mons. Vlado Košić, biskup sisački

HOMILIJA U GVOZDU, 28. listopada 2012. – 30. NKG /B

Dragi župniče fra Tomislave, dragi vjernici župe sv. Petra i Pavla u Gvozdu!

Došao sam k vama danas, premda to nije bilo planirano niti najavljeno, budući da su se u Gvozdu dogodile nemile stvari koje su uznemirile i vas i mene. Želim biti s vama i pružiti vam znak potpore jer znam koliko ste pretrpjeli i koliko vam je i danas teško. Kao da se doista netko poiga s vama i nakon patnje progona iz Bosne ni u Hrvatskoj niste našli uvjete života koji bi bio za vas dostojan i zadovoljavajući. Ali došao sam vam reći ovo: Ako vas, dragi moji vjernici, aktualni hrvatski političari zaborave i prepuste neizvjesnosti i daljnjoj patnji, Crkva katolička kojoj pripadate i vaš biskup neće vas ostaviti same. Ja sam s vama i želim da uspijete u pravednim zahtjevima i da ovdje živite u miru.

Sjetimo se, Drugi vatikanski sabor – čiju 50. godišnjicu obilježavamo Godinom vjere – u svojoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu „Gaudium et spes“ ističe da kršćani, ne samo da imaju pravo, nego su i dužni zalagati se za društvenu pravdu, utjecati na javni život i preuzeti odgovornost za društvo u kojem žive.

Razmotrimo današnja čitanja, braćo i sestre.

U prvom čitanju, u Knjizi proroka Jeremije, Bog govori svome narodu: „Kličite od radosti… Gospodin spasi narod svoj, ostatak izraelov! … vraća se velika zajednica. Evo, u suzama pođoše, utješene sad ih vraćam!“ (Jr 31,7-9) Prorok govori o tragediji židovskoga naroda koji je u 7. stoljeću prije Krista doživio razaranje Jeruzalema i odvođenje naroda u Babilon, no prorok već vidi da će Bog osloboditi svoj narod i navješćuje radosne dane. Poziva narod da kliče od radosti jer će se vratiti velika zajednica, narod koji je u suzama otišao, ali sad će se u radosti vratiti. O tom preokretu pjeva i 126. Psalam, kad kaže: „Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, bilo nam je ko da snivamo… oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi. Išli su, išli plačući, noseći sjeme sjetveno; vraćat će se s pjesmom noseći snoplje svoje.“ (ib,1-6)

Braćo i sestre, kao da je ova Riječ Božja baš za vas pisana i danas pročitana! Niste li i vi doživjeli u rodnoj Bosni progon i suze, nije li se i nad vama bila nadvila prijetnja zatora, a evo: sad ste ovdje, i u Hrvatskoj našli svoje mjesto prebivališta, ali – na žalost – još uvijek ne i spokoja!

Kad slušam sve te nevolje koje prolaze danas ovdje u Hrvatskoj naši ljudi, katolici i Hrvati, koji pred teškom nevoljom dođoše ovamo tijekom ili poslije agresije na našu Domovinu Bosnu i Hrvatsku prije 20 godina, pitam se: je li ovo Republika Hrvatska ili bi ju po mnogo čemu trebalo nazivati „Republika protu-Hrvatska“? Pa zar nema u njoj mjesta za Hrvate, pa otkud god oni došli, iz daleka svijeta kamo se naš narod rasuo ili iz susjedne Bosne i Hercegovine, odakle ih je protjerala prijetnja zatornička?

Ali, recimo otvoreno: nisu samo u ovoj zemlji ugroženi Hrvati iz Bosne i Hercegovine, kod nas je u posljednje vrijeme opet teško svim Hrvatima – i osobito katolicima. Ponovno se protiv našega naroda podižu oni koji mu žele razoriti vjekovne temelje kulture i tradicije, na kojima počiva naša povijest i naš identitet.

No, kako god su ta negativna iskustva dio povijesnih zbivanja i nepravdi koje se događaju na svijetu, mi vjernici doživljavamo ih duboko povezani s Bogom, znajući da ništa nije na svijetu takvo da to Bog ne može promijeniti. Sve je to iskustvo u biti religiozno iskustvo, jer Židovi još i danas žive od čudesnog događaja kad su bili pušteni iz egipatskoga ropstva i oslobođeni se vratili u svoju domovinu. Najveći židovski blagdan Pasha spominje svake godine upravo ovaj čudesni događaj, koji pripisuju Božjem zahvatu i Božjoj ljubavi. A mi, Hrvati?

