Homilija na svećeničkom ređenju 2024.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na svećeničkom ređenju Frana Bijelića, Ivana Sandrina i Damira Vrbešića

Sisak, bazilika sv. Kvirina, 29. lipnja 2024.

„Zahvaljujemo ti, Gospodine, što si nas pozvao da stojimo pred Tobom i Tebi služimo“

Danas je Petrovo, tj. svetkovina svetih apostola Petra i Pavla. To je svetkovina koja se od davnine veže uz svećenička ređenja jer mi postajemo svećenici upravo pod vrhovnim svećenikom Petrom naših dana papom. Slaviti apostole Petra i Pavla predstavlja našu povezanost s Rimom, a Petar i Pavao su sigurno dobar primjer i za nas, za naš odnos prema Kristu i prema Crkvi.

U ovom razmatranju bih volio pred vas, dragi kandidati za prezbiterat: Frano, Ivane i Damire, staviti jedno razmišljanje o svećeništvu pape Benedikta XVI. On je ne Veliki četvrtak 2008. ovako govorio u bazilici sv. Petra: „Čemu smo mi rekli Da? Što znači ‘biti svećenik Isusa Krista’? Drugi kanon našega misala određuje bit svećeničke službe riječima kojima je u Knjizi Ponovljenoga zakona (18,5-7) opisana bit starozavjetnoga svećeništva: astare coram te et tibi ministrare. Dvije su dakle zadaće koje određuju bit svećeničke službe: na prvome mjestu ‘stajati pred Gospodinom’. U Knjizi Ponovljenoga zakona to se mora čitati u kontekstu prethodne odredbe prema kojoj svećenici nisu dobili nikakav dio obećane zemlje, živjeli su od Boga i za Boga, nisu se bavili uobičajenim poslovima nužnima za održavanje svakodnevnoga života. Njihova je profesija bila ‘stajati pred Gospodinom’, gledati ga, biti uz njega. Dakle, na koncu, riječ je ukazivala na život u Božjoj prisutnosti, a time i na službu koja predstavlja druge. Kako su drugi obrađivali zemlju, od koje je i svećenik živio, tako je on svijet držao otvorenim prema Bogu, morao je živjeti pogledom usmjerenim prema njemu. Ako se sada ova riječ nalazi u misnome kanonu neposredno nakon posvećenja darova, nakon Gospodinova ulaska u zajednicu u molitvi, onda to za nas znači stajati pred prisutnim Gospodinom, odnosno ukazuje na euharistiju kao središte svećeničkoga života…

U himnu liturgije časova kojim tijekom korizme počinje Služba čitanja – služba koju su nekoć monasi molili tijekom časa noćnoga bdijenja pred Bogom i za ljude – jedna od korizmenih dužnosti opisuje se imperativom: arctius perstemus in custodia, intenzivnije bdijmo. U tradiciji sirijskog monaštva monasi su opisani kao ‘oni koji stoje’; stajanje je bilo izraz budnosti. Ono što se ovdje smatralo dužnošću monaha s pravom možemo vidjeti i kao izraz svećeničkoga poslanja i kao ispravno tumačenje riječi Ponovljenoga zakon: svećenik mora biti onaj koji bdije. On mora biti na oprezu protiv pritisaka sila zla. On mora držati svijet budnim za Boga. On mora biti onaj koji stoji: uspravan pred strujama vremena. Uspravan u istini. Uspravan u opredijeljenosti za dobro. Stajati pred Gospodinom uvijek mora biti, duboko su sebi, također preuzimanje brige za ljude pred Gospodinom, koji se zauzvrat zauzima za sve nas pred Ocem. I mora biti preuzimanje brige za njega, za Krista, za njegovu riječ, za njegovu istinu, za njegovu ljubav. Svećenik mora biti čestit, neustrašiv i spreman prihvatiti čak i uvrede za Gospodina, kao što izvješćuju Djela apostolska: apostoli bijahu ‘radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime’ (Dj5,41).

