Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na zlatnoj misi mons. Antuna Prpića

Nova Kapela, 7. srpnja 2024.

Poštovani i dragi slavljeniče Antune, braćo svećenici, poštovani uzvanici, rodbino i prijatelji mons. Antuna, draga braćo i sestre,

Upravo na današnji dan, 7. srpnja prije točno 50 godina – 1974. u ovoj crkvi Blažene Djevice Marije tek zaređeni svećenik Antun Prpić proslavio je svoju Mladu misu u svojoj rodnoj župi.

Danas želimo ovom svetom misom reći Bogu hvala na daru svećeništva, na ustrajnosti i na svim milostima koje su ovih 50 godina darovane našem Slavljeniku, a po njemu na ovaj ili onaj način i svima nama.        

U prvom čitanju iz Knjige proroka Jeremije čuli smo kako je Bog poslao svog proroka i rekao mu: „Idi k onima kojima te šaljem i reci im sve što ću ti narediti. Ne boj se, jer ja sam s tobom!“ (Jr 1,4-9) Te je riječi današnji zlatomisnik prije 50 godina stavio na svoju mladomisničku sličicu kao svoj moto: „Idi… reci… ne boj se!“

Ovo proročko poslanje je u srcu svakog duhovnog poziva. Onoga koga Bog pozove njega i šalje: Idi! Često je to nama ljudima nepoznato, bilo je to nepoznato i našem Slavljeniku, kamo će ga Gospodin poslati. Pa su onda uslijedili dekreti: 1975. za kapelana u Daruvar; 1977. za župnika u Voćin; 1987. za župnika u Zagreb – Špansko… da bi nakon ovih pastoralnih službi 1999. bio postavljen za kancelara Biskupskog ordinarijata u Požegi pa opet vraćen na župu 2002. u Buk, 2004. u Staro Petrovo Selo i 2017. u Brodski Stupnik. Bilo je tu dakle puno ljudi, susreta, sugovornika različitih uzrasta i sposobnosti, a svećenik mora svima služiti i biti svima sve. Ali Antun je bio poslušan, išao je kamo ga je Gospodin slao.

Zaustavio bih se na vjerujem i njemu dva važna mjesta gdje je bio na službi: Voćin i Zagreb-Špansko. U Voćinu je živio i radio upravo prije Domovinskog rata pa je i te kako dobro mogao vidjeti što se to zbiva s tim stanovništvom koje je planiralo pobunu i tako strašna i krvava ubojstva. U autobiografskom djelu Zlatni trag među prvim fotografijama je ruševina voćinske crkve, svetišta Gospe voćinske. Stavio je hodočasničku pjesmu: „O Voćinska Gospo sveta, da si stoput zdravo, što si sto i više ljeta doma našeg Slavo!“ Rekao bih da je mons. Antunu posebno prirasla srcu baš Gospa, zapravo da je rastao u Marijinom okružju: u ovoj marijanskoj je crkvi kršten i tu slavio svetu Mladu misu; u voćinskom je marijanskom svetištu deset godina djelovao, i poslije došao Gospi Žalosnoj u Špansko, gdje smo dvije godine zajedno živjeli i djelovali – ja sam mu bio kapelan, odakle sam ja 1990. otišao u Hrastovicu kod Petrinje za župnika praktički pred sam početak rata koji je i taj kraj opustošio i naše svetinje pretvorio u prah i pepeo. Pa ipak, nas je i ojačao – jer nas je nosila vjera! I oslonac na BDM. Pod voćinskom slikom srušenog svetišta naš Slavljenik je dodao i stih: „Marijo Voćinska, na braniku stoj, i udijeli blagoslov zemlji Hrvatskoj!“

Drugi dio gesla je „reci“ (što sam ti naredio). Treba govoriti, ali ne svoje nego Božje riječi. Bog traži suradnike i oni su dužni govoriti Božje riječi, Božju volju tumačiti narodu i pomoći mu da se ostavi zla i da nađe svoj pravi put koji će ga dovesti do sreće. To nije lako jer ne žele svi čuti Božju Riječ, a koji čuju, kritiziraju jer ne razumiju a često niti ne žele razumjeti, ipak – kako kaže drugi prorok Ezekijel „dixi et salvavi animam meam – ja sam rekao i spasio dušu svoju“.

