Braćo i sestre,
slušali smo Muku Gospodina našega Isusa Krista, koja se ove godine čita iz evanđelja po Mateju. Sudjelujemo u događajima koja je proživio naš Gospodin Spasitelj Isus Krist, kada je sebe predao za sve nas, za naše spasenje u Jeruzalemu, na muku križa. Čuli smo kako je to sveti Matej vrlo dramatično opisao, izdaju Judinu, zatim zatajenje Petrovo, a onda i suđenje pred velikim svećenicima Anom i Kaifom i pred Poncijem Pilatom.

Židovi su radije izabrali razbojnika Barabu, negoli Isusa, bili su nagovoreni. Svjetina je uvijek takva da se njome može manipulirati. No bez obzira na to što je Isusova smrt na križu, Njegova muka, plod jedne nepravde, možemo kao vjernici reći, sa svetim Pavlom – da je On umro za mene, za nas, za svakoga od nas, da nam pokaže najveću ljubav, kao što veli sveti Ivan, da je najveća ljubav u tome da se život da za svoje prijatelje. Isus je to dakle učinio jer je sam to htio.

I tako se u otajstvu križa Kristova pokazuje zapravo otajstvo najveće Božje ljubavi.

Pa ipak, premda je to predanje do kraja, u smrt – to nije bila prividna nego stvarna smrt koju je Isus prošao – On je pobijedio smrt i u tomu je veličina Isusove ljubavi, da se ta ljubav ne može pobijediti, da se nju ne može raspeti i ubiti. Božju se ljubav ne može uništiti, ona se pokazuje u veličini patnje, ali ona pobjeđuje. To slavimo ovih svetih dana, ovaj sveti Veliki tjedan, tjedan muke Gospodnje, koji završava danas tjedan blagdanom Uskrsa. I mi smo toga svjesni da je to uvijek povezano, te nikada ne smijemo govoriti samo o križu i muci bez primisli i bez nade uskrsnuća. Isto tako ne možemo govoriti ni o uskrsnuću i pobjedi Božjoj bez križa koji tome mora prethoditi, jer kao što je rekao sveti Augustin: nitko nije pobijedio, a da se nije borio.

Braćo i sestre, biskupi inače trebaju biti na Cvjetnicu i na Veliki četvrtak, Veliki petak, na Uskrsnom bdijenju i na Uskrs u svojim katedralama, a ja sam ipak želio danas, ove Cvjetnice biti ovdje, s vama, u crkvi Svetog Bartola u Hrastovici. Povod je taj što je postavljen spomenik vlč. Vilimu Cecelji , koga je izradio naš umjetnik prisutni gosp. Tomislav Kršnjavi, komu zahvaljujem na ovom lijepom kipu. Taj smo kip imali već prilike vidjeti na izložbi u Velikom Kaptolu uoči proslave zaštitnika Sisačke biskupije, svetog Kvirina, dakle, 4. lipnja prošle godine, dakle izložba je bila otvorena 3. lipnja s nekih dvadesetak kipova. Gospodin Kršnjavi je akademski kipar i on je već za tu izložbu izradio kip Vilima Cecelje. Taj je kip naručen i već je postavljen u Salzburgu gdje je umro naš hrastovički župnik. On je bio tu od 1935.-1939., prije II. svjetskog rata, a onda je odavde otišao u Zagreb i tamo je na Kustošiji postao župnik i graditelj crkve Svetog Nikole Tavelića. Nakon toga došao je rat i on je bio od kardinala Stepinca imenovan vojnim kapelanom tako da se brinuo za hrvatsku vojsku, a onda je putovao i otišao godinu dana prije završetka rata u Beč i tamo je dočekao završetak rata, te je bio i sam zatvoren neko vrijeme u jednom logoru kod Salzburga, a onda je osobito pomagao svima onima koji su preživjeli Bleiburg, tu najveću tragediju našega naroda i možemo reći da je on posto simbol štovanja Bleiburga.

