biskup – propovijed – Ose – 09.04.2011.

Poštovani pripadnici specijalne policijske jedinice „Ose“ iz Siska, i ratni zapovjednici i sadašnji pripadnici, poštovani izaslaniče predsjednika Republike, gospodine predsjedniče Županijske skupštine, gospodine Gradonačelniče, gospodine načelniče policije, poštovani gosp. Brodarac, dragi pripadnici obitelji poginulih i umrlih pripadnika specijalne policije i hrvatskih branitelja, poštovani župniče!

Okupili smo se danas na ovu misu zadušnicu, čuli smo, za dvadeset i dvojicu pripadnika ove jedinice specijalne policije koja je nastala prije 20 godina.

Danas se obilježava dvadeseta godišnjica osnutka te postrojbe specijalne policije „Ose“ jer, sjećamo se, nedavno smo slavili i dvadesetu godišnjicu krvavog Uskrsa i onih događaja koji su označavali početak Domovinskog rata kada je trebalo stati pred neprijatelje koji su željeli ugušiti slobodu i oteti ono što je hrvatski narod na slobodnim izborima iskazao kao svoju volju – da živi u samostalnoj i slobodnoj zemlji. Tada su se organizirale takve skupine kao ova naša specijalna policija „Ose“ koji su činili hrabri ljudi, jer trebalo je imati hrabrosti stati pred one koji su tada imali i puno više i oružja i koji su imali čitavu organizaciju, puno sredstava da provedu svoje naume, da rastrgaju našu zemlju, da je pokore.

Na području sadašnje Sisačke biskupije pola teritorija bilo je okupirano, tu je bilo točno 20 župnih crkava srušeno, a k tome i mnoge kapele. Na Sisačkom simpoziju u prosincu prošle godine bio je iznesen jedan podatak da je u Domovinskom ratu bilo razoreno 86 sakralnih spomenika na ovom našem području južno od Kupe, dakle na Banovini i području Pokuplja i Posavine.

I ovdje je trebalo organizirati obranu, trebalo se suprotstaviti onima koji su željeli smrt, koji su željeli uništenje našega naroda i zato, dok se spominjemo tih poginulih branitelja, zahvaljujemo Bogu za njihovu plemenitu žrtvu i zahvaljujemo što je ona urodila plodom slobodne nam Domovine.

Čuli smo danas u čitanjima kako su Gospodina Isusa Krista željeli uhvatiti, kako su se Njemu suprotstavljali farizeji, pismoznanci, kako su Ga željeli ubiti. I prorok Jeremija već u Starom zavjetu navješćuje da će Mesija trpjeti; on govori za Njega u prvom licu: „Ja bijah kao janje krotko što ga vode na klanje, i ne slutih da protiv mene snuju pakosne naume“.

Zar nismo i mi, poput Gospodina, bili kao janje krotko, ne sluteći što se to zbiva, ne znajući da će stvarno učiniti agresor takve zločine, da će posegnuti za našom zemljom, da će se krajem dvadesetog stoljeća latiti oružja i započeti krvavi rat? Pa ipak, Bog je stajao uz one koji su nevini i krotki i kao svoga Sina, koga je pripustio na križ da trpi za naše spasenje, ali Ga je i uskrisio i dao mu da On slavi konačnu pobjedu, a ne njegovi neprijatelji.

Čuli smo u evanđelju kako su se zbog Isusa podijelili, kako su stražari trebali dovesti Isusa, ali oni su se vratili praznih ruku, i onda ih pitaju ti glavari svećenički, farizeji: „Zašto Ga niste doveli?“ A oni im odgovaraju: „Nikada nitko nije ovako govorio“. Nisu mogli. Vidjeli su da je u pravu, nisu željeli protiv svoje savjesti. Koliki su nažalost, učinili zlo protiv svoje savjesti. Gledajući naš narod koji nije bio nikome ništa kriv, ali trebao je nestati, trebalo ga je uništiti, trebalo ga je što ubiti, sve mu svetinje, domove, škole, bolnice srušiti, a što prognati one koji su ostali.

Ipak, bilo je uvijek ljudi koji su imali savjest, a oni koji su odlučivali, oni su mislili drukčije i govorili su: „Pa nitko nije od nas glavara i farizeja povjerovao u Njega. A svjetina, to je prokleto!“ Pa ipak, Nikodem, koji je bio s Isusom one večeri, on dolazi da Ga brani: „Pa zar naš zakon sudi čovjeku ako ga prije ne sasluša?“ Ali bilo je to badava, oni su Ga već osudili u svome srcu i trebali su samo provesti te svoje naume, provesti sud i donijeti presudu i raspeti Ga na križ.

Jučer se je čitava Hrvatska molila za pravednu presudu našim generalima koji za tjedan dana čekaju presudu u Haagu. Mi smo kao zemlja dovedeni do apsurda, da oni koji su pravedno branili svoju napadnutu zemlju, da se oni moraju braniti kao zločinci, da moraju dokazivati svoju nevinost pred međunarodnim sudom, pred međunarodnom zajednicom koja i tako nije puno toga razumjela, koja nam prvo na početku nije ništa pomogla. Zavezali su nam zapravo ruke, da se i ne smijemo braniti, bio je nametnut tzv. embargo, a onda kada smo se obranili, kada je hrvatski vojnik, hrvatski čovjek, sam svojom ljubavlju i svojom organizacijom i svojom voljom obranio i oslobodio svoju zemlju, tada se želi poručiti: „Ma ne, vi ste svi tu bili isti, svi ste krivi, stoga svi trebaju biti suđeni, to sve treba biti izjednačeno“. 

Mi znamo, štogod rekli ljudski sudovi, koji se nažalost ne vode pravdom nego različitim interesima velikih sila koje imaju ovdje svoje nakane, da je iznad svih ljudskih sudova Božji sud. I Isus je bio osuđen na jednom ljudskom sudu, ali Bog je bio na Njegovoj strani i On kao Sin Božji, premda je trpio, nije mogao biti konačno pobijeđen, nego je uskrsnuo.

I naša je Domovina uskrsnula, upravo zahvaljujući hrabrim braniteljima i onima koji su bili spremni život svoj dati za njezinu slobodu. Molimo da im Gospodin bude vječna nagrada, a da oni svima nama budu nadahnuće kako se treba žrtvovati za Domovinu, da je voljeti Domovinu, braniti Domovinu, izgrađivati Domovinu, nešto lijepo i plemenito, da je to svakom čovjeku sveta dužnost i zadaća i da se u tomu ni mi danas ne smijemo umoriti.

Ove korizme, kada iščekujemo blagdan Uskrsa, slaveći i ovu obljetnicu osnivanja specijalne policije „Ose“, i moleći se za njezine poginule i umrle pripadnike, i mi se usmjerujmo prema Uskrsu naše Domovine, koja još uvijek trpi, koja je prije pretrpjela oružanu agresiju, sada, kako volim reći, trpi jednu pravnu agresiju, ali pobijedit će ono što je pravedno, što je dobro, što je istina.

Zato molimo i u tome se ne umorimo braneći ono što je dobro i boreći se za ono za što su život dali i članovi i vaše zajednice i članovi vaših specijalnih jedinica.

Neka im bude vječni pokoj i mir. Amen.