Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na kandidaturi bogoslova

Petrinja, crkva Preobraženja Gospodnjeg, 14. veljače 2021.

Dragi bogoslovi, kandidati Karlo, Ivane i Darijo, poštovani rektore Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa s poglavarima i bogoslovima, dragi župniče, dragi vjernici!

Danas, ovu misu na 6. nedjelju kroz godinu (god.B), slavimo s osobitom nakanom – za nova duhovna zvanja u našoj Sisačkoj biskupiji. Pred nama su trojica kandidata koje službeno primamo na put prema redu đakonata i svećeništva našeg dijecezanskog prezbiterija.

Promotrimo Riječ Božju.

U odlomku Levitskog zakonika (Lev 13, 1-2.45-46), koji smo pročitali, po Mojsiju i Aronu Bog štiti zdrave ljude pred onima koji obole od zaraznih bolesti. Naime, ako netko dobije bolest gube, takav treba otići svećeniku Aronu koji će utvrditi zdravstveno stanje dotičnoga. Gubavac se mora odijeliti od zdravih i biti obilježen, dapače izbačen iz društva, danas bismo rekli: u izolaciji.

Te propise u Židova koji su vrijedili u Starom zavjetu, valja imati na umu da bismo znali kako je veliku novost započeo Isus u susretu s gubavcima.

U čitanju svetog Evanđelja po Marku (Mk 1, 40-45) donosi se susret Isusa s nekim gubavcem, koji je zamolio Isusa: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!« I odmah nesta s njega gube i očisti se.“

Najprije je važno vidjeti da Isus ne bježi od zaraženog bolesnika, dotičnog gubavca koji ga moli da ga očisti od bolesti gube. Isus je bio ne samo ganut, nego ga se dapače dotaknuo te mu svojom riječju odnosi bolest. Isus razgovara s bolesnikom i uslišava njegovu molbu.

Ne možemo ne povući paralelu sa zarazom korona-virusom tzv. Covid-19. Kao što su u Isusovo vrijeme gubavci bili udaljeni iz društva, morali vikati da su nečisti i kloniti se zdravih ljudi, tako se danas od bolesnika zaraženih Covidom-19 traži izolacija, karantena i izbjegavanje kontakata s drugim, zdravim ljudima. I ta samoća, osamljenost i daljina od njihovih bližnjih, uzrokuje veću bol kod zaraženih bolesnika negoli sama bolest. No, Isus ne čini tako, on ne bježi od zaraženog bolesnika, on razgovara s njime, udovoljava njegovoj molbi, dapače ga dotiče i ozdravlja.

Dakle mi znamo da se zdravi trebaju štititi i tako se brinuti ne samo za sebe nego i svoje bližnje, budući da bi se mogli i oni od njih zaraziti, ako bi se ponašali neodgovorno. Ipak nije dobro bježati od ljudi, nego suprotno: onima koji pate trebamo biti blizi. O tome je u svojoj poruci za Dan bolesnika ove godine pisao i papa Franjo. On je to čak nazvao „paktom povjerenja“ između bolesnih i zdravih, tj. liječnika, ukućana i prijatelja bolesnika.

Kroz povijest Crkve imamo mnogo primjera svetaca koji su se zarazili pomažući bolesnike jer nisu bježali od njih nego su im išli u susret. Tako je i naš sluga Božji brat Bonifacije Ivan Pavletić umro u Rimu jer je pomagao oboljele od tuberkuloze te se i sam zarazio i preminuo u dobi od 33 godine. A sveti Franjo svoje je potpuno obraćenje doživio kada je zagrlio jednog gubavca.

To su sigurno pitanja i za nas, naime, jesmo li mi oni koji bježe od bolesnika ili im pomažu? Ako nikako drukčije, pozvani smo se moliti za one koji pate i kojima je teško. Moramo im na ovaj ili onaj način biti blizu a ne daleko, pokazati da smo s njima.

Apostol Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima (1Kor 10, 31 – 11, 1) kaže: „Braćo: Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite. Ne budite na sablazan ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj, kao što i ja svima u svemu ugađam ne tražeći svoju korist, nego što koristi mnogima na spasenje.“ Sva naša djelatnost treba dakle biti usmjerena na korist drugih, na dobro naših bližnjih. A danas vlada civilizacija egoizma, zgrtanja samo za sebe: i materijalnih dobara, i slave, i čak duhovnih dobara. Kao da se želi nametnuti pravilo ponašanja: najprije ja, pa tek onda drugi, koliko njima ostane. Pavao međutim poziva Korinćane: „Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov.“ A Krist nije sebe stavio na prvo mjesto, nego upravo nas, jer je preuzeo i smrt za nas i naše spasenje. Kada bi bio mislio najprije i samo na svoje dobro, ne bi bio spreman umrijeti za druge.