I mi imamo čudesnih iskustava i to upravo iz nedavnih ratnih dana. Ne mogu ne ponoviti riječi kardinala Franje Kuharića, da je čudo što se Hrvatska obranila – premda je bila kao David pred Golijatom, gotovo bespomoćna u času strašnog oružanog napada; zatim da je čudo da je Hrvatska uopće opstala – budući da je svijet želio a agresori sve činili da ju unište, a zadrže i ustoliče Jugoslaviju a ne Hrvatsku, i treće: čudo je to da su nas priznali – i oni koji to nisu željeli. Tako je stvorena naša Domovina, ali plaćena velikom cijenom mnogih života i neviđenoga trpljenja velikog broja naroda. No, ona je sada tu. Mnogi ju i dalje ne žele, sve rade protiv nje i njezina napretka – i to znamo tko su, jer su i prije tako radili, sada samo nastavljaju, drugim sredstvima – ali, ona je sada činjenica, međunarodno priznata činjenica. I mi vjernici vjerujemo da je to volja Božja i da je postojanje naše Domovine djelo Božje.

Međutim, treba sve učiniti da zlo ponovno ne zavlada, da se učvrsti dobro, da svi ljudi imaju miran i spokojan život, da napreduju i da se ne uznemiruju.

Drugo čitanje donijelo nam je odlomak iz poslanice Hebrejima, gdje se govori o Isusovom velikosvećeništvu. Dok su svi drugi svećenici u Izraelu bili u toj služi po rodu, kao pripadnici Levijeva plemena, dotle je Krist veliki svećenik – ali ne po krvi, nego po Duhu. Poput Melkisedeka, koji je bio u davnini svećenik ne po rodu već po Božjem izabranju. I mi, današnji novozavjetni svećenici „uzeti /smo/ od ljudi, za ljude se postavljamo“ (Heb 5,1). A što je naša zadaća? Pa upravo ovo što je Krist činio: ljudima govoriti da su djeca Božja ljubljena, da ih Bog nije ostavio i da se brine za sve. „Ti si sin moj, danas te rodih!“ (ib.)

Isus u Evanđelju, čuli smo, ozdravlja slijepca Bartimeja – sina Timejeva. Kako bismo željeli da Isus vrati vid slijepcima naših dana! Međutim, razlika je u tome što je Bartimej vikao, molio, nije se dao ušutkati: „Sine Davidov, smiluj mi se!“, zazivao je Isusa i tražio njegovu pomoć. „Što hoćeš da ti učinim?“, pita ga Isus. On odgovara: „Učitelju moj, da progledam!“ (Mk 10,51). Današnji slijepci na žalost često nisu svjesni da su slijepi, zaslijepljeni lažima, mržnjom, te niti ne žele vidjeti istinu i dobrotu. Ipak, Isus svakome kaže: „Idi, vjera te tvoja spasila!“ (ib,52). Kako je dakle važna vjera!

Braćo i sestre, ovo je Godina vjere, koju je ovaj mjesec – 11.listopada – u Rimu otvorio papa Benedikt XVI. Ovo je sveto vrijeme, vrijeme u kojem se trebamo obnoviti u vjeri, u vjeri u Isusa Krista našega Gospodina. Vjera će nas spasiti, to imajmo uvijek na pameti, u duši i u srcu. Doista, što nam može nevjernik, što nam može bezumnik, što nam može učiniti onaj koji se ne pouzdaje u Boga? Pa da nam i učini zlo, Bog nas spasava, i zato nam je potrebna vjera – kao povjerenje u Boga, u njegovu ljubav i njegovu zaštitu. Vjera čini čudesa, vjera obraća i zle, vjera vraća vid slijepcima!

Obnovimo se zato, braćo i sestre, u vjeri i – ničega se ne bojmo! Bog je s nama, Crkva je s nama, mi smo braća i sestre, jedna obitelj onih koji se vole i međusobno pomažu, pa će se i vanjski uvjeti promijeniti. Samo moramo vjerovati i sve činiti u skladu s vjerom. Sv. Leopold svojim je penitentima često govorio i prijateljima pisao, kad su mu se jadali i iznosili mu svoje nevolje: „Sve će biti dobro. Samo vjeruj!“ Amen.