da bismo ga i ovjerili i tako ostavili autentične dokaze o njegovom životu i mučeničkoj smrti.
Neka nitko ne kaže da nije jasno zašto je ubijen župnik Tonči! Neka nitko ne sumnja u njegovu žrtvu za Crkvu i za naš hrvatski narod! Jer njegova je mučenička smrt bila prvi krvavi događaj koji je najavio užasni rat protiv naše Domovine Hrvatske i velikosrpsku agresiju koja je željela uništiti sve hrvatsko i katoličko! Neprijatelji su vrebali koga bi prvoga ubili da tako započnu krvavi pir za koji su mislili da će im se isplatiti te da će ubiti i našu želju za slobodom hrvatskoga naroda i našu vjeru i našu budućnost.
Sjećam se svjedočanstva jednog zarobljenika koji je preživio Ovčaru nakon pada Vukovara u studenome godinu dana poslije ubojstva župnika Grahovara. Bio je to gosp. Karlović koji je u svojoj knjizi opisao kako su ga okupatori Vukovara vodili zarobljena kroz grad po noći. Prolazili su pokraj hangara tzv. Veleprometa u kojem su bile zarobljene stotine hrvatskih branitelja i civila. Zastali su uz jedan hangar iz kojeg se čula molitva. Tada je jedan vojnik rekao drugome okupatorskom vojniku rečenicu koju je čuo zatočenik: „Mi ovaj rat ne možemo dobiti. Oni se mole Bogu.“! Do kada ćemo se mi čuditi i pitati kako smo to mi mogli pobijediti u Domovinskom ratu? Povjerujmo ono što je bilo jasno i neprijateljima: spasila nas je vjera u Boga i molitva!
I ne pitajmo se zašto je baš kao prva žrtva morao pasti katolički svećenik, jedan običan ali dobar župnik, i to zašto baš ovaj sisački župnik Tonči! Bio je to dio sotonskog plana, ali kao i uvijek – sotona može počiniti puno zla, ali pobijediti ne može nikada! Jer on je već pobijeđeni neprijatelj, njega je jednom zauvijek pobijedio Krist Gospodin. I stati uz Krista, biti njegov učenik, slijediti ga i ljubiti – znači konačno pobijediti, pa i uz mnogo muka, patnji i trpljenja. Zar se ne sjećamo Isusovih riječi učenicima: „Vi ćete, koji sve ostaviste sada, u ovom vremenu – s progonstvima – stostruko primiti… i u budućem vijeku život vječni.“ (Mk 10,30)
U čitanju za današnji dan Riječ Božja iznosi nam veličinu i važnost hrama Gospodnjega.
Knjiga proroka Ezekiela (Ez 47, 1-2.8-9.12) govori o Domu Gospodnjem iz kojega istječe potok za koji kaže: „kuda god potok protječe, sve živo što se miče oživi; i bit će vrlo mnogo riba, jer kamo god dođe ova voda, sve ozdravi i oživi – kuda god protječe ovaj potok.“
Ovo je slika koja govori osobito o svetima ali i o svakom vjerniku u kojem je nastanjen Duh Božji koji je „rijeka žive vode“ jer kao što je Božji hram ono mjesto iz kojega zrači Božja blizina i Božji duh natapa zemlju, posvećuje ljude i duhovno obogaćuje svekoliki svijet, tako su to i Božji ljudi. Božji naime ljudi doista su prisutnost Božja u svijetu, nositelji Božje blizine i njegove milosti. Na poseban su način to mučenici koji su i svoj život dali za Boga, za vjeru i za Crkvu.
