Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na blagdan zaštitnika Križevačke eparhije sv. Bazilija Velikog, sv. Grgura Bogoslova i sv. Ivana Zlatoustog
Križevci, katedrala Presvete Trojice, 30. siječnja 2023.
/Čitanja: Heb 13:17-21 i Mt 5:14-19/
Poštovani vladiko križevački o. Milane, (poštovani vladiko u miru o. Nikola), poštovani svećenici i đakoni Križevačke eparhije, braćo i sestre monasi i monahinje, draga braćo i sestre!
Sveto Pismo koje smo danas pročitali poziva nas na poštovanje svetih otaca, naših pastira: Bazilija Velikog, Grgura Teologa i Ivana Krizostoma, koje danas slavimo. Svaki od ova tri velika crkvena oca i svetitelja – Bazilije Veliki, Grgur Bogoslov i Ivan Zlatousti – ima zajednički blagdan te ih danas slavimo kao zaštitnike Križevačke eparhije i najzaslužnije oce bizantske teologije.
Poslanica Hebrejima izričito veli: „Poslušni budite svojim glavarima i podložni jer oni bdiju nad vašim dušama…“ (Heb 13,17sl.) Sveti pisac završava ove poticaje molitvom koja je i želja za one koji ga budu čitali i slušali: „A Bog mira… osposobio vas za svako dobro djelo da vršite volju njegovu..:“ (ib., 20-21)
Doista, današnja tri velika sveca i zaštitnika ove Biskupije naši su poglavari i naši naučitelji vjere jer oni bdiju nad našim dušama. Oni su se u svoje vrijeme, a bilo je to 4.st., borili protiv arijevaca za pravovjerje, prije svega za pravu kršćansku vjeru u Isusa Krista i Duha Svetoga.
Ova se tri istočna sveta oca ističu ne samo svojim teološkim naukom, nego i životom. Tako je sveti Bazilije osobito važan u nauku o Duhu Svetom i njegovim je djelom „Duh Sveti“ nadahnut drugi sveopći crkveni sabor u Carigradu 381. koji je donio definiciju o trećoj božanskoj osobi Duhu Svetom kojem se s Ocem i Sinom zajedno tj. jednako klanjamo kao Bogu. To je bilo veoma važno zato što su postojali oni, osobito macedonijevci, koji su nijekali božanstvo Duha Svetoga i svodili ga na božansku silu a nisu priznavali da je Duh Sveti osoba kao Otac i Sin. No sv. Bazilije je također i otac istočnog monaštva jer je sve prodao što je od oca naslijedio i otišao živjeti kao pustinjak te uz Crno more samostan utemeljio u koji je došlo mnogo monaha. Za njih je napisao Velika i Mala pravila, koja su do danas izvorom pravila monaškog života cijeloga kršćanskog Istoka.
U Troparu se Crkva njima obraća: „Svega svijeta učitelji! Vi ste istoga duha kao i apostoli! Stoga molite Vladara sviju, da svijetu dade mir, a našim dušama veliku milost. (Jako apostolov jedinoravniji, i vselenija učitelije, Vladiku vsjeh molite, mir vselenjej darovati, i dušam našim veliju milost.) Ove su riječi na tragu poslanice Hebrejima koja Boga naziva Bogom mira, koji mirom obdaruje svoje vjerne ako su oni vjerni i slušaju svoje učitelje i poglavare.
A Kondak kaže: „Svete i bogoglasne propovjednike, prvake učiteljâ, Gospode, k sebi si uzeo, da uživaju Tvoju dobrotu i pokoj. Jer njihovi ti napori i smrt više omilješe, nego bilo koja žrtva paljenica. Ti si jedini koji proslavljaš svoje svetitelje!“
Gospodinove riječi: „Vi ste svjetlo svijeta. Ne može se sakriti grad koji leži na gori.“ (Mt 5,14) mogu se s pravom primijeniti na ove svete naučitelje koji su i prosvjetitelji jer su unosili svjetlo u duše vjernika. To je svjetlo sam Gospodin Isus koji je jedini Put, Istina i Život. On je i sam sebe nazvao svjetlom: „Ja sam svjetlo svijeta.“ (Iv 8,12), ali je i svojim učenicima rekao da su svjetlo. Mogli bismo reći da je Isus sunce, a oni koji njega gledaju su poput mjeseca i zvijezda jer održavaju njegovu svjetlost. Ili poput sv. Ivana Krstitelja za kojeg sv. Ivan evanđelista u svom Proslovu kaže: „Ne bijaše on Svjetlo, nego da posvjedoči za svjetlo.“ (Iv 1,8)
Jer ne želimo mi privući ljude k sebi, kojima donosimo Krista, Svjetlo svijeta, nego želimo da „tako svijetli naša svjetlost pred ljudima da gledajući naša dobra djela slave Oca našega koji je na nebesima.“ (Mt 5,16). Poslanje Kristovih učenika je donijeti Svjetlo Krista i dobrim djelima potaknuti sve da slave Oca na nebesima, ne nas učenike jer smo obične bezvrijedne sluge.
