mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na blagdan Svih svetih
Crkva Pohoda BDM – Sisak, 1. studenog 2012.
Draga braćo i sestre!
Danas slavimo blagdan Svih svetih, i to nedugo nakon što je otvorena Godina vjere. Pitamo se kako mi, kao ljudi vjere trebamo gledati na svete, te mogu li nam oni učvrstiti našu vjeru?
Najprije valja reći da vjernici svete trebaju ne samo štovati, nego ih i nasljedovati. Štovanje uključuje divljenje i zahvaljivanje Bogu što nam ih je dao, što su to muškarci i žene, djeca i starci, pripadnici svih naroda i jezika – kako smo čuli u čitanju iz Knjige Otkrivenja – dakle, naša braća i sestre, jednaki nama, a opet ljudi koji su postali dostojni da ih slavimo, da ih promatramo kao najbolje članove naše crkvene i uopće ljudske zajednice. No, samo promatranje, divljenje i štovanje nije dovoljno. Potrebno je svece i nasljedovati.
Kad razmišljamo o svim svetima, tada u tom „nebrojenom mnoštvu koje nitko ne može izbrojiti“ vidimo male ljude svih vremena i staleža, svih boja kože i sa svim drugim razlikama, ali koji su jedinstveni u jednome: bili su učenici Isusa Krista, njega su slijedili, njega ljubili i slušali. Oni su svoje učeništvo doveli do vrhunca te su Krista bilo u ovoj bilo u onoj vrlini i značajki tako nasljedovali, da su i sami postali „alter Christus – drugi Krist“, kao što veli sv. Pavao: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.“ (Gal 2,20). I nastavlja sv. Pavao: „A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.“ (ib.) Da, i mi – u vjeri živimo! I samo tako i mi se pridružujemo svima svetima.
Bili su to, kako rekoh, često mali i za svijet neznatni, nezanimljivi ljudi, ali – gledajući ih očima vjere – oni su velikani duha, veličine koje nam govore, koje i mi trebamo slijediti.
Kada bismo se danas zapitali kako prereći taj pojam „svet“ ili „svetac“ u rječnik razumljiv današnjim ljudima – a to je bio cilj Drugog vatikanskog sabora i njegove obnove koju je započeo u Crkvi prije 50 godina (to je tzv. aggiornamento ili posadašnjenje), tada bismo mogli izreći niz pridjeva ili niz svojstava koji bi prenijeli ono što su živjeli sveci – od Krista do današnjih dana. Čuli smo, Isus naziva svete „blaženima“ – u Govoru na gori, u Osam blaženstava. Mi bismo mogli to prereći i današnjom riječju „sretni“ ili „sretnici“. Koji su, pitamo se, to danas sretni ljudi ili sretnici? Kada promatramo ovaj svijet, on ima svoje kriterije i živi od zabave i prolaznog sjaja, koji danas zablista na horizontu a sutra ga već nema. Takvi „sretnici“ ovoga svijeta jesu uglavnom bahati ljudi, ljudi koji uživaju u pozornosti drugih, koji se smatraju važni i druge gledaju odozgor. Sretnici ovoga svijeta jesu ljudi okrenuti samo sebi, željni slave drugih ljudi i povlastica koje žele osvojiti i zadržati, da bi se razlikovali, ali ne u većoj dobroti, ljubavi, poštenju i marljivosti, nego u većoj izoliranosti, u imanju onoga što većina ljudi nema, u mogućnosti da se utječe na druge, ali samo za vlastitu korist i za svoje interese.
Međutim, to nisu „blaženi“ ni „sretni“ ljudi za Krista. On, Učitelj nad svim učiteljima, nas, svoje učenike poučava kako je potrebno prominiti optiku, kut gledanja, te poći za njim, povesti se njegovim primjerom, koji „nije došao da mu se služi, već da on drugima služi, dapače da i život svoj položi za mnoge.“ Takva logika ostvarenja sretnog života vodi se – ne egoizmom i egocentrizmom, što je bitna značajka „sretnika ovoga svijeta“, već – altruizmom, služenjem i žrtvi za druge.