Prijeđimo sada na drugu riječ, koju drugi kanon preuzima iz teksta Staroga zavjeta: ‘stajati pred tobom i tebi služiti’. Svećenik mora biti uspravna osoba, budan, osoba koja stoji uspravno. Svemu tome pridodaje se i služenje. U starozavjetnome tekstu ta riječ ima bitno ritualno značenje: svećenici su bili odgovorni za sve bogoslužne radnje predviđene Zakonom. No to obredno djelovanje potom je označeno kao služenje, kao službena zadaća, i to objašnjava u kakvome su duhu te aktivnosti morale biti izvršene. Uzimanjem riječi ‘služiti’ u kanon, na određeni se način preuzima to liturgijsko značenje pojma, u skladu s novošću kršćanskoga bogoslužja. Ono što svećenik čini u tome trenutku, u slavlju euharistije, jest služenje, vršenje službe prema Bogu i službe prema ljudima. Štovanje koje je Krist iskazao Ocu bilo je predanje sebe samoga do kraja za ljude. U taj kult, u tu službu, svećenik se mora uključiti. Stoga riječ ‘služiti’ ima mnogo dimenzija. Dakako da je dio značenja nadasve ispravno slavljenje liturgije i sakramenta općenito, sve obavljeno uz unutarnje sudjelovanje. Moramo učiti sve više razumijevati svetu liturgiju u svoj njezinoj biti, razviti živu bliskost s njom, tako da postane duša našega svakodnevnog života. Tada slavimo na pravi način, tada samo po sebi nastaje ars celebrandi, umijeće slavlja. U toj umjetnosti ne smije biti ništa izvještačeno. Mora postati jedno s umijećem ispravnoga življenja. Ako je liturgija središnja zadaća svećenika, to znači i da molitva mora biti prioritetna stvarnost koju treba neprestano i sve dublje učiti u školi Krista i svetaca svih vremena. Budući da je kršćanska liturgija po svojoj naravi uvijek i navještaj, moramo biti osobe koje su bliske Riječi Božjoj, koje je vole i žive; tak tada ćemo je moći primjerno objasniti. ‘Služiti Gospodinu’: svećenička služba znači i učiti upoznavati Gospodina u njegovoj Riječi te pomoći i onima koji su nam povjereni da ga upoznaju.“ (Benedikt XVI., Što je kršćanstvo, Verbum, Split 2023, 132-134)

Dragi mladomisnici, draga braćo svećenici, dragi vjernici, želio sam donijeti ovo razmišljanje velikog teologa i pape Benedikta pred nas danas upravo zato jer tumači svećeništvo i na biblijski, i na duboko teološki i crkveni način. To je doista naša zadaća: stajati neprestano pred Gospodinom i služiti mu, uključujući u to služenje Bogu i služenje Crkvi, služenje narodu Božjemu. O tome još bih naveo papine riječi:

„Mi ne naviještamo sami sebe, nego njega i njegovu Riječ, koju ne bismo mogli sami smisliti. Ne izmišljamo Crkvu kakvu bismo željeli, nego naviještamo Kristovu Riječ na pravi način samo u zajedništvu njegova tijela. Naša je poslušnost vjerovati s Crkvom, misliti i govoriti s Crkvom, služiti s njom. To također uvijek uključuje ono što je Isus prorekao Petru: ‘I drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš’ (Iv 21,18) Biti vođeni tamo gdje ne želimo bitna je dimenzija našega služenja i upravo je to ono što nas čini slobodnima. U takvu vođenju, koje može biti suprotno našim zamislima i projektima, doživljavamo nešto novo: bogatstvo Božje ljubavi.

‘Stajati pred njim i njemu služiti.’ Isus Krist kao pravi veliki svećenik svijeta dao je ovim riječima dosada nezamislivu dubinu. On koji je kao Sin bio i jest Gospodin želio je postati onaj sluga Božji kako ga je predvidjelo viđenje Knjige proroka Izaije. Želio je biti sluga svih. Čitavo svoje veliko svećeništvo pokazao je u gesti pranja nogu. Gestom ljubavi koja ide do kraja pere naše prljave noge, poniznošću svoga služenja čisti nas od bolesti naše oholosti. Tako nam omogućuje da postanemo dionici Božjega stola. On je sišao, a pravi čovjekov uspon sada se događa u našem silasku s njim i prema njemu Njegovo je uzvišenje Križ. To je najdublji silazak i poput ljubavi gurnute do kraja ujedno je i vrhunac uspona, istinsko ‘uzdizanje’ čovjeka. ‘Stajati pred njim i njemu služiti’: to sada znači ući u njegov poziv sluge Božjega. Euharistija kao prisutnost Kristova silaska i uzlaska uvijek upućuje, iznad same sebe, na mnoge načine služenja ljubavi prema bližnjemu. Zamolimo Gospodina na današnji dan za dar da možemo još jednom reći svoj Da na njegov poziv: ‘Evo me, mene pošalji, Gospodine!’ (Iz 6,8)“ (Ib., 135-136)

