Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na blagdan Svih Svetih
Sisak, 1. studenoga 2015.
Draga braćo i sestre, danas slavimo blagdan Svih svetih!
Pitamo se što je to svetost i kako se ona danas manifestira i živi? Ima li više lica svetosti i možemo li i mi biti sveti?
U povijesti Crkve ima čitav niz raznolikih svetica i svetaca. Neki su bili čak i djeca, ali i mladići i djevojke, bili su to i pape, biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, svete djevice i celibatarci, sveti očevi i svete majke, sveti starci, djedovi i bake, sveti kraljevi i kraljice, sveti političari, sveti učitelji, liječnici, poljoprivrednici, radnici, sveti bolničari i medicinske sestre, sveti mučenici, ispovjedatelji, sveti odgojitelji, oni koji su drugima činili dobro, sveti pustinjaci, monasi, oni koji su svetost postigli živeći u samoći i oni koji su se posvetili u zajedničkom životu s drugima, sveti učeni i sveti neuki… Mogli bismo tako još dugo nabrajati.
Danas Knjiga Otkrivenja progovara da je to „veliko mnoštvo što ga nitko ne može izbrojiti, iz svakog naroda i plemena, puka i jezika“. Rekli bismo kao što je u jednom vrtu raznoliko cvijeće, voće i povrće: tu su i ponosne ruže i malene tratinčice, i visoki ljiljani i ponizne maćuhice, i jabuke i trešnje, i šljive i kruške, ali i luk i poriluk, kupus i paprika, salata i krumpir… i još toliko raznih vrsta i lijepog cvijeća i sočnog voća i plodova zemlje. I sve ono veliča Boga, svoga Stvoritelja, a čovjeka veseli i hrani svojim mirisima, svojim okusom, bojama i hranjivošću. U Božjem vrtu također ima raznih boja, mirisa i okusa, raznih razreda, vrsta i tipova svetaca, Božjih ugodnika koji vesele Boga u nebu i obogaćuju ljude na zemlji.
Danas je, braćo i sestre, na blagdan Svih svetih prilika da bolje upoznamo one koje Crkva proglašava i naziva „svetima“.
Možda nam se sveti ponekad čine nedohvatljivi i nerazumljivi, no to je samo zato što se nismo potrudili da ih bolje upoznamo, da ih shvatimo i približimo im se. Tada nas oni ne bi plašili niti bismo osjećali pred njima neku nelagodu, ne bi nam bili daleki i strani – jer oni su naša braća i sestre, ljudi koji su hodili i hode ovom zemljom baš kao i mi. I oni su imali i imaju problema, koji su im se činili nerješivima, imali su žalosti i osjećaje osamljenosti, borili su se sa životom i ljudima i boljele su ih rane koje su zadobivali od svojih bližnjih. No, za razliku od drugih sveti su nalazili izlaz, nalazili rješenje, nisu zdvajali i kada su tugovali, nisu se predavali i kada su gubili, nisu odustajali i kada nisu uspijevali. Naime oni su uvijek znali na koga se mogu osloniti, kome poći i kome povjerovati, kome izručiti svoje brige i terete, u koga jedinoga staviti sve svoje pouzdanje. Sa sv. Pavlom oni mogu reći: „Znam kome sam povjerovao.“ Dakako, to je Isus Krist naš Gospodin!
Ima jedna anegdota kako su se kod jednog slavlja našli za istim stolom sv. Franjo Ksaverski i sv. Ivan od Boga, jedan biskup, druželjubiv i otvoren svima, u razgovoru i veselju za stolom jedući i pijući s drugim gostima, a drugi monah, isposnik, koji nije ni s kim razgovarao, ni jeo ni pio. Bili su na suprotnim stranama stola, ali nisu bili na suprotnim stranama života. Naime, poenta je u tome što su, premda toliko različiti, gledali jedan drugoga s poštovanjem i prihvaćanjem, nisu se međusobno osuđivali nego su se premda takvi, različiti prihvaćali i voljeli jer su obojica bili u Bogu, istim Duhom nošeni, istom mišlju nadahnuti da Kristovo Evanđelje šire, svatko na svoj način.