Mi osjećamo da je i dobri župnik Tonči bio i ostao takav Božji čovjek, svjedok Božje ljubavi i blizine, onaj u kojem je zasjala veličina žrtve za druge. Naime, on kao prva žrtva pred Domovinski rat nama katolicima u Hrvatskoj, ali i svim ljudima koji su voljeli i vole mir, pravednost i dobre odnose među ljudima, vjerama i narodima, zorni je primjer da je mir bio žrtvovan, da je dobrota bila ubijena, da je Bog trebao biti uklonjen. No, je li se to i dogodilo? Ne, nije! Jer Boga nije moguće ukloniti budući da je on onaj koji sve drži i svime upravlja. Stoga ni njegovi učenici koji su glasnici Božje ljubavi ne mogu se ukloniti, ne mogu se ušutkati; nikoje zlo, nikoja mržnja, pa ni nasilje niti ubojstvo nije kadro sakriti njihovo svjetlo i ukloniti njihov sjaj. Mogli bismo s piscem Knjige Pjesme nad pjesmama reći: „da netko daje za ljubav sve što ima u kući, taj bi navukao prezir na sebe“ (Pj 8,7). Kao što nije moguće ukloniti sunce da ne sja, tako ni ljubav, dobrotu i Boga nije moguće ukloniti sa zemlje.
Prva poslanica svetoga Pavla apostola Korinćanima (1Kor 3, 9c-11.16-17) također nam govori o Božjem hramu. Sv. Pavao uzima tu sliku za Crkvu koju prikazuje kao građevinu u kojoj je važan svaki kamen. I kaže da je toj građevini temeljni kamen Krist: „Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist. Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi.“
Kada su dakle ubojice razorili hram Božji tj. tijelo župnika Tončija, nisu znali da su srušili hram Božji i da su stoga zaslužili Božje prokletstvo. Pismo naime, čuli smo, prijeti: „Ako tko razori Božji hram, njega će uništiti Bog“. Zapravo Bog koji je sama dobrota i praštanje želi oprostiti i krvniku i svakom grješniku njegov grijeh, no, kako kaže Isus, grijeh protiv Duha Svetoga neće se oprostiti nikada. Nije li upravo mržnja na vjeru, mržnja na Kristovog svećenika i mržnja na Crkvu koja je prisutnost Božjega hrama na zemlji sama sebi najveći upropastitelj? Kao onaj koji sam pod sobom jamu kopa, ili kako bi naši ljudi rekli onom uzrečicom: siječe granu na kojoj sjedi. Kako da ostane na drvu takav koji sam sebi posiječe tu granu koja ga drži?
Isus je zapravo u potpunosti, pravi hram Božji (Iv 2, 13-22). Njegova osoba, njegovo tijelo koje je bilo raspeto, ali je treći dan uskrsnulo od mrtvih, označuje baš Božji hram. Zato on i može reći Židovima: razrušite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići. To Isus reče nakon što je u svojoj revnosti iz hrama istjerao prodavače i trgovce koji su zarađivali u predvorju hrama. Pitali su ga Židovi kojom vlašću to čini, a on im je odgovorio upravo ovom prispodobom o rušenju i ponovnom podizanju hrama, misleći na svoje tijelo. I dodaje sv. Ivan evanđelista: „Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.“
I mi se danas na 25. godišnjicu ubojstva dobrog župnika Tončija trebamo prisjetiti ovih Isusovih riječi i povjerovati Gospodinu. Gospodin dopušta trpljenje pravednika, ali njegova je zadnja, on daje život i pobjedu onima koji ga slijede, koji čine dobro, koji šire ljubav a ne mržnju, koji vole Boga i čovjeka i žrtvuju se za druge.
Isus u današnjem evanđelju oštro kori hramske trgovce: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!«
Jesmo li mi razumjeli da Gospodin i nama to danas govori želeći nas sačuvati od mržnje i besmisla, od propasti i malodušnosti pred nepravdama i zlom? On nama govori da izbacimo iz sebe svako zlo jer mi smo hram Božji i u nama treba prebivati samo milost, ljubav i dobrota.
Zahvalni za život i svjedočku smrt svećenika i mučenika Antuna Grahovara Bogu uputimo svoje molitve za Crkvu, za svakoga od nas, za naš narod hrvatski – da nas Gospodin sačuva od zla i da nas žrtva našeg brata, svećenika i mučenika zauvijek osvjetljava s ovog sisačkog brežuljka. Neka Kristova svjetlost koja je u njemu obasjava naš dragi grad Sisak, i žive i mrtve. Nas žive da slijedimo sveti primjer mučeništva i dobrote dobrog župnika Tončija, a mrtve da ovdje počivaju u miru i dočekaju dan uskrsnuća. Amen.