Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na svečanim zavjetima s. Marije Ružice

Lasinja, samostanska crkva Kćeri Srca Isusova, 4. veljače 2022.

/Čit.: Post 12,1-4a; Ps 40; Rim 6,3-11; Mt 5,1-12a/

Draga sestro zavjetovanice, drage sestre Kćeri Srca Isusova, dragi svećenici, rodbino i prijatelji, braćo i sestre!

Pod ovom svetom Misom slavimo svečane zavjete s. Marije Ruže (Marie Rose) u kongregaciji sestara Kćeri Srca Isusova u Lasinji. Kad kažemo „svečani“ zavjeti, tada često mislimo pa i govorimo i „doživotni“ ili „vječni“ zavjeti. Naime, prvi su bili privremeni a ovi danas su za Te, draga sestro, ne samo svečani nego i konačni, a to znači i doživotni. To znači da želiš cijeli svoj zemaljski život živjeti kao klaustarna redovnica, monahinja kontemplativka u ovoj Družbi gdje se zavjetuješ. Pitamo se, je li to uopće moguće da se mlad čovjek obveže čitav život živjeti na jedan način, da ustraje u tome i ostane vjeran cijeli život? Dakako, i naša braća i sestre koji sklapaju sakrament ženidbe prigodom vjenčanja obećavaju jedno drugom vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, „dok ih smrt ne rastavi“. I mi svećenici, koji nismo redovnici, naše smo svećeničko pa i biskupsko ređenje doživjeli kao svojevrsni konačni odlazak, odnosno početak života koji traje i treba trajati cijeli život. Za to se traži vjernost, što je druga riječ za ustrajnost ili postojanost. Ipak netko bi mogao ustrajati u nečemu i bez vlastite volje i ljubavi, možda i prisiljen, no kad se radi o vjernosti, to može i mora biti samo dragovoljno. Kada se dakle izabere taj put, čovjek neka se ne vraća, neka se ne okreće kada se zaorala nova brazda. Taj cjeloživotni izbor već je neki predokus vječnosti jer samo je Bogu zapravo vlastito da bude vjeran, da ustraje u ljubavi i ne odustaje od svog izbora. Čovjek je nestalno biće pa čas misli jedno, čas drugo, jednom želi ovako, drugi puta onako, te mijenja često svoje stavove. Upravo ta vjernost, kako u braku, tako i u duhovnom pozivu, znak je blizine Božje i njegove milosti koja djeluje u nama, ljudima. Stoga se može reći i da su ovi zavjeti vječni, premda to neobično zvuči jer izgovaraju se i žive na zemlji a ne na nebu, ali ako se ustraje u ovom izboru, takav život otvara vrata vječnosti. U nebu neće biti više ni bračnih drugova, a ni redovničkih zajednica, pa ipak bit će zajedništvo svih spašenih u Bogu, i to u svu vječnost.

U prvom smo čitanju čuli kako je Bog pozvao Abrahama i kako se on odazvao. Bog govori Abrahamu: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju koju ću ti pokazati.“ Mogli bismo se zapitati, zašto to Bog traži od svog sluge Abrahama? Mi u Hrvatskoj, iz koje odlaze tisuće mladih ljudi već više godina, pozivamo naše zemljake da ostanu, da je kod kuće najljepše, da ne odlaze iz svoga zavičaja i doma očinskog. No, ovaj poziv bio je u Božjem planu koji je trebao promijeniti svijet. Abraham je u svojem zavičaju, u Uru Kaldejskom, bio okružen narodom koji je štovao više bogova, sam si pravio kumire i iskazivao im idololatriju tj. klanjao se idolima. Abraham je slutio da to nije dobro, da nema više bogova. A Bog ga je htio sačuvati od tih loših utjecaja i htio je od njega stvoriti svoj narod koji će mu biti vjeran: „velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te…“ I kaže pisac Knjige Postanka na kraju ovog odlomka: „Abraham se zaputi kako mu je Gospodin rekao.“ Tako je Abraham postao uzor poslušnosti Bogu i budući da mu je vjerovao, otac ili praotac vjere u jednoga Boga.

I naša sestra Marija Ruža čula je da treba ostaviti svoj zavičaj i svoj dom i poći za Gospodinom. Ona taj poziv osjeća u svojoj duši, Bog ne govori glasno kako se možda nama učinilo kad smo slušali ovaj izvještaj o pozivu Abrahamovu. No, on govori, i po svojoj Riječi, ali i po našim bližnjima koji nas nekada suoče s nama neočekivanim zahtjevima i mogućnostima, te kad o tome razmišljamo možemo otkriti što je doista Božja volja za naš život.

