Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na blagdan bl. Augustina Kažotića

Trogir, Dominkanska crkva, 3. kolovoza 2024.

Čit.: Ez 3,16-21; 1 Kor 9,16-19.22-23; Iv 10,11-16.

Draga braćo dominikanci, dragi svećenici, redovnice, dragi vjernici!

Danas je blagdan bl. Augustina Kažotića, zagrebačkog biskupa s početka 14. stoljeća. Njegov lik i djelo su nam i danas veoma nadahnjujući. On se rodio u ovom gradu, Trogiru, 1260., bio je biskup u Zagrebu od 1301.-1320., a umro je u Luceri kao lucerski biskup na današnji dan 1323.

Svakako, nama je drago da je naše gore list, da potječe iz ovog našeg dalmatinskog kraja, a budući da je veći dio svog pastirskog poziva živio u Zagrebu, možemo reći kako on povezuje naš hrvatski Jug i Sjever. To je lijepa pouka za naše danas kad se mnogi u našem narodu dijele, a još više ima onih koji nas žele podijeliti.

Drugo, njegovo je nastojanje bilo posebno vidljivo u obrazovanju i zdravstvu. Osnovao je katedralnu školu, u koju su smjeli ići svi učenici bilo djeca vlastelina, bilo plebejaca bilo pučana, tj. bili oni iz bogatih ili iz siromašnih obitelji. Oni siromašni nisu morali ničim doprinositi za svoje školovanje dok su bogatiji imali određena davanja. Bio je dakle, danas bismo rekli: socijalno osjetljiv. Htio je da se što više djece i mladih obrazuje. I tu nije bilo nikakve zapreke da to bude u katedralnoj, što će reći crkvenoj, katoličkoj školi. Neki danas postavljaju pitanje, ima li Crkva pravo na osnivanje katoličkih vrtića, osnovnih škola, srednjih škola, fakulteta i sveučilišta? Pa Crkva je prva i osnivala škole i brinula se za odgoj i obrazovanje djece! I to treba naglasiti: ne samo za obrazovanje nego i za odgoj djece. Pri tome je pomagala roditeljima koji su kao vjernici dužni odgajati svoju djecu u vjeri.

Što se pak tiče zdravstva, biskup Kažotić je u Zagrebu sadio drveće, dao kopati bunare da bude za sve pitke vode i tako doprinosio zdravlju građana. Baltazar Krčelić je zapisao da se njemu ima zahvaliti što je potekao izvor koji danas nazivamo Manduševac.

Bio je teolog i teološki pisac, bavio se pitanjima od općekršćanskog značenja i pisao o siromasima. Davao je i svoje imanje siromasima kojima je na više način pomagao.

Zanimljivo je da je došao u sukob s kraljem Karlom Robertom Anžuvincem jer je otišao 1318. u Avignon papi požaliti se, u ime klera i vlastelina, na postupke vladara, na što je kralj reagirao tako da mu je zabranio povratak u Zagreb. Papa ga je tada poslao u Luceru, mali grad na jugu Italije. Tamo je vladao kaos jer su upravo Saraceni bili poraženi, koji su se borili protiv katolika, no i nakon tog poraza bili su prisutni i prijetnja vjernicima. Na njegovoj lubanji u Luceri i danas je vidljiva rupa koja svjedoči da je i zadobio neki udarac, vjerojatno od Saraceni te bi, po mišljenju pok. dominikanca Marijana Biškupa, mogao biti proglašen i mučenikom.

U svakom slučaju glas se o njegovoj svetosti brzo proširio, kako u Hrvatskoj tako i u Italiji. Za njega su dapače doznali i svi katolički narodi u Europi. On nas dakle povezuje i s narodima Europe, kamo i pripadamo.

Valja primijetiti kako je bio progonjen od vladara koji se nazivao katolikom, što govori da Crkva ne smije nikada biti preblizu ni jednoj vlasti. Bl. Alojzije Stepinac bio je progonjen od nevjerničke vlasti, ali ni vjerničke vlasti nisu često sklone katolicima jer ne žele prigovore i na pameti im je samo kako da njima ovladaju i potčine ih za svoje interese.

