Braćo i sestre, pridružio sam se danas vašem već ranije zakazanom križnom putu i ovoj svetoj misi, premda to nije bilo najavljeno, zbog današnjih događaja i zbog želje da u ovoj molitvi molim za naše generale kojima se sudi, da im Bog dadne snagu i strpljivost a također i za sav naš narod da nam također dadne snagu u borbi za istinu i pravdu, da u tome ne sustanemo. Pozdravljam osobito predstavnike hrvatskih branitelja koji su se okupili danas u našoj katedrali i sve vas te vas pozivam na molitvu za našu Domovinu. Pred Bogom se skrušimo…

Homilija – 15.04.2011., Sisačka katedrala 

Draga braćo i sestre, 
danas je petak prije Velikoga petka, u tradiciji Crkve zvan Žalosni petak. Prije reforme liturgije II vatikanskog sabora slavila se danas Majka Božja od sedam žalosti. Marija, čije je srce bilo probodeno sedam puta, čime se misli reći – neizmjerno, do kraja, do punine boli – kao što je starac Šimun bio to navijestio kada je prikazala Isusa u Hramu, govoreći joj: „A tebi će mač probosti dušu“.

Danas svi osjećamo osobiti teret osuda naših generala, pa kao da je s Marijom pogođeno i srce svima nama. Pa ipak treba nam smirenosti i razbora, kako je god velika nepravda i koliko je god to teško prihvatiti, jer mi smo ovdje bili sami sudionici tih događaja tako da nas ne mogu praviti ludima pa ne znam kako veliki bili svjetski autoriteti. Mi nismo proživjeli ovdje ratne strahote i znamo tko je bio napadnut, a tko se branio. Ali ugledajmo se u Isusa i Njegovu presvetu Majku. Upravo je Gospodin Isus, čiji smo križni put razmatrali, primio nevin na se osudu, i mi kao Njegovi učenici moramo biti spremni nositi križ nepravdi, križ krivih sudova, križ ljudske pakosti.

Čuli smo u prvom čitanju iz Knjige proroka Jeremije da Gospodin na kraju ipak izbavlja duše iz ruke zlikovaca, jer postoje ljudi koji zlo čine, koji se naslađuju tuđom patnjom i nesrećom. „Svi koji mi bijahu prijatelji, sada čekaju moj pad“, kaže prorok Jeremija, „Ali sa mnom je Gospodin kao snažan junak, zato će progonitelji moji posrnuti i neće nadvladati, postidjet će se veoma jer neće uspjeti“.

Nama te riječi upravo danas trebaju kao jedan melem, kao jedna utjeha, kao i psalam koji smo ponavljali: „U nevolji Gospodina zazvah i usliša me“. Nevolja je teška, križ pritišče, ali kada Gospodina zazovemo, onda znamo da križ nije uzaludan i da On nikada svojih ne ostavlja i da će nas uslišiti. I Isusa su, čuli smo u evanđelju, htjeli kamenovati, zgrabili su kamenje, a On im govori: „Zbog kojih me dobrih djela Očevih koja vam pokazah kamenujete?“ Oni kažu: „Zbog hule, jer ti se praviš bogom“, a On im govori: „ Ja sam rekao, sin sam Božji, no zato što me poslao Otac, i ja činim djela svoga Oca i zato mi vjerujte, ako ne zbog riječi, onda djelima vjerujte i uvidite i upoznajte da je Otac u meni i ja u Ocu“. I opet su Ga željeli pogubiti, a On je izmaknuo između njih i otišao. Mnogi su povjerovali u Njega, upravo kada su gledali kako je bio hrabar i borio se protiv nepravde.

Vidite, Gospodin Isus je trpio nasilje, ali nikada nije prihvaćao nepravdu, nikada nije bio spreman pohvaliti ono što je nepravda, što je laž, dapače rekao je: „Blago gladnima pravednosti, njihovo je Kraljevstvo nebesko“.

Dolazi mi na um kako je papa Pio XII., kada je bio osuđen naš blaženik Alojzije Stepinac, to mnogi možda i ne znaju, izopćio, bacio ekskomunikaciju na sve one koji su sudjelovali u tom, kako je on to nazvao, „prežalosnom procesu“.

Gotovo da je i meni došla danas takva ideja, premda još nije izrečena konačna presuda, za osloboditeljske čine naših generala, koji su na žalost optuženi za sve ono što nisu učinili, ali netko je trebao platiti, ali ovom presudom nije se samo njih optužilo, nego se optužilo čitav narod na čelu sa čitavim državnim vodstvom, premda pokojnima. I doista bih mogao, dakako ne za čitavu Crkvu, ali za našu Sisačku biskupiju, proglasiti da oni koji su učinili tu nepravdu, koji su povjerovali lažima i koji su nevine osudili ili su pomagali da se dođe do te osude, krivim svjedočenjem, svojim lažima, svojim činjenjem i svojim nečinjenjem, budu izopćeni iz Sisačke Crkve, da ne mogu ući u naše crkve niti primati svetu pričest, ako su katolici, dakako. Ali, rekao sam, pričekat ću da vidimo drugostupanjsku presudu.

Međutim, bilo kako bilo, i kada je osuda i kada treba prignuti šiju i ponijeti križ, mi znamo da s križem idemo putem uskrsnuća i nitko nam ne može reći tko su oni koje mi volimo i poštujemo, da ne znam tko kaže o njima riječ koja ih želi osramotiti ili ih prikazati u crnom svjetlu, mi znamo da su oni koji se bore za slobodu, junaci, da su to naši heroji. Zato im molimo od Boga snagu, a svima nama ustrajnost u borbi za istinu i pravdu. Amen.