Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na središnjem slavlju Molitvene osmine za jedinstvo kršćana

Sisak, bazilika sv. Kvirina, 21. siječnja 2023.

„UČITE SE DOBRIM DJELIMA, PRAVDI TEŽITE“

/Čit.: Iz 1,12-18; Mt 5,1-12/

Dragi sudionici ovog molitvenog skupa za jedinstvo kršćana, poštovani oče Kirko Velinski iz MPC, g. Branko Berić, v.d. biskup Evangeličke Crkve u RH, gđa Seja Ujmonen, pastorica u m. evengeličke crkvene općine u Kutini, draga braćo i sestre,

Ovogodišnje geslo Molitvene osmine za jedinstvo kršćana glasi: „Učite se dobrim djelima, pravdi težite“ (Iz 1,17), a nalazi se u odlomku Knjige proroka Izaije koji smo čuli kao prvo čitanje današnje liturgije.  Geslo nas poziva na socijalnu osjetljivost, pomoć bližnjima u nevolji, a izabrali su ga kršćani u SAD, točnije u Minnesoti gdje su se događali mnogi rasistički zločini. Ti su dakle kršćani željeli sve ljude pozvati na ravnopravnost i jedinstvo u pogledu ljudskih prava, bez obzira na rasnu pripadnost. Mi pak u Europi i u našoj Hrvatskoj osjećamo također mnoge nepravde protiv kojih se moramo borati da bismo tako pokazali osjećaj za socijalnu pravednost i pomagali obespravljenim ljudima.

U pročitanom odlomku Bog po proroku oštrim riječima kori svoj narod i pojedince koji ne mare za svoje bližnje. Kaže kako ne može podnijeti svetkovine i njihove molitve i prinose: „molitve svoje množite ali ja vas ne slušam“, te poziva: „uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti! Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite.“ Dva puta se u ovom pozivu spominje pravda, a koliko je i danas nepravdi! Taj tekst je aktualan i 28 stoljeća nakon što je napisan. Doista, pogledajmo samo kako ljudi postupaju s ljudima: bjesni rat u Ukrajini, ljudi se međusobno ubijaju! Zar je to spojivo s molitvama i prinosima Bogu kada se s najvišeg mjesta jedne Crkve potiče na rat gdje je na djelu očita agresija na susjedni narod s katastrofalnim posljedicama ubijanja, razaranja i protjerivanja? Pogledajmo i druga ratna žarišta po svijetu, odakle bježe mnoge izbjeglice, zaustavimo svoj pogled na siromaštvu koje narode čini nesretnima, a njihovi ih vlastodršci drže u pokornosti dok sami zgrću ogromna bogatstva!  Ne smijemo svoj pogled sakriti ni od nepravdi koje se čine i u našim europskim i drugim gospodarski razvijenijim dijelovima svijeta: tu su ljudi postali obijesni pa traže kao svoje pravo različite perverzije i ponašaju se kao da Boga nema i kao da su oni sami sebi apsolutni gospodari. Ubijaju još nerođenu djecu, i to nazivaju ljudskim pravom – ubiti!? Zajedno žive muškarci s muškarcima, žene sa ženama, posvajaju djecu u takvim neprirodnim zajednicama, a ako ih ne mogu posvojiti kod kuće odlaze i na druge kontinente da ih tamo doslovno kupe… dokle se srozao čovjek bez savjesti! Nije li ukazivanje na nepravde koje se nanose djeci također naša dužnost i naša borba kako bismo siromasima donijeli pravdu?

Umjesto radosti roditeljstva moderni ljudi Zapada iz vlastite komocije ne vole prihvaćati djecu te tako i svoju budućnost dovode u pitanje, no njima je važnije vlastito nego zajedničko dobro. I Papa Franjo je jednom upozorio da današnji ljudi više vole kućne ljubimce nego djecu. Pitanje demografije ne može se riješiti ako se društvo ne pobrine i stvori uvjete te se uvedu neke mjere nagrade za obitelji koje imaju više djece, i omogući im stjecanje imovine i zaposlenje s dostojnom plaćom. Velik je još uvijek egzodus naših i to osobito mladih i obrazovanih ljudi. Nije li i to nepravda, kada ih društvo školuje a oni u drugim zemljama pridonose njihovu razvoju a ne razvoju svoje domovine?

