Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na drugi dan trodnevnice povodom 100. obljetnice samostana sv. Terezije od Malog Isusa i dječjeg Doma sv. Male Terezije na Vrhovcu

Zagreb, 15. svibnja 2025.

100. OBLJETNICA SAMOSTANA SV. TEREZIJE OD MALOG ISUSA I DJEČJEG DOMA SV. MALE TEREZIJE ZA NEZBRINUTU DJECU

Drage sestre, na čelu s novom upravom Hrvatske provincije Karmelićanki Božanskog Srca Isusova, imenovanom 11. siječnja 2025. Tako osobito pozdravljam: provincijalnu poglavaricu s. M. Matiju Jurković, provincijalne savjetnice: s. Mariju Antoniju Vidović i s. Maju Ribić te provincijalnu tajnicu s. M. Lidiju Vuksanović.

Iskreno zahvaljujem što ste me pozvale da ovaj drugi dan Trodnevnice za vaš veliki jubilej, 100. obljetnice samostana sv. Terezije od Malog Isusa i dječjeg Doma sv. Male Terezije na Vrhovcu, predvodim ovo zahvalno slavlje. Srdačno vam čestitam ovu lijepu obljetnicu.

Bog nam progovara i iz povijesti koju je on vodio i na čemu mu zahvaljujemo. Iz te ću povijesti izdvojiti samo neke događaje, na čemu zahvaljujem tajnici s. Lidiji koja mi ih je dostavila na uvid.

– U Hrvatsku su karmelićanke Božanskog Srca Isusova prvi put došle još 1913. godine, a konačno i za stalno 1917. godine – dakle u jeku Prvoga svjetskog rata. Velika zasluga za to je nadbiskupa Bauera, ali dakako i Utemeljiteljice Družbe bl. s. Marije Terezije od sv. Josipa (Tauscher) te su u Zagreb došle dvije sestre iz Beča koje je Majka utemeljiteljica sama odredila, a radilo se o Majci Mariji Tereziji Demetz i s. Benedikti Schöeden.

– Nakon više pokušaja da konačno dođu u Zagreb, početkom kolovoza 1917. godine doputovale su M. Marija Terezija Demetz i s. Marija Lucina (Slovenka) kako bi ostale.

Nadbiskup je sestrama doskora ponudio konačno mjesto na Ksaveru.

– Videći nastalu situaciju i neprilike u zemlji, nadbiskup Bauer je ponudio Družbi gospodarsko dobro u Hrvatskom Leskovcu kraj Zagreba. Sestre su odmah, još u studenom 1919. godine, otputovale u Hrv. Leskovac kako bi razgledale posjed, gdje otvaraju dječji dom.

– Providnost je htjela da u Hrvatskom Leskovcu 1924. godine poglavarica samostana bude majka Romana Dresel.

– Majka Romana počela je tražiti odgovarajuću kuću s okolišem malo izvan grada i našla ju je na Vrhovcu br. 35 gdje je stajala poveća vila s vrtom i okolnim prostorom s lijepom vegetacijom. Bila je to kuća u vlasništvu prof. Rudolfa Valdeca, poznatog zagrebačkog kipara.

– Nakon sklopljenoga kupoprodajnog ugovora 17. veljače 1925. godine i isplate obitelji Valdec sestre su tu, na Vrhovcu.

– Utemeljiteljica je dala ovom domu ime: „Dom svete Terezije od Malog Isusa“, koja je 17. svibnja upravo te 1925. godine bila proglašena svetom.

– Već u lipnju 1925. godine po dolasku sestara u Zagreb, u preuređenu gospodarsku zgradu u dvorištu primljeno je u dnevni boravak 97-ero djece, od toga 70 predškolske i 27 školske. Kako je sam Utemeljiteljica željela, najviše djece bilo je siromašno i primljeno je bez plaćanja troškova, uzdajući se u Providnost i zagovor sv. Josipa.

– Kamen temeljac za novu gradnju blagoslovljen je 3. listopada 1930. godine, kada se prije reforme crkvenoga kalendara na taj dan slavio blagdan svete Male Terezije, zaštitnice Doma.

– Nadbiskup zagrebački dr. Antun Bauer bio je od dolaska sestara u Hrvatsku 1917. godine, pa sve do svoje smrti 1. ožujka 1934. godine, veliki i darežljivi  dobrotvor domova naših sestara.

I ne samo on, brojni su stanovnici ovoga grada, imenom poznati, ali i oni u skrovitosti, podržavali i dan-danas podržavaju rad sestara; svojim prihodom, svojim savjetom, podrškom.

–Novi zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac svojim je stavom, riječima i djelima bio jedini orijentir hrvatskome narodu u zlu vremenu i upravo je preko njega nadležnoj Kongregaciji upućena molba za osnivanje Provincije od koje je ubrzo stiglo i pozitivno rješenje.

–Tom dozvolom bila je formalno i pravno postignuto odobrenje Svete stolice za otvaranje novicijata i provincije. Bio je to dugo očekivani trenutak, na svečani blagdan Bezgrešnog začeća, 8. prosinca 1942. g., kada je obučeno i primljeno u novicijat pet postulantica.

-U jesen 1944. zbio se nesvakidašnji događaj vezan uz nabavu hrane za male štićenike. Naime, u vrijeme nabavke zimnice, ponudio je sestrama jedan dobročinitelj samostana iz državnog ministarstva vagon krumpira kojega je trebalo odmah isplatiti. Cijena mu je iznosila 200.000 kuna, ali je samostanska blagajna bila posve prazna.

