Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na proslavi sv. Ivana Trogirskog
Trogir, 14. studenoga 2015.
Dragi i poštovani gosp. župniče i dekane don Vinko Senaderu, poštovani gosp. Trogirski gradonačelniče, draga braćo svećenici, dragi župljani i Trogirani, poštovani gosti i prijatelji, braćo i sestre!
Najsrdačnije vam svima čestitam blagdan sv. Ivana trogirskog biskupa (+1111.) i zaštitnika ove katedralne župe i grada Trogira!
Zahvaljujem don Vinku na pozivu da danas ovdje sa svima vama budem dionik vaše radosti, što mi je osobita čast i zadovoljstvo.
Draga braćo i sestre, želio bih nam svima u ovoj svojoj riječi dozvati u pamet nekoliko poruka koje nam daje proslava današnjeg blagdana, sv. Ivana Trogirskog, zaštitnika ovog lijepog dalmatinskog i hrvatskog grada.
1. Prvo, sveti Ivan bio je prije negoli je postao ovdje biskupom redovnik, benediktinac, a kada je ovdje preuzeo biskupsku službu doveo je u Trogir i sestre benediktinke. Redovništvo, Bogu posvećene osobe bilo muške bilo ženske, velik su Božji dar Crkvi, nositelji osobitih karizmi i stoga važnih zadaća za ljude i njihov duhovni napredak. Vi se, dragi Trogirani, s pravom ponosite i svojim zemljakom bl. Augustinom Kažotićem, zagrebačkim biskupom u 14.stoljeću, koji je također prije biskupske službe bio redovnik, dominikanac, član Reda propovjednika. Sv. Ivan pak bio je pripadnik velike bebediktinske obitelji, reda koji je neizmjerno zadužio naš hrvatski narod svojim djelovanjem na području kulture. Njihovo geslo “Ora et labora – Moli i radi!” treba biti i svima nama poticaj da nikoje djelo ne može uspjeti bez molitve, niti može ikoja prava molitva ostati samo na intimnom odnosu čovjek – Bog, već mora zahvatiti i oplemeniti sva naša djela, nastojanja i zalaganja. Danas naime mnogi neprijatelji Crkve – za razliku od prijašnjih njenih osporavatelja koji joj ni to nisu dopuštali – kažu: neka se Crkva moli, slavi liturgiju po katedralama, crkvama i bazilikama, ali u područje javnoga života neka se ne miješa! Međutim, braćo i sestre, sv. Ivan, benediktinac, znao je da je u autentičnom kršćanskom životu nužno spajati u jedno molitvu i rad jer za nas kršćane molitva i rad čine nerazdjeljivo jedinstvo. U molitvi trebamo Bogu prikazivati sve naše potrebe, a sav naš rad treba biti nadahnut molitvom! Papa Franjo prošlu pastoranu godinu koja zapravo još traje, do nedjelje Krista Kralja, proglasio je Godinom posvećenog života. Neka redovnici i redovnice, njihova posvećenost prvenstveno duhovnom životu, neprestano obogaćuju cijelu Crkvu i sve nas! Neka nam u tome pomogne i sv. Ivan Trogirski, koji je kao benediktinac naučio spajati molitvu i rad, vjeru i život, duhovnost i javno zalaganje!