I treći je važan element ovog poslanja: „Ne boj se!“ Čitam u Zlatnom tragu našeg Slavitelja: „Već za Mladu misu komunističke su vlasti zabranile procesiju od obiteljske kuće do Crkve. Bratu Karlu, tada bogoslovu u vojsci, zabranjen je dolazak na slavlje. Bilo je tvrdih riječi… nije uvijek bilo lako. Rijetko sam o tome govorio, ali bilo je mračnih trenutaka, dana i mjeseci, bilo je straha i brige pod upitima: što se događa, što predstoji, kako će biti… Pozivanja na neugodne razgovore u policiji (nekoć miliciji), prisluškivanja, ispitivanja, provjeravanja tko su moji gosti, zašto su mi došli; bilo je prijetnje, kažnjavanje velikim porezima. Tražilo se da javim svećenicima neka ne kreću na hodočašće u Voćin, a po dolasku hodočasnika isključivala se struja, zatvarala vodovodna mreža. Za najsvetijih dana Crkve u Velikom tjednu i za Uskrs bio sam prisiljen poći na vojnu vježbu (u rezervu). Ne, nije bilo sve lako ni jednostavno, ni privlačno, ni lijepo ni ugodno… Ipak trebalo je pokazao ono: Idi, reci, ne boj se! Trebalo je biti ustrajan, uporan, bilo to zgodno ili nezgodno. Unatoč svemu, bilo je lijepih, raspjevanih, vedrih trenutaka, radosnih dana, mjeseci, godina. Lakše se prebrodilo nevolje uz one koji su davali potporu, pružali pomoć, pokazivali razumijevanje. Ugodno je bilo uz prijatelje i plemenite suradnike.“ (Cit. dj., 8) – piše AP.

Drugo čitanje je iz Druge poslanice Timoteju sv. Pavla ap. (2 Tim 4,1.5-8). Sveti Pavao svog mladog suradnika potiče: „Zaklinjem te… propovijedaj Riječ, uporan budi… Ti djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni. Ja se već prinosim… prispjelo je vrijeme moga odlaska.“

I te su riječi na tragu Mladomisničkog – Zlatomisničkog gesla, odnosno teksta iz proroka Jeremije: Idi – Reci – Ne boj se! Pavao traži od Timoteja da bude uporan, bilo to zgodno ili nezgodno, on treba svoju zadaću blagovjesničku ispuniti. To se očekuje od svakog svećenika koji ulazi u svećenički poziv. To je vršio i time je ispunjao dane ovih 50 godina i naš Slavljenik. Hvala mu na tome, ali nije mu naša hvala potrebna, važno je da je Gospodin zadovoljan, da je on izvršio njegovo poslanje koje je od njega dobio. Tako treba shvatiti i Pavlove riječi, koje bismo mogli razumjeti i kao oproštaj jer je već star i misli na svoj životni kraj, no radi se o tome da on nije svjestan propusta koji bi na tom području učinio. On je govorio o Kraljevstvu nebeskom, on je naviještao Krista, on je propovijedao kamo je god došao, svagdje je pronašao načina i priliku da svima navijesti Krista. I to je prinošenje života – žrtva koja se prinosi, jer je to doživio nebrojeno puta i sv. Pavao da su ga izbacivali iz sinagoga, da su ga i kamenovali, da je doživio brodolom, bio bičevan, a na kraju osuđen i odveden u Rim gdje je ubijen. Čini se da je to sudbina svih vjerodostojnih Kristovih učenika, kao što je i rekao: „Mene su progonili, i vas će progoniti! Ali ne bojte se!“ No ima li ljepše rečenice od ove Pavlove: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.“  To dakako želimo našem Slavljeniku!

Evanđelje koje je naš Slavljenik izabrao za današnju zahvalnu euharistiju je poznat odlomak iz sv. Luke o putu učenika u Emaus (Lk 24,13-35).