Ogromni problem je korupcija, pljačka društvene imovine i korištenje iste za vlastite probitke, ta rak-rana našega i mnogih drugih društava. Što se čini da bi se to zlo iskorijenilo? Koliko svi mi, a osobito kršćani svih crkvenih zajednica i Crkvi, doprinosimo ozračju da se takve pojave u društvu ne događaju i da se ljudi promijene? Jesmo li zaboravili Deset Božjih zapovijedi, od kojih je sedma: „Ne ukradi!“? Evangelizacija znači prožimati društvo Božjim vrijednostima i unositi odgovornost i poštenje.

O toj zloporabi moći često govori i sveti Otac papa Franjo. Ne samo u svezi s političarima i ljudima iz gospodarstva, nego i s obzirom na ljude u Crkvi od kojih neki koriste svoj položaj da drugima vladaju ili da steknu neku korist samo za sebe. To je grijeh! Ali je grijeh i nevine optuživati, kao što je pokazao slučaj australskog kardinala Georga Pella, koji je više od godine dana bio u zatvoru a poslije ga viši sud oslobodio jer se dokazalo da je nevin. No usprkos tomu nije dobio adekvatnu društvenu satisfakciju!

Uz zloporabu moći u društvu i Crkvi treba spomenuti i medijske zloporabe, izvrtanje istine, prikrivanje informacija, prikazivanje pojedinaca samo u negativnom svjetlu jer to traži vlasnik tog medija ili je to politika vladajućih a da bi ti medijski djelatnici mogli zadržati posao i dapače napredovati… Neki mediji su doista sluge mnogih manipulatora danas, i mnogi to svjesno čine jer im nije stalo do istine i pravednosti nego do zarade i vlastitih političkih ciljeva. Mnogi svjetski bogataši sudjeluju u tome i potkupljuju medije i udruge, ali i političare te utječu na političku kartu svijeta, a i promjene vrijednosti uvodeći u tzv. ljudska prava i slobode i ono što je protiv čovjekova dostojanstva.

Možda će nam netko reći: lako je načelno osuditi svako bezakonje i odbaciti ga, ali kako stati na kraj tih djelatnostima i takvim ljudima?

Sigurno, najprije trebamo jasno govoriti i ukazivati na zlo i nastojati ga iskorijeniti, ali još je važnije odgajati savjesti, i to Evanđeljem!

Zato nas danas Riječ Božja u Evanđelju po Mateju upozorava da je čovjekova najveća sreća u duhovnom a ne u materijalnom imanju, u posjedovanju Boga koji jedini zauvijek ostaje, a ne bogatstva koje prolazi.

Gospodin Isus Krist u Govoru na gori, odnosno u proglasu Osam blaženstava izokreće ljudsku logiku i proglašava blaženima one koji su u društvu na margini, zapostavljeni i odbačeni: siromašni, žalosni, krotki, gladni i žedni, milosrdni, čisti srcem, mirotvorci i progonjeni. Mogli bismo možda izdvojiti milosrdne, čiste srcem i mirotvorce kao više pozitivno percipirane skupine u društvu, dok se drugi očito smatraju nesretnima, čak prokletima. Pa ipak, to ne vrijedi za Božju logiku! Svi su zapravo nabrojeni za ljudsko gledanje gotovo kažnjeni, ljudi koji su bez budućnosti – pa ni milosrđe se ne smatra poželjnom ljudskom odlikom nego više naivnom, kao i čistoća srca. Mirotvorci su ipak u cijeni, ali – na obzoru nigdje mira. Možemo reći da još vrijedi ona rimska izreka: si vis pacem para bellum – ako želiš mir spremaj rat. Na žalost mir zavlada često tek nakon krvavih sukoba, a on ne teži pravednosti nego samo uspostavi ravnoteže snaga. Ta se pak ravnoteža postiže oružjem a to znači nasiljem. Tako da zapravo caruju nasilnici, a pravednost je potisnuta. Nije li tako i u Ukrajini?