O kada bismo svi mi mogli sa svetim Pavlom reći jedni drugima: nasljedujte mene, kao što ja nasljedujem Krista!

Pa ako se to i ne usuđujemo reći, sigurno je da naš uzor svima treba biti Krist; on i njegove riječi i njegova djela jesu maksima, tj. najviša norma našega ponašanja. A dobro je da znamo da nas drugi promatraju te da ne smijemo biti drugima na sablazan.

I vi, dragi kandidati, koji danas i službeno stupate na put prema svećeničkoj službi pozivam vas na razmišljanje što je to svećenički poziv na koji ste se odazvali.

Neki još uvijek i danas gledaju na svećenički stalež kao na privilegirani dio društva. Takvu sliku elitnog statusa podupiru i mnogi mediji u kojima se zapravo ta slika forsira da bi se svećenike moglo onda kao privilegirane napadati.

Svećenici nisu privilegirani dio društva. Dapače! Možda će vam čudno zvučati kada kažem: svećenici jesu i trebaju biti najnapadaniji dio društva. Isus je naime rekao: „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi. Sjećajte se riječi koju vam rekoh: ‘Nije sluga veći od svoga gospodara.’ Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, da vašu će čuvati.“ (Iv 15,18-20). Jer logika ovog svijeta nije logika Evanđelja. Kada bi logika Evanđelja bila logika ovoga svijeta, tada Isus ne bi bio Spasitelj svijeta. On želi da i mi s njim ne budemo od ovoga svijeta… mi doduše ostajemo u svijetu, ali nismo od svijeta nego od Boga. (usp. Iv 17,14-18). A Bog je protivan svijetu i njegovoj logici.

Svećenike se procjenjuje također kakav je njihov odnos prema materijalnim stvarima. Kako može biti vjerodostojan navjestitelj primata duhovnog nad materijalnim, ako svećenik nosi najbolje odijelo, vozi najskuplji automobil, za sebe sve traži da bude naj… naj…? To je jednostavno nespojivo! „Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“ (Lk 16,13), rezolutan je Isus!

Ako su nama duhovne vrijednosti na prvom mjestu, tada moramo znati da se ne smijemo zaplesti u materijalno jer smo – sablazan ljudima, i našim vjernicima i nevjernicima. Jer naše je blago ono na nebesima i samo prema njemu treba biti usmjereno naše srce. Gospodin je rekao: „gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.“ (Mt 6,21)

Također je veoma važno da naše srce bude nenavezano na pojedine ljude, a navezano na Gospodina.

Danas mnogi čestitaju i slave Valentinovo. Zanimljivo da smo izabrali baš današnji dan za uvođenje u kandidaturu za svete redove u našoj Biskupiji. Znači li to da ste vi, dragi kandidati, izabrali Gospodina i Crkvu njegovu koju ljubite iznad svake ljubavi? To bi bilo jedino potrebno, ako želite biti pravi kandidati za svećeništvo. Jer ne treba Crkva svećenike čije je srce zalijepljeno za bilo koga i bilo što, što nije Gospodin. U njemu onda i samo onda možemo ljubiti sve ljude, ali to je nešto sasvim drugo. Zapravo ako se vodimo nesebičnošću i ako nam je stalo prije negoli do nas do naših bližnjih i njihova dobra, tada smo na pravom putu da takvu bratsku ljubav i postignemo.

I još vam jedno želim reći, dragi kandidati. Mi živimo u svijetu u kojem se promiče kultura tijela, požude, kultura naslade i zavođenja. K tome se u zadnje vrijeme uvela i rodna ideologija i normalni odnosi muško-žensko ne samo da su dovedeni u pitanje, nego se dapače promiču kao nenormalni. Ne možemo pobjeći od tih sadržaja, ali ih ne smijemo uzimati u svoje srce, tj. njima se hraniti. Tko se počne hraniti otrovom, prije ili poslije pokvarit će mu se probava. I umrijet će. Duhovno, dakako. O tome govorim. Stoga je uvijek, i posebno na tom području, potrebna danas veća budnost i oprez!

Na kraju ovog razmatranja rekao bih vam, dragi kandidati, dragi Karlo, Ivane i Darijo: ne bojte se! Krist nas vodi u radosti i ispunja srećom. Kao nitko drugi. On jedini ima riječi života vječnoga, on je jedini naš pravi učitelj i pastir. Pođimo za njim pripravna srca i ne bojmo se! S njime uvijek pobjeđuje onaj koji se u njega uzda. Tako je i naš sveti Blaženik Alojzije, premda je puno trpio, znao da je to istina kada je izabrao rečenicu psalmiste, koju i mi ponavljamo: „U tebe se, Gospodine, uzdam i neću se postidjeti dovijeka!“ (Ps 31,1) Amen.