Sva su trojica bili biskupi: Bazilije Veliki, nadbiskup Cezareje Kapadocijske, Grgur Bogoslov, patrijarh carigradski i Sveti Ivan Zlatousti, također patrijarh carigradski. Svi su oni znameniti propovjednici i duhovni pisci. Sv. Grgur Nazijanski nazvan je Teologom jer je duboko teološki promišljao i pisao o Presv. Trojstvu. Za svetog Bazilija napisao je: „Bili smo jedna duša u dva tijela“. Njegov nauk pokoljenja su smatrala normom pravovjerja, tako da je Rufin rekao: „Nema čovjeka ispravne vjere koji se u vjeri ne bi složio s Grgurom.“ Osobito istaknuti propovjednik između ova sveta tri naučitelja je sv. Ivan Zlatousti. Njega su stoga i prozvali „Hrizostomos“ tj. Zlatousti. I on je bio nerazdvojni prijatelj sa sv. Bazilijem.
Ivan nije imao ni pred kim obzira nego je sve, i to veoma smjelo, pozivao na obraćenje. Dvanaest godina propovijedao je po antiohijskim crkvama prije negoli je postao carigradskim patrijarhom. Vidio je koliko je grijeha i nepravdi bilo u Carigradu u to vrijeme u višim društvenim slojevima. Zdušno se stoga dao na posao da što prije iskorijeni to zlo. No zbog toga je stekao mnoge neprijatelje, a ponajviše caricu Eudoksiju. Dvaput su ga nevinoga osudili na izgnanstvo. Za vrijeme drugoga progonstva najprije je deportiran u Armeniju, a zatim na istočnu obalu Crnoga mora, gdje je umro na putu od iscrpljenosti u Pontu 407. godine. On je zaslužan i za reformu istočne liturgije te se ona po njemu i naziva Liturgija sv. Ivana Zlatoustoga.
U svojim je homilijama bio veoma izravan. Evo samo jednog odlomka iz njegove Homilije o uskrsnuću kojom ćemo završiti ovo razmatranje: „Pavao podsjeća: ‘A zato nas je sazdao Bog – on koji nam daje zalog Duha’, ne zalog u dobrima ili zlatu ili srebru, nego zalog Duha. Kao što i onaj koji prilikom sklapanja ugovora primi zalog ne strepi nego ukazuje povjerenje, tako i ti, primivši zalog – a ovdje mislim na dare Duha Svetoga, uopće nemaš razloga sumnjati u dobra koja su ti namijenjena. Ta ti, koji uskrisuješ mrtve, ozdravljaš slijepe, izgoniš zloduhe, čistiš gubavce, otklanjaš svaku bolest, ti koji si sve to kadar činiti u prolaznomu i smrtnom tijelu, kakav li samo izgovor možeš ponuditi za sumnju u uskrsnuće? Budući da još nije došao trenutak za uskrsnuće, nego nam još predstoje nebrojene borbe, Bog nam je dao već tolike vijence za nagradu: promisli samo kolika će ti dobra tek dati u vrijeme nagrađivanja! Ako bi tko god rekao: ‘Ali ne vidimo da se ta znamenja sada pokazuju niti nam je povjerena tolika odvažnost!’, odgovorio bih mu da je potpuno svejedno i da nema razlike između toga je li se to dogodilo sada ili u prijašnja vremena. O onome što su apostoli činili prije nas, svjedoče Crkve po cijelomu svijetu, narodi, gradovi, puci, svi koji pohitaše ususret tim nadničarima i ribarima. Ne bi diljem svijeta dobili premoć ni nepismeni ni bijedni ni siromašni ni jadni da nisu imali znakove koji su im pomagali. Osim toga nisi ni ti posve bio bez milosti Božje, nego su ti ostali još mnogi znaci tih darova, a i mnogo veći i divljenja vrjedniji od ovih spomenutih. Nije naime isto uskrisiti smrtno tijelo i osloboditi dušu obamrlu i satrvenu zbog grijeha, što se zbiva po krštenju; nije isto odagnati bolest iz tijela i ukloniti breme grijeha; nije isto učiniti da ponovno progledaju oči slijepca i rasvijetliti svjetlošću dušu zavijenu u tmine. Kada i sada ne bi bio prisutan zalog duha, ne bi bilo ni krštenja niti bi došlo do otpuštanja grijeha. Ne bi bilo ni pravednosti ni posvećenja, ne bismo primili posinjenje niti se naužili otajstava; bez milosti Duha ne bi se nikada pojavili ni otajstveno tijelo ni krv, ne bismo imali ni svećenika niti bi bilo moguće polaganje ruku bez onakva pohođenja odozgor. Mogli bismo tako nabrojiti još mnogo drugih znakova milosti Duha. Budući da i ti posjeduješ zalog Duha, odagnaj mrtvilo duše i sljepoću razuma te svuci sa sebe nečisto življenje. Ne dvoumimo dakle oko budućih stvari pošto smo primili tolike dokaze u zalog, nego sabirući sa svih strana pouzdan govor o uskrsnuću pokažimo svijetu život dostojan tih uvjerenja, da nasljedujemo ta postojana dobra koja nadilaze svaki ljudski govor i razumijevanje. O dogodilo se svima nama zadobiti ta dobra, po milosti i čovjekoljublju Gospodina našega Isusa Krista u kome i po kome neka je Slava Ocu, zajedno s Duhom Svetim, u vijeke vjekova. Amen.“