Tako o svećeništvu razmišlja veliki papa Benedikt. I na nama je, osobito vama, dragi mladomisnici, o stvarnosti svojeg, uskoro po ovom sakramentu svetog reda koji vam se daje, novog statusa – svećeništva, razmišljati i zauzeti vlastiti stav: želim li ja biti svećenik po riječi Božjoj, po volji Kristovoj i po očekivanju Crkve ili da sebi pronađem svoj svijet u Crkvi? To su bitna pitanja i važna za naš život, za našu budućnost, ali i za budućnost Crkve i našega naroda. Jer o vašem „Evo me“, draga braćo mladomisnici, o našem „Evo me“, draga braćo, svećenici, ovisi život naše Crkve i njezina budućnost, a ovisi i život našega naroda u kojem Crkva ima svoju duboku prisutnost i duhovno poslanje. Trebalo bi svakako još reći da je neprestano potrebno zahvaljivati Gospodinu: za to što nas je pozvao… to je njegov dar. Bez molitve mi prestajemo biti svećenici.

Evo još nekoliko stvarnosti u vezi svetoga reda. Mi smo u društvu prepoznati kao ljudi Crkve. I od toga ne samo da ne trebamo bježati, nego je to i naš ponos i naše poslanje. Ipak danas je Crkva ocrnjivana na sve načine u društvu pa nas to izlaže i ne malim pritiscima, tako da bismo se nekada najradije sakrili da se i ne zna da smo mi ljudi Crkve. Međutim, nije samo društvo mijenjalo Crkvu kroz povijest, nego je i Crkva mijenjala društvo. A to je upravo naša zadaća: ako mi budemo ljudi vjere, ljudi koji služe i koji dovode ne sebi nego Kristu svoju braću i sestre, to će sigurno ljudi znati cijeniti. Na kraju, nije najvažnije što ljudi misle, nego što Bog misli o nama. Je li on zadovoljan, uvijek se to pitajmo.

Danas se uz pojam „aggiornamento – podanašnjenje“ što je promovirao Drugi vatikanski sabor često veže pitanje prilagodbe svijetu. Mi se moramo također mijenjati i to je Crkva jasno rekla na Koncilu. Ipak premda se u tehnikama i načinu Crkva danas služi sredstvima koja prije nije imala, premda osjeća i duh vremena koji može biti i dobar i loš, naše nastojanje ne treba prvotno biti vođeno pitanjem: kako se mogu svidjeti ovome svijetu, nego kako se mogu svidjeti Bogu, odnosno što mi je činiti da ispunim Božju volju. Sveti Pavao kaže: „Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.“ (Rim 12,2)

Petar i Pavao bili su stupovi prve Crkve u Rimu. Petar kao prvi rimski biskup i danas živi i vodi Crkvu u ulozi svetog Oca Pape te Rim predstavlja središte kršćanstva po upravi Crkve. Pavao je pak veliki misionar, prvi širitelj Isusova nauka te nam on govori da je Crkva ne samo zajednica ustrojena po poslušnosti hijerarhiji nego mora biti otvorena karizmama jer zapravo Duh Sveti vodi Crkvu pa premda po ljudima, ali ne vode ju ljudi sami. Nije na nama, braćo i sestre, da si umislimo kako smo mi oni koji su važni i kako mi moramo znati i moći ovo i ono, ne! Mi trebamo samo biti s Gospodinom, pred njim stajati i biti mu poslušni, služiti mu i njega slijediti. Tada će i on nama i po nama činiti svoja velika djela, širiti svoje Kraljevstvo i svima otvarati putove spasenja. Amen.

Pin It on Pinterest