Homilija u župi Gospe od brze pomoći u Slavonskom Brodu 8.3.2021.

SLAVONSKI BROD – GOSPA BRZE POMOĆI, 8.III.2021. /Misa „BDM Majka pomirenja“ (Zbirka, str.47)

Geslo: „SLABI PADAMO, LJUTO STRADAMO, SPASI NAS, O MARIJO!“ (pj. O NAJSVETIJA) – Čit.: 2 Kr 5,1-15a; Ps 42; Lk 4,24-30

Draga braćo i sestre, dragi štovatelji Marijini!

Okupljeni smo u ovom marijanskom svetištu u koje se slijevaju godinama hodočasnici na 8. u mjesecu, da bismo se podsjetili da je BDM začeta 8. prosinca – tada slavimo blagdan Bezgrješnog začeća BDM te na dan njezina rođenja 8. rujna – kada slavimo blagdan Rođenja BDM ili Malu Gospu. Tako bismo mogli reći da je broj 8 Marijin broj. On ima u Bibliji eshatološko značenje, budući da tjedan ima 7 dana, a 8.dan se često naziva i Dan Gospodnji, odnosno onaj dan kada će Gospodin doći u slavi i kad će započeti nebesko Kraljevstvo za čitav svijet. U svakom slučaju ovo je svetište već poznato po tom datumu koji okuplja hodočasnike u velikom broju. Možda je ove godine to bilo umanjeno zbog epidemije, ali vjernici su se uvijek molili i mole BD Mariji. Dapače, za naš se hrvatski narod kaže da je osobito odan BD Mariji, jer ju štuje velikom ljubavlju, mnoge su crkve i kapele podignute njoj u čast, dapače se kaže da su Hrvati Marijanski narod. Mi ju nazivamo našom Majkom i Kraljicom, mi se utječemo Mariji kao svojoj Odvjetnici i zagovornici, ona je naš Početak boljega svijeta, ona je „Duša duše hrvatske“.

U mojem marijanskom svetištu, otkako smo prije 6 godina završili rekonstrukciju gotičke marijanske crkve iz 13.stoljeća, volimo Mariju nazivati Majkom naših stradanja. Zapravo je to stih pjesnika Jeronima Kornera koji je na zidu bazilike BDM Majke Bistričke, a glasi: „Dušo duše hrvatske, Isusova Mati, sunce naših stradanja, ne prestani nam sjati!“ Premda su taj naš kraj Banovine i Siska pustošili razni ratovi i osvajači, Marija je uvijek bila znak nade, ono sunce koje ne prestaje sjati iako s nama nosi naša stradanja, patnje i boli.

Marija je Majka Boli. Korizma je, braćo i sestre, vrijeme pokore i odricanja, vrijeme u kojem se u svojim razmatranjima želimo poistovjetiti s Kristom patnikom koji je nosio križ i koji je na njemu bio raspet i umro. I naš je to put, jedini put spasenje. Bez križa nema spasenja!

Čuli smo u Evanđelju po Luki Isusove riječi: „Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju!“ Nemo profeta in patria sua – nitko nije prorok u svom kraju. A on je došao u svoj zavičajni Nazaret, ali njegovi ga zemljaci nisu primili, dapače htjeli su ga strmoglaviti s brijega na kojem je sagrađen njihov grad. Isus je uvijek izazivao. Mogao je doći u svoj zavičaj i pričati svojim zemljacima ono što su oni željeli čuti, mogao im je hraniti taštinu i hvaliti njih i njihov posao, ljepote njihova kraja i slično, tražeći njihovu simpatiju. Ali ne! On je njima iznio primjer udovice u Sarfati Sidonskoj, kojoj je u vrijeme gladi došao prorok Ilija i još je usporedio taj poganski kraj sa židovskim govoreći kako je u Izraelu bilo mnogo udovica, ali ni k jednoj nije došao Ilija nego upravo k toj poganki. Pa tako i prorok Elizej nije očistio od gube ni jednog Izraelca nego poganina Naamana Sirca. Htio je reći svojim Nazarećanima da on ne želi njima podilaziti, da Bog nije pristran i ne ponaša se po našim vezama i krvnim zakonima, nego gleda svakog čovjek u srce i mio mu je svaki tko vrši njegov Zakon. Na drugom mjestu, u Evanđelju po Marku, kaže sveti pisac da u Nazaretu nije mogao učiniti ni jedno čudo jer mu nisu vjerovali, smatrali su Isusa previše svojim, bliskim, poznavali su mu članove obitelji, znali su da je bio iz obitelji drvodjelca Josipa, pa su čak i njega zvali da je „Drevodjeljin sin“. A on sad dolazi i nešto ih poučava, nisu htjeli slušati što je govorio nego su se zadržali na tome da znaju tko je on i nisu mu povjerovali. Zato je Isus tako reagirao. I izazvao njihov bijes, dapače želju da ga ubiju.