Blaženi. Isus osam puta u današnjem Evanđelju ponavlja tu riječ nazivajući blaženima: siromašne u duhu, ožalošćene, krotke, gladne i žedne pravednosti, milosrdne, čiste srcem, mirotvorce i progonjene zbog pravednosti. Mogli bismo reći da je svima svojstveno da posjeduju „blago“ – jer su blaženi /ta riječ „blaženi“ dolazi od riječi „blago“, zar ne/. Kakvo je to blago koje su stekli, koje su posjedovali i koje posjeduju oni koje Isus naziva blaženima? Blago je to, dakako, ne na zemlji, to je blago na nebu – ili mogli bismo reći: to je ono blago, koje je otkriveno na zemlji, koje sretni ljudi nose u svojim srcima i po kojem su blagu oni već zadobili i u nebu će zadobiti život vječni. To blago nije ništa ni veće ni manje, ništa i nitko drugi – nego Bog sam. Uronjeni u Boga, prijatelji Božji, obdareni Bogom, ljudi su usrećeni najvišom mogućom srećom na ovoj zemlji te, premda zajedno s progonstvima, primaju život vječni, sreću koja im se nikada oduzeti neće.
Pitamo se, možemo li i mi biti među „svima svetima“? Možda niti na to ne pomišljamo jer smo svjesni da smo slabi i nedostatni za to, no ako je čovjeku nemoguće, nije Bogu – ta Bogu je sve moguće, kaže Gospodin. Zato kršćani ne smiju biti zadovoljni s malim, tek da se nekako „provuku“, kao deva kroz ušice iglene, u nebo, ne! Mi moramo željeti najviše! „Ad majora! – prema onomu što je više!“ Zato: „Sursum corda! – Gore srca!“
Koji su to ideali i koje maksime koje od nas očekuje Gospodin, i to od nas danas, ovdje u Sisku, ovdje u Hrvatskoj?
Već time što ustrajemo u vjeri i kad je teško, i kad nas progone, i kad podmeću i sve zlo slažu protiv nas – a mi se radujemo i veselimo jer je velika plaća naša na nebesima! Da, ta ustrajnost da ostanemo vjerni Gospodinu znak je da imamo to „blago“, premda „u glinenim posudama“, ali da nam je stalo da Njega ne napustimo, da budemo Njegovi učenici i da svoj život proživimo Njemu na slavu.
Takvi su bili i jesu toliki naši pokojnici, naši najmiliji koji su hodili ovom Lijepom našom Domovinom prije nas, i s nama – učeći nas poštenju, vjeri, nadi i ljubavi! Učeći nas domoljublju, spremnosti na žrtvu i na vjernost ljudima i Bogu. Zato se za njih danas i molimo, posjećujemo njihove grobove i vjerujemo da su oni – zajedno sa Crkvom slavnom, kao Crkva trpeća te s nama na zemlji, Crkvom putujućom – „communio sanctorum – zajedništvo svetih“.
Pronašao sam na listiću koji stoji na mojem radnom stolu riječi iz Oporuke Sluge Božjega kardinala Franje Kuharića koje bih danas želio podijeliti sa svima vama:
„Obredi moga pokopa neka budu prožeti vjerom u život vječni, u uskrsnuće tijela. Uvijek sam čvrsto i radosno vjerovao u tu Božju istinu o čovjeku. To je najsvetija, najpotresnija i najsudbonosnija istina o postojanju čovjeka. Posljednje stvari stoje pred svakim čovjekom kao konačna stvarnost pred kojom stoji naš posljednji izbor: prihvatiti zauvijek Božju Ljubav ili je zauvijek odbaciti. Uvijek sam o toj istini rado razmišljao; rado sam je propovijedao. U tome je sav smisao i bit našeg postojanja. Zato je smrt sveti trenutak rađanja za vječnost. Kad budete čitali ovu oporuku, ja ću već proći kroz iskustvo toga otajstvenog prijelaza i susreta s božanskim Sucem. Kakva spoznaja! Nova i vječna! Ljudima na zemlji nepriopćiva! Istina je otkrivena! Prijatelji, samo to je važno.“
Tako je o tajni smrti, o tajni vječnosti i susreta s Bogom kao vječnom istinom i vječnom ljubavlju razmišljao i pisao naš dragi kardinal Kuharić.