Bleiburška uspomena povezana je s njime, on je prvi počeo, već 1951. godine okupljanje koje traje do danas, već 60 godina, naime da se na Bleiburškom polju okupljaju Hrvati i mole se za pripadnike hrvatske vojske i veliko mnoštvo civila, koje su izručili, nažalost, britanski saveznici partizanskoj vojsci koja je praktički masakrirala te naše ljude.

Ja se sjećam kada je bio tu za vrijeme mog župnikovanja u Hrastovici mons. Marijan Radanović, a koji je tu bio župnik od 1946. do 1955., on mi je rekao da je tada, kada je došao 1946. godine za župnika u Hrastovicu, zatekao da gotovo nije bilo kuće koja nije bila zavita u crno. Bilo je neobično mnogo poginulih nakon II. svjetskog rata i većina upravo nakon, ne u, nego nakon rata, jer su bili na križnim putovima i mnogo pretrpjeli. Stoga je dolično da svom župniku Hrastovčani podignu spomenik i gaje pri tom spomeniku uspomenu na njegovu veličinu.

Ima još jedan razlog, a to je što je on 1942. godine, i to piše u knjizi – ja sam bio taj prilog poslao Glasu Koncila, pa je onda prošle godine kada je izišla monografija o Vilimu Cecelji, Andrija Lukinović i to uvrstio, samo je ispravio godinu, ja sam mislim napisao godinu 1943., a on je napisao da je to bilo 1942., dakle, kada je Vilim Cecelja došao na motoru iz Zagreba i spasio selo Taborište, čije stanovnike su već htjeli Kozaci, kao sastavna komponenta njemačke vojske, pobiti, te su već počeli paliti neke kuće, postrojili su sve civile mještane po cesti i htjeli su ih kao osvetu pobiti jer je prije toga bilo stradalo nešto njihovih pripadnika, a oni su mislili da su to neki partizani, a onda je on došao i rekao: „To su moji katolici, to je moj hrvatski narod“, i zaštitio ih je i spasio od sigurne smrti. Tako da je i to dobar razlog da se upravo u ovoj župi i podigne njemu spomenik.

Rekao bih da je on oličenje Hrvatske koja pati, ali i koja štuje svoje žrtve i Hrvatske koja iskazuje svoju ljubav. Njega je jedan isusovac nazvao da je on bio „Hrvatska Caritas“. Tako ga je nazvao, zato što se brinuo tamo za te prognanike koji su bili u Austriji i mnogo je učinio poslije II. svjetskog rata skrbeći se za sve koji su bili bez doma, bez Domovine. Zanimljivo, on je uvijek govorio, a bio je veoma pobožan, te je uvijek činio dobro svima, ne samo Hrvatima, nego je davao svima tko god je došao zamoliti za pomoć, i Srbima i Romima, svima koji su mu se utjecali.

Svima je govorio uvijek: „Vjerujte, hrvatska država će opet biti obnovljena. Ja možda neću to dočekati, ali morate vjerovati da pravda mora pobijediti“. On je umro 1989. godine, Hrvatska je obnovljena godinu dana kasnije, nije to dočekao, bio je prenesen već nakon toga iz Salzburga i sada počiva njegovo tijelo na groblju u Svetom Iliji kod Varaždina, odakle je bio rodom. I tamo će biti postavljen, kao i na Bleiburgu, ovaj spomenik, koji je postavljen već u Salzburgu, a sada drugi u Hrastovici.

Zato sam želio biti s vama danas zbog postavljanja ovog spomenika, da s vama podijelim tu uspomenu, ali i tu nadu koju Božji ljudi donose u ovaj svijet, slijedeći upravo Isusa Krista koji se za nas žrtvovao, koji je za nas umro, trpio, bio mučen, pokopan, ali i treći dan uskrsnuo. I to je nešto što također može dati nadu i snagu našemu narodu i svima nama koji proživljavamo ovih dana teške trenutke zbog nepravde koja se počinjava nad našim generalima i nad prosudbom o tomu je li tu bio rat obrambeni, jesmo li mi nekoga progonili, ili je netko progonio nas.