Isus je bio progonjen, neshvaćen, prezren i na kraju ubijen. Kako nas to podsjeća na našeg svetog blaženika Alojzija Stepinca! Ne samo da su ga prije 75 godina krivo optužili i osudili, nego se još i danas bore protiv njega. Zašto? Jer istina boli. A on se nedvosmisleno uvijek borio za istinu. Najviše mu ne mogu oprostiti oni koji ga ne vole što je nepokolebivo zastupao prava hrvatskog naroda da ima slobodnu i nezavisnu državu. Nije on zastupao ni jedan režim, dapače suprotstavljao se svim režimima za svoga vremena: i jugoslavenskoj kraljevskoj diktaturi, koja je Hrvate i katolike progonila i smatrala građanima drugog reda, i NDH-zijevom progonu Židova i Srba, za koje se neumorno zalagao, kao i komunističkom progonu Crkve, koji su htjeli zatrti vjernike u kojem je progonu i sam stradao.

U današnjem geslu imamo lijepi stih marijanske pjesme: „Slabi padamo, ljudi stradamo, spasi nas, o Marijo!“ Mene ove riječi jako podsjećaju na sličnu pjesmu Mariji „Dom nam čuvaj, Božja Mati“. Obje te pjesme izražavaju muku kroz koju često svaki čovjek prolazi, ali i narod i čitavo čovječanstvo. Svi smo slabi, padamo i dižemo se, ali smo svjesni da sami ne možemo. I tu je Marija, kojoj se utječemo da nam pomogne. I nebrojeni su svjedoci, i svi mi sami, toliko smo puta iskusili da nam je ona pomogla. Zato joj se i utječemo i znamo da nas ona razumije i da će pomoći. I to brzo, kako kaže njezin naziv ovdje kod vas prema onoj latinskoj: bis dat qui cito dat – dvostruko daje tko brzo daje.

Sjetimo se kada je intervenirala za siromašne mladence u Kani Galilejskoj. Ona je prva vidjela da su u nevolji te je to prenijela svome Sinu s molbom da pomogne. Isus kao da to nije želio: „Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!“ – rekao joj je. Ali ona je znala da je došao čas, da on treba naviještati Kraljevstvo Božje i da će pomoći. I pomogao je!

Kao da se danas to osjeća da Marija ima taj dublji uvid nego mi, da ona zna što to Isus može i treba učiniti, iako nam se čini da se on tome protivi. Kada smo stradali u ratu, njoj smo se utjecali, molili krunicu i toliko joj se utjecali da je vidjela da smo stvarno potrebni njezina zagovora i pomoći. I ona je prenijela našu nevolju Gospodinu koji nas je spasio. Nedavno sam čuo od jednog analitičara riječi kako mnogi govore da je za samostalnu Hrvatsku najzaslužniji jedan Franjo, a on misli da je drugi Franjo još zaslužniji, da je kardinal Franjo Kuharić ustrajao i više nego svjetovna vlast na Stepinčevom načelu da Hrvati imaju pravo na svoju državu, a izmolile su ju naše bake i majke moleći krunicu.