Kad promatram našu nedavnu prošlost, braćo i sestre, tada ne mogu a da ne istaknem veliku hrabrost i žrtvu naših hrvatskih branitelja koji su u nemogućim uvjetima, imajući veliko srce, bili spremni žrtvovati se za dobro čitavoga naroda. No, vidimo, ne uživaju zahvalnost niti priznanje ovoga svijeta, koji se vodi sasvim suprotnom logikom kako biti sretan.
Evo, tu sam došao i do drugog pojma koji je istoznačnica za „svet“, a to je „hrabar“ čovjek. Doduše, može se biti hrabar i u zlu, ali to naš jezik naziva „drzak“ ili „bahat“, no, tko je u dobru ustrajan i tko se ne boji suprotstaviti zlu, pa i po cijenu vlastite žrtve, taj je hrabar čovjek. Za papu Ivana XXIII., koji je prije 50 godina sazvao Drugi vatikanski sabor, mnogi su analitičari rekli da je bio „papa dobri“. No, meni se sviđa posebno značajka, koju mu također mnogi pridaju, a to je – da je on bio „papa hrabri“. Imati smjelosti suočiti se s problemima ovoga svijeta i upustiti se u avanturu da se Evanđeljem mijenja teško stanje svijeta, da se pomaže ugroženima, da se diže glas u korist obespravljenih – za to je potrebna hrabrost. Istina, hrabri ljudi često dobiju nezahvalnost kao nagradu za svoje zalaganje, često ih ljudi ne razumiju, često ih tumače sasvim pogrešno, ali – treba biti hrabar! Nije li upravo naš Gospodin Isus bio najhrabriji od svih ljudi? Da, on koji je Sin Božji, uzeo je naše tijelo i u njemu za nas trpio. I to nevin, posve nedužan, samo zato što je bio ustrajan u onome što je naviještao, a to je Božja ljubav za sve – pa su ga oni koji to nisu mogli slušati, jer je dovodio njihove privilegije u pitanje – uklonili, najprije optuživši ga kao političkog neprijatelja caru, a onda i pribivši ga na križ. On je mogao protestirati, mogao se povući, odustati od svojih načela, ali – ustrajao je i – bio ubijen!
Ovdje sam došao i do treće istoznačnice za riječ „svet“ – to je: „ustrajan, vjeran“. Ustrajnost u dobru nije laka, vjernost načelu kada to vodi u žrtvu pa i samu smrt nije moguća – ako čovjek nema veoma jake motive i ako ne vjeruje da je u pravu. Našem svetom zaštitniku biskupu Kvirinu nije bilo lako. Često o njemu razmišljam i pitam se: zašto se on dao uhvatiti, zašto nije pobjegao kad je vidio da progone njegove vjernike, kad su i njemu pokucali na vrata i tražili da se pokori nepravednim carskim zakonima? Mogao je baciti zrnce tamjana na žar pred carskim žrtvenikom i izbaviti se od boli i smrti. Ali ne! On je ustrajao u ispovijedanju svoje vjere da nema Boga do Krista. Nije se htio pokloniti caru, bio je spreman i na žrtvu života.
Možemo se pitati: jesu li takvi „vjerni“ kršćani zapravo „fanatici“? Što bi ih stajalo da su se u jednom času malo pretvarali, malo dopustili da prihvate laž, ili barem da izbjegnu jasno zastupati istinu? Nije li prevelika cijena te vjernosti – vlastiti život – kojim su ju platili? Ali, pitam ja vas, dragi moji vjernici, bismo li mi danas imali svetoga Kvirina, zaštitnika Siska i naše Sisačke biskupije? Ili bismo se s gnušanjem sjećali jedne izdaje, a možda se njegovo ime ne bi ni spominjalo – jer bismo ga se stidjeli, poput Jude? Kako može čovjek živjeti bez obraza? Kako može čovjek pogledati u oči svojem bližnjemu a umjesto istine skriva se iza laži koju ne priznaje? Može li muž svojoj ženi reći da ju voli, ako joj nije vjeran? Može li žena reći svome mužu da ga voli, a nevjerna mu je? Jesmo li svi mi samo pjena na valovima života, samo slučajna igra slučajnih ljudi, bez veze slučajno povezanih u jednoj zemlji, u jednoj Crkvi, u jednoj vjeri? Je li nama danas nešto sveto ili nije – to je bitno pitanje, dragi moji vjernici!