2. Sv. Ivan kao trogirski biskup posebno je poznat u našoj povijesti kao pastir koji je svojim zauzimanjem i autoritetom spriječio razaranje gradova Zadra i Trogira koje je ugarsko-hrvatski kralj Koloman 1105. godine već bio nakanio vojno zaposjesti. Sv. Ivan kralja je uspio odvratiti od toga nauma te ishodio mir. Bilo je to vrijeme velikog prijeloma kada je Hrvatska izgubila svog posljednjeg narodnog vladara te 1102. s Ugarskom sklopila Pacta conventa, odnosno uspostavila personalnu uniju. Trebalo je uložiti mnogo mudrosti da bi se kralja odvratilo da svoju vlast nad hrvatskim odnosno dalmatinskim gradovima ne preuzme silom. Uspjelo je to upravo vašem biskupu sv. Ivanu što znači da je on bio veoma pronicljiv, ali i ugledan te ga je i sam kralj poslušao. Očito, sveti biskup Ivan miješao se u politiku, kako bi to rekli oni koji ne razumiju niti što je politika a niti što je pravo a ponekad i dužnost svih građana, pa tako i pripadnika Crkve. Sv. Ivan biskup trogirski nije preuzeo nikakvu javnu političku službu time što je otišao pregovarati s kraljem. Nije mislio da čini nešto što nije njegov posao, dapače smatrao je to svojom dužnošću, a narod i kralj bili su mu zahvalni zbog postignuta mira i prevladanog sukoba, bez prolijevanja krvi i bez nemilog razaranja. Često danas kritičari Crkve koji misle da je ona kriva za sve nevolje u društvu žestoko napadaju izjave papa, biskupa i svećenika kada se oni zalažu za poštivanje etičkih principa u politici, za moralnost u obnašanju javnih službi i poslova, kada Crkva diže svoj glas u korist obespravljenih, u korist onih koji su, kao u našem današnjem hrvatskom društvu, dali sve i živote i zdravlje za Domovinu, a političari ih vrijeđaju nazivajući ih pogrdnim imenima, uskraćujući im njihova prava. Mnoge sijače kaosa u našem hrvatskom društvu danas smeta kada Crkva jasno govori što je to domoljublje, da to nije trik poput izvikivanja jednokratnih parola koje su namijenjene za dobivanje izbornih glasova dok se već drugi dan upotrebljava sasvim drukčija retorika, nego da je domoljublje – kako je to učio bl. Alojzije Stepinac – zalaganje za istinu o svom narodu, rad na njegovu napretku i spremnost na žrtvu za druge, jer iskreno voljeti drugoga ne može onaj koji ne voli sebe i željeti dobro drugome ne može onaj koji prvo sam sebi ne želi i ne čini dobro. Ljubav naime prema svim ljudima i čitavom svijetu te ljubav prema svome narodu nipošto se ne isključuju nego se štoviše nadopunjuju te nije samo pravo nego i dužnost svakog kršćanina voljeti svoj narod – govorio je naš blaženik uskoro svetac, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, koji je pomagao i spašavao tolike ljude koji su bili u pogibelji, bez obzira koje oni vjere ili nacije bili.
3. Mirotvorstvo zapovijed je našega Gospodina. Sva današnja čitanja govore nam o tom velikom Božjem daru, o miru. “Mir će biti djelo pravde”, naviješta Gospodin po proroku Izaiji (Iz 32,17). Slično je govorio i veliki papa sv. Ivan XXIII. u enciklici “Pacem in terris”. Bez pravde nema mira i narod, da bi živio u sigurnosti i mogao napredovati, potrebuje mir. No, nije te odnose napretka i mira moguće graditi bez pravde: “Ljubav će se i vjernost sastati, pravda i mir zagrliti.”(Ps 85,11) “Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati”, rekao je Gospodin u Govoru na gori (Mt 5). Sv. Pavao potiče Rimljane: “Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svim ljudima!”(Rim 12,18) Nastojati oko pravde i mira, trajna je tadaća Kristovih učenika. U evanđelju Gospodin Isus svojim učenicima zapovijeda: “U koju god kuću uđete, najprije recite: “Mir kući ovoj!” (Mt 10,5). Dakako da i o onima kojima se dolazi ovisi hoće li oni prihvatiti mir, no na nama je da naviještamo i širimo mir, da se za mir zalažemo, da gradimo mir. Ovih dana misli se sviju nas okreću prema Vukovaru, našem najvećem hrvatskom simbolu žrtve za svoju domovinu i naš narod. Kao da čujemo Isusovu rečenicu: “Nisam došao donijeti mir nego mač.” i “Mir koji ću vam ja dati nije kao mir koji dolazi od ovoga svijeta.” Za Kristov mir treba se izboriti ljubavlju i žrtvom, što nam najrječitije pokazuje upravo Vukovar. Boriti se za pravdu i istinu protiv nepravde i laži, žrtvovati se za druge i ne bježati pred onim koji želi zlo, ubijanje i razaranje. Ime Vukovar drugo je ime za hrabrost, drugo je ime za ljubav, drugo je ime za mir.
Takav je upravo bio i sveti biskup ovog grada Trogira sv. Ivan. Poput samoga Gospodina on je sebe izložio da bi druge spasio. On koji je znao da bez molitve nema ni djela, ali ni bez dobrih djelanema prave molitve, on koji se ni kralja nije bojao, a služio je s ljubavlju također i one najsiromašnije, on koji se je brinuo za dobro drugih i čitave zajednice, neka i sve nas zagovara da se ne umorimo činiti dobro, zalagati se za mir i svima naviještati više životom nego riječima da je mir djelo pravde i da smo se svi dužni brinuti za svoj narod voleći ga djelom, ne tek jezikom, radom i molitvom, mirom i ljubavlju. Amen.