Tu smo danas u Hrastovici gdje ove crkve nije bilo, jer su ju srušili i napravili put preko oltara. Tko je tu koga prognao, tko je tu komu zlo činio? Tko je započeo to nasilje? Zar to nama treba netko govoriti? Zar smo mi slijepci? Ili nas doista prave ludima?

Ali vidite, od Poncija Pilata pa do ovih Orija i takvih sličnih sudaca, nikada nije bilo da se nije politika bavila sudstvom. Pilat je bio civilni zapovjednik Palestine, dakle upravitelj i namjesnik rimskog cara u tom dijelu Rimskog Carstva, ali je bio i vrhovni sudac. Dakle, to je isto. Govorilo se za Turaka: „Kadija te tuži, kadija te sudi“. To je tako, od tada do dana današnjega, pa pogledajte i moderne procese, zar se upravo politika ne miješa, koga treba progoniti, a koga ne treba?

Koliko smo puta i mi biskupi već dizali glas, kako je to moguće da se progone naši branitelji iz Domovinskog rata, a od onih koji su napravili najveći pokolj nad hrvatskim narodom, još uvijek nitko nije progonjen!? Vidite kako se politika miješa, jednostavno montira neke procese, tu nema pravde i pravosuđe nikada nije bilo neovisno – od Poncija Pilata pa do dana današnjega.

Ali mi i ne trebamo gledati na to tako da se sada trebamo nemilosrdno boriti protiv tih nepravdi, trebamo ih mijenjati gdje to možemo, ne smijemo se miriti s nepravdom, jer sjetimo se što je rekao i blaženi Alojzije Stepinac – a koji je na sudu kada su ga sudili, posvjedočio o Vilimu Cecelji riječima: „Da su svi bili kao što je bio moj Vilim“, baš ga je tako nazvao, moj Vilim, „nikome ne bi pala ni vlas s glave“, jer su dovodili Vilima u vezu s vojskom NDH-a. A blaženi Alojzije Stepinac je rekao, to piše na njegovu grobu u zagrebačkoj katedrali: „Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo i u ljubavi hrvatskoga naroda ne dam se ni od koga natkriliti“.

I mi trebamo ljubiti pravdu, mrziti nepravdu, ali kada je nepravda takva da nas tlači i da je ne možemo promijeniti, kao što se to dogodilo našem Spasitelju Isusu, tada je trebamo prihvatiti i vjerovati da i po tom križu Bog čini nešto dobra, i da po toj prihvaćenoj nepravdi i trpljenju možemo ići ususret Uskrsu, jer svaki je križ težak, svaki je križ bolan, ali je time veća onda i radost uskrsnuća.

Ja u to duboko vjerujem, i kao što je Vilim govorio uvijek: „Vjerujte, uskrsnut će hrvatska država“, i ja ću reći: Vjerujte, pobijedit će hrvatski narod te sve nepravde kojima je danas izložen, političke pritiske od kojih trpi strašne nepravde, strašno poniženje, izvrtanje istine, pobijediti će, ali treba biti jedinstven, treba vjerovati, treba se Bogu moliti.

Rekao sam to već jednom u Petrinji kod blagoslova kapele Presvetog Trojstva, da smo prije dvadeset godina pretrpjeli oružanu agresiju, a danas trpimo pravnu agresiju, možda jednako strašnu i tešku. U prvoj smo agresiji pobijedili jer smo bili jedinstveni, premda smo bili slabiji i drugo, zato jer smo se molili, jer smo imali pouzdanje u Boga. Sjetimo se, naši su branitelji nosili krunicu oko vrata, i čitava je Domovina bila jedinstvena u molitvi za njih i za našu slobodu.

Jednako tako i sada mi ćemo pobijediti ako budemo jedinstveni i ako budemo postojani u molitvi, spremni Bogu izručiti sudbinu, i svoju i svojih najmilijih, i svoje Domovine. Amen.