Riječ Božja uči nas danas kako je prorok, odnosno pastir u Božjem narodu pozvan nasljedovati Krista, jedinog pravog proroka.

Ezekiel prorok prima od Boga zapovijed da bude čuvar njegova naroda. Kada Bog nekog bezbožnika želi kazniti, prorok ga mora opomenuti. Ako ga ovaj ne posluša, ali ako prorok ne opomene takvog bezakonika, Bog će od njega tražiti račun za njegovu dušu. Ako se pak i ne obrati bezbožnik sa svoga krivog puta, a prorok ga je opomenuo, tada će on biti slobodan od krivice jer je rekao što je morao. A ako se obrati, živjet će, a prorok koji ga je opomenuo spasit će život svoj.

Poznata je rečenica, koja se oslanja upravo na ovaj tekst: dixi et salvavi animam meam – rekao sam i spasio dušu svoju, što želi reći: ja sam svoje rekao i tako sebe opravdao, a ti čini što želiš. Moje je bilo reći i to sam učinio.

I naš je bl. Augustin govorio, naviještao, pisao… Njemu se pripisuje tzv. Zagrebački obred u liturgiji koji je na žalost ukinut nakon Drugog vatikanskog sabora, a trajao je dakle punih 600 godina. Lijepa i bogata liturgija znak je crkvenog jedinstva i predokus vječne nebeske liturgije. Bl. Augustin govorio je i time što je osnovao školu, govorio je i time što se brinuo za sirotinju, govorio je i time što je omogućio higijenu i brinuo se za zdravlja naroda.

Zajedno sa sv. Pavlom bl. Augustin može reći: „Svima bijah sve, da pošto-poto neke spasim…“ Kad Apostol govori o plaći, kaže da je ne traži jer Evanđelje navješćuje iz vlastite pobude te ga pruža besplatno svima.

I danas se pripovijeda o tome, imaju li crkveni službenici pravo na plaću. Biskup Augustin napisao je jedan spis o tome jesu li apostoli s Isusom imali materijalna dobra i raspolagali njima. Njegov je stav bio u tome afirmativan, smatrao je da i navjestitelj Evanđelja treba imati materijalna dobra i njima raspolagati na korist siromašnih. Kako ćeš nešto nekom dati ako ni ti ništa nemaš? Dakako, i sam je bio redovnik, dominikanac sa zavjetom siromaštva, ali znao je kao biskup da treba sredstva da bi mogao pomagati potrebnima.

U Evanđelju po Ivanu Gospodin se predstavlja Dobrim pastirom koji život svoj polaže za svoje ovce. Nije li i bl. Augustin bio takav pastir? Zašto se on morao izložiti i protiv kralja svjedočiti pred papom te nakon toga nije više smio u Domovinu? Nije li tako preuzeo trpljenje koje bi se mnogima činilo nepotrebnim jer i tako se protiv kralja ništa ne može. Ipak on je znao da se mora žrtvovati. Činio je to upravo zbog svojih ovaca, svoga naroda koji je trpio tlaku kralja koji se, premda katolik, ponašao bezbožno. I mada ga je, poput proroka Ezekiela, biskup Augustin opominjao, ovaj se nije obratio nego je još žešće udario na biskupa te mu zabranio povratak iz Avignona u Hrvatsku. No, Augustin je tako spasio dušu svoju. Rekli bismo danas: spasio je svoj obraz jer je stao u obranu malih ljudi, jer se založio i izložio za ono što je dobro. To ga je na žalost stajalo teških patnji, pa čini se i smrti, no on je to prihvatio jer je znao da tako izvršava svoju dužnost.

Dragi vjernici, na današnji blagdan Bogu uputimo svoje zahvale za blaženog Augustina. On je velik uzor i nama svećenicima, i vama vjernicima. Nama svećenicima, kao dobar pastir, kao onaj koji govori Božje riječi i ne boji se za sebe već za narod, a vama kako je Božja volja da svi članovi Crkve napreduju u obrazovanju, u brizi za zdravlje, a napose u slavlju svete liturgije.

Blaženi Augustine Kažotiću, moli za nas, moli za svoj hrvatski narod, i na jugu i na sjeveru, poveži nas još više da se držimo zajedno, da nas ništa ne rastavi od ljubavi Božje.

Amen.