S jedne strane silno razočaranje, a s druge strane tihi rast nade i konačno veliko oduševljenje nakon otkrića da je Isus živ i da je s njima. Učenici su posve klonuli nakon Kristove smrti, pa čak i uskrsnuća u koje očito nisu povjerovali, te su odlučili ostaviti Jeruzalem i vratiti se svojim prijašnjim životima. Međutim Isus uskrsnuli im se pridružio te je putem s njima razgovarao i malo po malo budio u njima nadu da njegovom smrću nije sve propalo.  Zanimljivo je da su ga prepoznali tek u kući, u gesti lomljenja kruha, kada su oduševljeni skočili na noge i više nisu bili ni umorni ni tužni nego su radosno otrčali u Jeruzalem javiti apostolima što su doživjeli.

Središte je svećeničkog života upravo euharistija, sveta misa. U njoj se tumače Pisma, kao putem u razgovoru Isusa i učenika, u njoj se blaguje Kruh života, sam Krist prisutan u svojoj novoj uskrsnuloj stvarnosti. Euharistija preobražava i svećenika i vjernike koji u njoj sudjeluju i koji se hrane Tijelom Kristovim.

Sama grčka riječ euharistija znači zahvaljivanje: mi zahvaljujemo Bogu za sve što nam je dao, zahvaljujemo mu i za naš život, naše bližnje, osobito za naše poteškoće i križeve koje stavljamo pred Boga, zahvaljujemo mu što nas okuplja i daje nam svoga Svetog Duha da budemo njegov narod i njegovi učenici. Bezbroj je razloga za zahvalu svaki puta na svetoj misi.

Danas pak naša zahvala Bogu ide za našeg slavljenika mons. Antuna Prpića, za njegovih 50 zlatnih svećeničkih godina, za njegovo služenje i njegove milosti koje je primio i koje je po njemu Bog dijelio mnogima i tako svoje Kraljevstvo širio i jačao.

Neka je blagoslovljen Bog koji svojih ne zaboravlja, koji nam neprestano šalje dobre pastire i vjerne učenike koji nas vode Tvojim putem.

Naš Slavljenik je danas osobito zahvalan:

• svojim pok. roditeljima Tereziji i Stjepanu, dugogodišnjem župnom orguljašu,
• svojem bratu svećeniku Karlu, misionaru u Kamerunu, te bratu Ivanu i sestri Zdenki s obiteljima,
• Sluzi Božjemu Franji kardinalu Kuhariću koji ga je zaredio za svećenika u zagrebačkoj katedrali na Petrovo 1974.,
• požeškom biskupu mons. Antunu Škvorčeviću koji ga je najprije uzeo za kancelara a potom mu pribavio papin naslov mons. odnosno kapelana Njegove Svetosti te ga uvrstio u kanonike Stolnog Kaptola sv. Petra u Požegi,
• svojoj braći svećenicima s kojima je dijelio svoje obveze te biskupijsko i susjedsko zajedništvo…

No zahvalni smo i svi mi, prijatelji Slavljenikovi, na svakom dobru koje smo po njemu primili.Zahvalna je i prije Zagrebačka nadbiskupija a danas Požeška biskupija, zahvalna je i domovina Hrvatska jer svaki svećenik je velik Božji dar ljudima!

Svakako i svi mi danas, zazovimo Gospodina riječima dvojice učenika u Emausu: „Ostani s nama!“ Ostani s nama, Gospodine, ostani jer Te trebamo da ne zalutamo u tuzi i razočaranjima, ostani s nama jer samo Ti nam možeš protumačiti Riječ Pisma i uputiti nas na put života, ostani s nama jer bez Tebe smo neznatni i ništa sami ne možemo. „Bez mene ne možete učiniti ništa“, rekao si (Iv 15), pa i kad sve učinimo znamo, „sluge smo beskorisne, učinili smo samo što smo bili dužni učiniti“ (Lk 17,10). A u Tebi možemo sve, naš Gospodine, samo nam pokazuj put i mi ćemo Te slijediti da ostvarimo u životu ono što je ne naša nego Božja volja. Amen.