Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na Cvjetnicu 2021.
Sisak, 28. ožujka 2021.
MUKA PO MARKU (Mk 14-15)
Draga braćo i sestre,
Ušli smo u tjedan Muke Gospodnje. Današnja nedjelja Cvjetnice nosi u sebi dvojakost kojom i mi susrećemo Gospodina: s jedne ga strane pozdravljamo i kličemo mu, poput Židova koji su pri njegovu ulasku u Jeruzalem to isto izvikivali, „Hosana!“, a s druge strane ga već gledamo pritisnuta lažnim optužbama, nevino osuđena na smrt, kako nosi svoj križ na Golgotu i kako na križu umire.
Ta dvojakost se osjeća i u događajima u kojima mi, u Sisačkoj biskupiji, danas živimo. Za jedan sam intervju u Italiji na pitanje s kakvim osjećajem dočekujem Uskrs, odgovorio da usprkos potresu osjećam radost dolaska Uskrsa. Naime, Uskrs nas kršćane uvijek ispunja radošću jer slavimo Kristovu, ali s njim i svoju vlastitu pobjedu nad smrću. S jedne strane vreba na nas smrt i ne samo da su potresom pogođene zgrade, naše crkve – evo i katedrala u kojoj nećemo moći slaviti ovogodišnji Uskrs, nego smo potreseni i mi, vjernici i nevjernici, svi ljudi koji ovo proživljavamo. Ipak, s druge strane, u tim nevoljama i kušnjama imamo i veliku nadu: Uskrs koji nam dolazi u susret. No, danas se, kao i kroz čitav Veliki tjedan koji je pred nama, trebamo usredotočiti na Isusovu muku.
Posebno bih vam, braćo i sestre, svrnuo pozornost na činjenicu kako se Isus u Getsemaniju molio svome Ocu, ali u tjeskobi prije odlaska u smrt, čega je bio posve svjestan, molio je i svoje učenike da mu budu blizu. Molio ih je da bdiju s njim. Oni na žalost to nisu poslušali, zaspali su. Ostavili su ga samog.
Blaise Pascal koji je i sam u bolesti kušao odbačenost u noći samoće napisao je: „Isus je u agoniji sve do kraja vremena.“ Papa Benedikt XVI., koji to tumači, kaže: „I danas je (Isus) na Maslinskoj gori. Da bismo to primijetili, dovoljno je da samo malo otvorimo oči. Kolike su osobe danas odgurnute u samoću poradi svoje vjere, poradi svoje savjesti. Koliki su odgurnuti u strah ništavila i uništenja koje im prijeti. A moramo također reći da njegovi učenici spavaju jer ne znaju ili ne žele prepoznati Gospodinovu samoću, odbačenost i prijetnje kojima su izloženi oni koji su njegovi… Stoga sada želimo promatrati Gospodina koji je za nas ostao sam. Želimo gledati u one koji su sami zbog njega i s njime. Želimo ga moliti da im dopusti prepoznati njegovu blizinu koja daje snagu. Želimo ga moliti da nas probudi iz sna naše ravnodušnosti. Želimo ga moliti da ukloni strah koji je i u našim dušama i koji često nastojimo zagušiti velikim riječima, a koji nas gura sve dalje od njega, jer se bojimo biti s njim koji može izbrisati naš strah.“ (J. Ratzinger /Benedikt XVI., Ljubav koja spašava, Verbum 2020., 61-62).
Isus je u Getsemanskom vrtu na Maslinskoj gori molio Oca da ga mimoiđe trpljenje i smrt, ali je tu svoju molitvu završio riječima: „Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!« Koliko smo mi spremni odustati od svojih želja i pokoriti se Božjoj volji?
To je temeljno pitanje svih naših nastojanja i svih naših dvojbi: osloniti se na sebe ili na Boga. Isus nas je poučio, dao nam primjer kako se treba osloniti samo na Boga.
A učenici su spavali. Isus je to predbacio Petru: »Šimune, spavaš? Jedan sat nisi mogao probdjeti?“ I sam to tumači kada kaže: „Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.« Ali kad je i treći puta našao učenike kako spavaju, kao da se pomirio s time da nisu sposobni biti s njim kad mu je najteže pa im kaže: „Samo spavajte i počivajte!“ Ipak on računa s njima kad im potom kaže: „Gotovo je! Dođe čas! Ustanite, hajdemo!“ Očito je želio da u sljedećim događajima budu s njim. Znamo da je izdajica došao s vojnicima i da su ga uhvatili, a učenici se razbježali. I oni koji su bili blizu, bojali su se, a Petar ga je i triput zatajio…
Evo takav je čovjek koji ne može ustrajati uz svoga Spasitelja!
Ali zato je Spasitelj taj koji ustraje uz svojeg učenika, koji je neprestano s nama, kako je i obećao: „Ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta!“ (Mt 28,20). Gospodin svojih ne napušta nikada, on je uz nas u dobru i zlu, on nam sve – pa i ono što je protiv nas – okreće na dobro. Zato su ovo dani, u kojima razmatramo muku Gospodnju, u kojima se utvrđuje naša vjera da je Bog u svemu s nama, ali koji i nas poziva da budemo s njim.
Biti s nekim znači voljeti ga, znači osjećati njegove muke, nastojati razumjeti ga. To mi trebamo prije svega prema našim bližnjima, našim ukućanima, našim prijateljima: biti blizu, biti s njima. To nas uči muka Isusova, njegova samoća u Getsemanskom vrtu na Maslinskoj gori, njegova agonija na križu, gdje je bio ostavljen. Ipak su njegova majka Marija i žene bile s njim. Bio je i apostol Ivan. Budimo i mi. Amen.