Danas je također prigoda da razmišljamo i o toj tajni, o „sestrici smrti“, kako je pjevao sv. Franjo: „Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri nam tjelesnoj smrti, kojoj nijedan smrtnik umaći neće. Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu;a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.“
Želim reći još samo svoje svjedočanstvo o svetosti bl. Alojzija Stepinca, koji je sigurno proslavljen u nebu među svima svetima, a čijem proglašenju svetim se što skorije nadamo i radujemo.
Prošle godine njegov je proces došao do kraja i sam kardinal Angelo Amato, prefekt Kongregacije za kauze svetaca, izjavio je da će uskoro biti bl. Alojzije proglašen svetim. Što je zadivljujuće kod bl. Alojzija?
On je postao simbol našega patničkog hrvatskog naroda. Volio je svoju domovinu Hrvatsku, a trpio je od oba totalitarizma – i nacističkoga i komunističkoga. To je dobro izrekao papa Benedikt XVI., 5. lipnja 2011. u zagrebačkoj katedrali za vrijeme svoga pohoda našoj Domovini. Kako je istaknuo Sveti Otac, u molitvi se želio na poseban način prisjetiti blaženoga Alojzija Stepinca, “neustrašivoga pastira, primjera apostolskog žara i kršćanske čvrstoće, čiji herojski život još i danas prosvjetljava vjernike hrvatskih biskupija, podržavajući ih u vjeri i crkvenom životu“. Naime, kako je istaknuo Sveti Otac, taj nezaboravni biskup postao je “živa slika Krista, pa i Krista patnika“. “Upravo zahvaljujući njegovoj čvrstoj kršćanskoj savjesti, znao se oduprijeti svakom totalitarizmu, te u vrijeme nacističke i fašističke diktature postao braniteljem Židova, pravoslavnih i svih progonjenih, a potom, u doba komunizma, ‘odvjetnik’ svojih vjernika, napose mnogih progonjenih i ubijenih svećenika. Da, postao je ‘branitelj’ Boga na ovoj zemlji, jer je postojano branio istinu i pravo čovjeka da živi s Bogom”, poručio je Papa. Blaženi Alojzije Stepinac uzor je kršćanskog mučeništva koje je, prema Svetom Ocu, “najviša mjera svetosti, ali to jest uvijek i samo zahvaljujući Kristu, po njegovu daru, kao odgovor na njegov prinos koji primamo u Euharistiji“. „Mučeništvo kardinala Stepinca označava vrhunac nasilja usmjerenih protiv Crkve tijekom užasnoga razdoblja komunističkoga progona“, rekao je Papa. “Hrvatski katolici, a posebno kler, bili su predmetom mučenja i sustavnih nasilja, koji su išli za tim da razore katoličku Crkvu, počevši od najvišeg mjesnog autoriteta. Ono posebno teško doba obilježio je jedan naraštaj biskupa, svećenika i redovnika, spremnih umrijeti da ne bi izdali Krista, Crkvu i Papu. Narod je vidio da svećenici nisu nikad gubili vjeru, nadu, ljubav, te su tako ostali uvijek sjedinjeni. To jedinstvo objašnjava ono što je ljudski neobjašnjivo: da tako kruti režim nije mogao slomiti Crkvu“, rekao je Sveti Otac.
Rekao bih da je bl. Alojzije ispit savjesti za sve nas, hrvatske katolike danas, kada je opet Crkva progonjena i kada se traže svjedoci vjere, spremni i na mučeništvo. Zato molimo:
sveti Alojzije Stepinče i svi sveti hrvatski mučenici, molite za nas!
Svi sveti i svetice Božje, molite za nas. Amen.