Zar nije to istina? Marija je pomogla uvijek kad je bilo najteže. I u ratu i u potresu, kad god je teško, podignimo oči prema Mariji i ona će nam kod Sina izmoliti izbavljenje, utjehu i spasenje.

U pjesmi koja Mariju zaziva da pomogne u ratu kaže se: Dom nam čuvaj Božja Mati, i sinova naših cvijet. Tvojom molbom nek’ se vrati Božji mir na cijeli svijet.

Moram priznati da ne razumijem kako i zašto se neki bore protiv riječi „dom“ kad je ona nama tako bliska i draga! Hrvatima ta riječ znači nešto lijepo i plemenito, za dom se svaki normalan čovjek bori i zalaže, jer dom je i obitelj, i ognjište i domovina. U mojoj rodnoj crkvi na trijumfalnom luku stoje riječi velikog đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera: „Sve za vjeru i za dom!“ Pa zar je to fašizam, voljeti svoj dom? Onaj tko svoj dom ne voli, taj nije vrijedan imena čovjek, a kamoli kršćanin.
Ne dopustimo, braćo i sestre, da nam itko na svijetu omrzne naš dom jer ljubeći svoj dom mi ljubimo svoje najmilije, na što nas poziva Gospodin, mi ljubimo i našu Domovinu, što je ostavština našeg svetog blaženika Alojzija Stepinca, mi ljubimo i samoga Gospodina na što nas poziva i zove BD Marija, naša Majka i Kraljica! A tko može bolje čuvati dom nego majka?

Marija je Majka uskrsne radosti. Nije bez razloga što je naša najsvečanija uskrsna pjesma posvećena BD Mariji: „Regina coeli laetare! -Kraljice neba, raduj se!“ To je mogli bismo reći hrvatska uskrsna himna. Zašto? Jer se Marija prva i najviše obradovala vidjevši svojega Sina koji je nakon smrti treći dan uskrsnuo. U toj je radosti ona donositeljica nade i nama koji nekada previše svoje pozornosti poklanjamo trpljenju i svojim mukama. Sigurno je da nije lako trpjeti i nositi svoj životni križ, podnositi bolesti i nevolje života, ali trebamo neprestano pri tom misliti na nagradu koju je Gospodin obećao onima koji ga slijede.

A naš je cilj Domovina koja je na nebesima, uskrsnuće i život vječni. Tome težimo i tom cilju idemo ususret. Zato nas Marija na tom putu hrabri jer je i sama prošla sve to. I teško trpljenje, kada joj je mač boli probo dušu, ali i radost uskrsnog jutra kada je Krist njezin Sin došao živ, pobjednik nad smrću i svakim zlom.

Imamo li mi tu snagu vjerovati kada je teško, dići pogled svoga srca gore – „sursum corda /gore srca“, kako se uvijek govori na početku predslovlja? Pogledajmo Mariju, ona je uzor ženama, ali i svim ljudima jer je slušala Gospodina i vršila Božju volju.

Ugledajmo se u Mariju, slijedimo njezine stope i mi ćemo biti blaženi! Posebno u nasljedovanju Krista patnika i Krista proslavljenoga.

Ugledajmo se u naše svece i blaženike, i budimo braća i sestre svima koji trpe i koji su progonjeni!

Ugledajmo se u svete muževe i žene, naše uzore i našu braću i sestre koji su prije nas prošli ono što sada mi prolazimo! I nećemo se pokajati.

Upoznajmo težinu križa i slatkoću uskrsne pobjede, podignimo oči srca k Bogu i nađimo u njemu utjehu! A on svojih nikada ostaviti neće jer je Otac blag i pun milosrđa, koji se smiluje svima koji ga ljube.

„Marijo, Majko Božja, ti koja znaš za jade i nevolje ovoga svijeta, bdij bez prestanka nad nama i nad cijelom Crkvom svoga Sina i budi nam uvijek našom Gospom Brze Pomoći.“ Amen.

Pin It on Pinterest