–Ekonoma sestra Ivanica Jurkaš, s još jednom sestrom obilazila je prijatelje Karmela BSI i druge dobročinitelje tražeći zajam, ali uzalud. Napokon su otišle i na Kaptol, k nadbiskupu Stepincu da ga upitaju za savjet. Nadbiskup je odmah shvatio problem, ali je rekao tužno: „Ja nemam na žalost ništa“. No, uskoro se dosjetio, posegnuo rukom u ladicu stola i izvadio zlatni sat. „Ovaj zlatni sat dobio sam na poklon. Uzmite ga i pođite gospodinu Marku. On ga je već procijenio na 200.000 kuna, neka ga otkupi i dade vam novac.“

–Suradnja sestara Karmelićanki Božanskog Srca Isusova i zagrebačkog nadbiskupa Stepinca bila je uvijek odlična. Nadbiskup se brinuo za djecu u Domu. Podržavao je i pomagao materijalno rad karmelićanki uz pomoć Karitasa, koji je on sam osobito razvio.

–Završetkom Drugog svjetskog rata, 8. svibnja 1945. godine Dom sv. Terezije od Djeteta Isusa ulazi u novo teško razdoblje. U njega su već nekoliko dana nakon ulaska partizana u Zagreb poslane tri ‘drugarice’ kako bi preuzele nadzor nad djecom. U internatu je tada bilo 118 djece, a u dnevnom boravku 80-ero djece. Nova komisija ustanovila je da je „sve u redu, ali se odgoj djece ne može ostaviti redovnicama“.

–Prema tom zaključku, državni nadzor za odgoj je istu djelatnost povjerio svojim uzdanicama. Jedna od njih, Greta Radmilović je, samoinicijativno se uselila u samostan. Spavala je u sobici na porti kod ulaznih vrata. Ubrzo je, po njezinu doseljenju u kuću, stigao šok za sve koji su dotada boravili u domu sv. Terezije od Malog Isusa. Naime, noću od 16. na 17. lipnja 1945. g. ušlo je u dom 40 naoružanih partizanskih vojnika, koje je drugarica Greta kroz prozor pustila u dječji dom i samostan.

–Naperenim puškama provalili su u klauzuru i tražili četiri sestre čija su imena imali napisana. Bile su to: časna Majka Metodija Pech od sv. Josipa, provincijalna poglavarica rodom iz Moravske, s. Ana Terezija rodom iz Poljske, s. M. Avelina i s. M. Camilla, obje Njemice. Bile su uhićene zbog stranog državljanstva. Te četiri sestre bile su noću u pola dva odvedene, a da nitko od sestara nije znao kamo. Tri dana su ih sestre tražile po logorima u okolici Zagreba, dok ih se konačno nije pronašlo u logoru Jankomir.

To je pravo lice „oslobođenja“ Zagreba, u kojem se progonilo vjernike, ubijalo uglednije osobe i zauzimala tuđa imovina jer je trebala revolucionarima… A na žalost i danas se izvrće ova istina i slavi tzv. oslobođenje, dok narod zna da je to bila tužna epizoda u povijesti našeg glavnog grada.

Danas je, draga braćo i sestre, i 80 godina od početka najveće tragedije za hrvatski narod, zvane Bleiburg i Križni put. Žrtve tog stradanja također danas uključimo u naše molitve.

Danas pročitana Riječ Božja svjedoči o naviještanju otajstva Isusa Krista od samih početaka Crkve:

Sv. Pavao je u Pergi, kako svjedoče Djela apostolska (Dj 13,13-25) navijestio slušateljstvu: „Iz Davidova potomstva izvede Bog Spasitelja, Isusa.“ To je poruka koju prenosi Crkva od početka do naših dana.

A u Evanđelju (Iv 13,16-20) Isus poučava svoje učenike: „Tko primi onoga kojega ja šaljem, mene prima.“  Time on misli na svoje apostole i želi da ih ljudi kojima oni dolaze prime kao što bi primili njega. A zašto bi to trebalo biti tako? Jer kaže sveti Ivan na početku ovog evanđeoskog odlomka: „Pošto Isus opra noge učenicima, reče im: »Zaista, zaista, kažem vam: nije sluga veći od gospodara niti poslanik od onoga koji ga posla. Ako to znate, blago vama budete li tako i činili!«

Riječ je dakle o služenju koje je Isus posebno zorno pokazao učenicima opravši im noge, što je bio posao sluge ili roba u kući… pa ipak, premda nije sluga veći od gospodara, on koji je Gospodar i Učitelj prao je noge svojim učenicima da ih pouči kako biti njegov učenik znači služiti braći i sestrama.

To dobro znaju sestre Karmelićanke BSI od samog svog početka. Geslo ove družbe, kako ga je zamislila utemeljiteljica bl. Marija Terezija od sv. Josipa, je: „Boga u svima gledati, Boga u svima ljubiti, Bogu u svima služiti“.

Posebno su potrebni našeg kršćanskog služenja maleni, oni koji su djeca u tijelu i duši, koji su sami bez ljubavi i naše kršćanske brige. Tako da djelo ovog Doma sv. Male Terezije, od njegova početka do danas, dakle kroz punih stotinu godina – dok su se režimi mijenjali i dok su se izmjenjivala vremena ratova i mira, dok su se živjelo siromaštvo i obilje – sestre su uvijek bile tu uz djecu, uz malene, koji su uvijek bili potrebni njihove ljubavi i služenja. To su sestre

Stoga danas kad zahvaljujemo Bogu za ovo djelo prisutnosti sestara Karmelićanki BSI ovdje na Vrhovcu, zahvaljujemo i samim sestrama, kako kroz svu ovu stoljetnu povijest tako i danas u ove naše dane, moleći za njih da se ne umora i da dalje ustraju vršiti Božju volju: „Boga u svima gledati, Boga u svima ljubiti, Bogu u svima služiti“. Amen.