Tamo je zakazala ne samo kršćanska vjera, koja bi trebala spajati ukrajinski i ruski narod, nego tamo je zakazao i zdrav razum. Čini se da su samo interesi uzrok, a poseže se i za povijesnim razlozima, ali napasti jednu međunarodno priznatu zemlju znači počiniti zločin protiv mira. Zbog toga je to vrijedno svake osude, pogotovo što svaki dan umiru nevini ljudi, čak i djeca. Radi čega, radi nečijih apetita da se obnovi propalo carstvo? Žalosno je to što se danas događa, kao i što iz toga mnogi izvlače svoj profit. Kao da je ratno područje postalo poligon za nova oružja. Znamo, nametati drugome, bilo osobi bilo čitavom narodu, neželjenu tuđu volju, nasilje je i neprihvatljivo ponašanje. Pa ipak ljudi to čine, ne samo u ratovima nego i u međusobnim odnosima. Manjak međusobnog poštovanja i nasilje nad drugima i drukčijima bilo je i ostalo ponašanje među ljudima i skupinama, pa čak i među kršćanima. Nisu li tako nastale i podjele među nama, kršćanima? Tako su se na žalost zametnuli i vjerski ratovi, kao npr. tridesetogodišnji rat u Zapadnoj Europi u 17. st. Neprestana sumnjičenja, međusobne optužbe i sijanje neprijateljstva obilježila su naše odnose kroz povijest.

Kako izići iz tih začaranih krugova? Samo uronjenošću u Boga i oslonjenošću na njega. On je jedini pravi mir, njegov je Sin jedini Knez mira, mir koji je on donio nije mir ovoga svijeta. Mir Kristov je mir duše, čiste savjesti, sigurnosti u Bogu. Premda nitko nije pred Bogom ni čist niti ima pravo biti siguran, svjesni smo da je on milosrdan i da je za nas prolio svoju svetu Krv te se nadamo da će nam biti milostiv. Samo poniznima Bog se smiluje i uzdiže ih, dok oholice odbacuje i ponižava.

Ako ponizno stanemo pred Boga i zamolimo Gospodina da nam pomogne naći putove jedinstva, sigurno će on to učiniti. No, potrebna je i molitva koju slijede djela.

Kada govorimo o dobrim djelima prema onima koji su u potrebi, tada mi dolazi slika našeg skladišta „Uradi sam“ koje je naš biskupijski Caritas koristio, gdje je primao i raspoređivao pomoć i raznosio svima koji su stradali od potresa. Tako smo prije dvije godine upravo u tom prostoru slavili Molitvenu osminu za jedinstvo. Želim stoga zahvaliti svima, a posebno braći kršćanima iz drugih Crkava, koji su nam dali potporu i pomagali, kako molitvom, tako i dobrim djelima kada nam je bilo najteže. Još uvijek su upravo djela, ne toliko riječi, ono što nam svima treba, posebno kada je teško… Ljudi koji su zbog potresa već treću zimu u kontejnerima taže našu pomoć. To su siromasi kojima se mi kršćani trebamo posvetiti i pomagati im.

Već sama naša prisutnost, naša duhovna potpora i jasno prokazivanje nepravdi te zalaganje za pravdu, onima koji trpe puno znači.

A nadasve – molitva. Ona neka uvijek prati naša djela, da se djela nadahnjuju na molitvi, a molitva izvire iz konkretnih djela i životnih potreba.

Puno je tema za naše razmišljanje, za našu molitvu i za naše kršćansko djelovanje u smislu zalaganja za pravdu a protiv nepravdi! Neka nam pomogne zagovor Presv. Bogorodice, svetog Josipa, naših zaštitnika svetog sisačkog biskupa i mučenika Kvirina i blaženog Alojzija Stepinca! Amen.