I zato bih zaključio da je današnji pojam svetosti sve to o čemu smo razmišljali: i sreća, i hrabrost, i vjernost. A nadasve – vjera!
Dok bude vjere u nama, znajte: mi smo živi, mi postojimo. Vjera naša nije skup dogmi koje samo umom i mišlju prihvaćamo, s kojima se slažemo i koje ispovijedamo. Vjera je naš život, život u dobroti, u poštenju, u ljubavi prema Isusu Kristu i zbog njega u ljubavi prema svim ljudima, prije svega prema članovima svoje obitelji, prema članovima svoga hrvatskoga naroda, u hrabrom i vjernom zalaganju za sve što je dobro.
Čuli smo, Gospodin naš Isus veliča: siromašne u Duhu, ožalošćene, krotke, gladne i žedne pravednosti, milosrdne, čiste srcem, mirotvorce i progonjene zbog pravednosti (Mt 5,3-10). Sve njih on naziva blaženima, te tako kanonizira tolike nebrojene male ljude, za koje se ne zna, koji nisu poznati u javnosti i koji žive svoju vjeru u skrovitosti, ali hrabro, ustrajno i vjerno, boreći se u svojoj svakodnevici s osporavanjima Duha, radosti, krotkosti, pravednosti, milosrdnosti, čistoće srca, mirotvornosti i spremnosti na žrtvu za idele i dobro.
Rekao bih da današnji ljudi, pa i vjernici, teško razumiju ovaj Isusov govor – jer se ne uživljuju u smisao onoga što on poručuje. A dublje razmišljajući o njegovim riječima svi možemo pronaći sebe, svoja nastojanja da ostvarimo život vrijedan poštovanja, da i u siromaštvu ovoga svijeta ne zaboravimo na Duha, da u Duhu nađemo mir i sigurnost, da budemo – i kada nešto što nam je nužno posjedujemo – slobodni od toga i vezani jedino uz Boga, u njemu nalazeći svoje bogatstvo.
I mi smo, zar ne, često ožalošćeni. No, naš pogled ne smije biti zagledan u uzroke žalosti, već u Krista koji je naša Radosna vijest. On nama, ali i čitavome svijetu, donosi mir i radost. Ako se žalostimo zbog odijeljenosti od Boga, tada će se naša žalost okrenuti u radost. Ako pak se žalostimo samo zato što nemamo ovo ili ono, što smo razočarani ljudima i neprestano od njih nešto više očekujemo, a ne trudimo se da im i pomognemo da budu radosniji i sretniji, tada ta žalost nije na radost. Naša žalost mora biti kao i Isusova. I on je plakao na grobu svojega prijatelja Lazara u Betaniji. Danas i sutra i mi obilazimo grobove naših milih i dragih, a koji su prešli s ovoga svijeta. I tužni smo često kad mislimo na njih, kako su nas ostavili, kako su nam mnogo značili, kako su nas voljeli. Ali ne! Nemojmo biti žalosti zbog toga, budimo zbog njih radosni, ne uplićimo se u Božje naume, nego zahvalimo Bogu za njih. Oni nisu nestali, oni su samo otišli – tamo kamo ćemo uskoro i mi za njima.
Neka ih prati naša molitva, zahvalnost i ljubav, a svi sveti neka i njima i nama izmole da ih slijedimo u ljubavi, hrabrosti i vjernosti te zadobijemo s njima jednom i mi vječnu sreću.
Amen.