Psalam 40 lijepo to izriče: „Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!“ Kako je nekada teško reći ove riječi, koje nas je Gospodin Isus naučio i u molitvi Očenaša: Budi volja tvoja. Jer često želimo da se vrši naša volja, da sve bude kako to nama odgovara, da tražimo u životu ugodu sebi… Sjećam se, to ću ispričati kao jednu anegdotu, kako je zapisao pokojni don Anto Baković koji je došao iz zatvora i posjetio svoga nadbiskupa u Sarajevu. „Što ćemo sad?“, pitao je nadbiskupa. A ovaj mu je odgovorio: „Hajdemo se obojica molitvi Duhu Svetome pa ćemo nakon devet dana vidjeti što nam je činiti.“ Nato mu je Anto odgovorio: „O ne, nadbiskupe, samo ne Duhu Svetome. Može i svetoj Tereziji i svetom Anti, ali ne Duhu Svetome, jer kad god se njemu molim ne bude po mojoj nego po njegovoj volji.“ Ali baš tako i treba, treba biti po Božjoj volji. Ona je nekada teška i bolna, ali jedino ispravna. I nju izvršavati je najbolje, to unosi u naša srca mir, mir i sigurnost jer ako iza tih naših koraka stoji Bog, tada možemo biti mirni da će on sve dobro voditi.

U poslanici Rimljanima sveti apostol Pavao poučava kršćane kako smo po krštenju s Kristom nakon smrti grijehu uskrsnuli, kako smo postali novi ljudi te potiče: „hodimo u novosti života!“ Stari je čovjek bio u smrti, a mi smo s Kristom ušli u život jer „smrt njime više ne gospoduje“. Ta „što živi, živi Bogu. Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu!“

Novost života koji nam je otvorio Krist svojim uskrsnućem nije tako vidljiva i dohvatljiva, za tu se novost svaki dan treba odlučivati, za nju boriti i – izboriti ju. To najprije znači znati što je to stari život i neprestano se od njega okretati: ne više živjeti svojoj sebičnosti, niti svojim prohtjevima, ne živjeti u samoći nego u zajedništvu s drugima, trudeći se žrtvovati za bližnje i u tome pronalaziti svoju radost… Dok čovjek uronjen u prolaznu smrtnu stvarnost traži samo kako da sebi udovolji, dotle onaj koji želi vršiti Božju volju traži kako da udovolji Bogu i pomogne svojim bližnjima koji su potrebni njegove pomoći i utjehe.

Najbolje o tim dvjema suprotnim gledanjima na život progovara Isus u svojih osam blaženstava, u pročitanom evanđelju po Mateju.

Gospodin kao da posve izokreće naša ljudska očekivanja, kao da nas želi suprotstaviti u potpunosti logici ovoga svijeta. Dok se svijet divi bogatima, onima koji se vesele i zabavljaju, onima koji su siti i imaju što jesti i piti, oni koji su sebi dozvolili sve što život na zemlji pruža – čast, vlast i društveni status, dotle Isus kao prednost ističe posve suprotno: siromahe, ožalošćene, krotke, milosrdne, čiste srcem, mirotvorce i dapače progonjene – i njih naziva sretnima odnosno blaženima! Ipak Gospodin ne proglašava da je sam materijalni status siromaha blažen, nego dodaje: siromasima duhom… Time premješta naglasak s vidljivog na nevidljivo, s materijalnog na duhovno. I sva su ova blaženstva u stvari duhovne naravi: i žalosni, i gladni i žedni – za koje dodaje: pravednosti… Bogu nije važan onaj tko je sve učinio da bi bio zadovoljan na zemlji. On traži više: želi da svoj pogled svratimo na one koji pate, koji su na marginama, koji su žalosni, gladni i žedni… svima pak koji to stanje proživljavaju s poniznošću i pogleda uprtih u Boga, obećava nagradu: „njihovo je kraljevstvo nebesko… oni će se utješiti… oni će baštiniti zemlju… oni će zadobiti milosrđe…“ Zanimljivo je da obećanje da će baštiniti zemlju daje onima koje naziva krotkima. Znamo da je to ista riječ kao i „nježni“, „blagi“, a predstavlja one koji se ne služe nasiljem, koji poštuju druge i drukčije, koji ne nameću svoje niti se izdižu nad druge… Gospodin želi da budemo skromni, njegovi ponizni prijatelji i sluge, da širimo obzore duha, pravednosti, milosrđa, čistoće, mira te znamo i radi njega trpjeti nepravde i progone, dapače radovati se kada nas to snađe jer mu vjerujemo da će on takve nagraditi na nebesima.

Želimo našoj drago sestri Mariji Ruži da se ugleda u Gospodina koji je prvi vršio volju Božju do kraja, koji je ispunio sva blaženstva i ostvario sretni život savršenog čovjeka, da se ugleda u Blaženu Djevicu Mariju koja je također prolazila sva ta iskustva i vjerno vjerovala te ostala uzor svima koji vjeruju, naša duhovna Majka.

Neka Te ona zagovara, kao i blaženi Alojzije Stepinac i svi sveti!

Neka za sve moli vaša utemeljiteljica bl. Marija od Isusa koja je duboko štovala Srce Isusovo i molila mu se zanosnim riječima: „Zatvori me u svoje Srce i daj da pretrpim nešto za tvoju veću slavu i tvoju čistu ljubav!“

To neka bude i naša želja, trajno boraviti s Isusom, časteći ga i trpeći za njega.

Ovi su dani prikladni za posvećenje Bogu jer slavimo Prikazanje Gospodinovo u hramu. Molimo da i nas BD Marija prikaže Gospodinu da budemo uvijek njemu na slavu i da naš život bude posvećen. Amen.