Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na zlatnoj misi mons. Marka Cvitkušića

Sisak, Pastoralni centar katedralne župe, 28. lipnja 2026.

Čit. XIII. nkg A: Tko ne uzme križa, nije mene dostojan. Tko vas prima, mene prima /2Kr 4,8-11.14-16a; Ps 89,2-3.16-19; Rim 6,3-4.8-11; Mt 10,37-42

 Dragi Marko, draga braćo i sestre,

Danas ovdje slavimo nesvakidašnji događaj: zlatnu misu mons. Marka Cvitkušića! Ovo je dakle misa zahvalnica za punih 50 godina svećeničke službe mojeg dugogodišnjeg prvog suradnika u Sisačkoj biskupiji… i zato zahvaljujem, Marko, na pozivu da uputim i ja svoju riječ na ovom slavlju.

Mogli bismo reći da se milost Božja utjelovila u osobi svećenika Marka: njegov je život drugim riječima govor o Božjem djelu, o Božjoj prisutnosti, o Božjoj velikodušnosti prema nama ljudima.

ŽIVOT /SVEĆENIŠTVO /SLUŽBE U SISAČKOJ BISKUPIJI

Marko Cvitkušić rodio se 6. srpnja 1951. u Garevcu, u Bosanskoj Posavini u Vrhbosanskoj nadbiskupiji od sada pok. roditelja Mate i Ane r. Kovač. Osnovnu je školu pohađao u Garevcu i Modriči, a sjemenišnu gimnaziju u Subotici. Teologiju je studirao u Sarajevu, gdje je 29. lipnja 1976. zaređen za svećenika. Bio je kapelan u Kaknju, na Stupu u Sarajevu u ž. sv. Josipa i Derventi. God. 1979. preuzima službu žup. vikara u ž. sv. Nikole u Reinachu u Švicarskoj, a potom 1983. postaje župnik u Waldhausenu (1983.-1990.), Finningenu (1991.-1999.) i Höchstädtu u Njemačkoj (1999.-2004.) God. 2004. dolazi u Zagrebačku nadbiskupiju gdje preuzima službu župnika u Pešćenici, do 2012., a u novoosnovanoj Sisačkoj biskupiji vršio je službu Kancelara (2010.-2017.), a potom je 2017. postao generalni vikar Sisačke biskupije. Kanonik Stolnog Kaptola sv. Križa imenovan je 2012., od kada je više puta biran i potvrđivan za prepošta Stolnog Kaptola u kojoj je funkciji i danas. U rujnu 2019. imenovan je ravnateljem Svećeničkog doma u Sisku. Od 2022., kad je razriješen službe generalnog vikara postao je biskupski vikar za kler Sisačke biskupije.

Ovo je ukratko životni put Marka Cvitkušića.

Trebalo bi tu dodati kako je u rodnom Garevcu bio svjedok stradanja hrvatskog naroda kada je osobito u Burića štali 1945. pobijena hrvatska mladost, 500 mladića, među kojima je bilo više od 20 njih prezimena Cvitkušić, njegova roda.

Marko je imao stoga osobitu osjetljivost prema trpljenju i progonu hrvatskih ljudi, tako da sam ga – osnovavši Zakladu za gradnju crkve u Zrinu – imenovao ravnateljem te zaklade koja je vodila izgradnju nove crkve u Zrinu, koja je dovršena 2019., kad ju je blagoslovio kard. Josip Bozanić, odnosno 2020. kad sam ju ja posvetio.

Zrin je, poznato je, mjesto gdje je 1943. počinjen zločin partizanskih snaga nad hrvatskim stanovništvom od kojih je pobijen 291 stanovnik, a preko 600 ih je prognano – uglavnom žena i djece, među kojima su bili i roditelji krčkog biskupa Ivice Petanjka, sad pok. Stjepan i Kata.

Što reći na sve to što je Marko učinio osobito za Sisačku biskupiju, za Zagrebačku nadbiskupiju, za Crkvu u Švicarskoj i Njemačkoj te Vrhbosansku nadbiskupiju? Možemo samo Bogu i njemu zahvaliti jer on je očito bio sredstvo u Božjim rukama, a to je i danas, kada mu čestitamo što je svojih 50 punih godina života darova Crkvi i narodu.

ZAHVALA

U prvom čitanju iz Knjige o kraljevima (2Kr 4,8-11.14-16a) prorok Elizej pomaže ženi Šunamki koja nema djece. On joj prorokuje da će roditi sina. I to se obistinilo, Bog je pogledao na nju i njezina muža jer su bili bogobojazni i pomagali bližnjima.

I naš je svećenički poziv na neki način proročki poziv. I mi smo poslani ljudima dati nadu, poticati ih na dobra djela i iz Božje ruke primati sve što nam Bog daje. A Bog će već na svoj način nagraditi one koji se u njega ufaju.

Apostol Pavao u poslanici Rimljanima (Rim 6,3-4.8-11) kaže: „Znamo doista: Krist, uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje. Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu. Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu!“ Život naš je skriven u Kristu, a po krštenju i mi smo postali živi Bogu a mrtvi grijehu. S njim smo i mi „živi u Kristu Isusu“. To je najljepša definicija kršćanina, a o tome navješćuje i druge uči svećenik. Zato smo zahvalni našem zlatomisniku Marku što je prihvatio biti svećenik Kristov, naviještati Evanđelje, biti živ u Kristu Isusu. Neka sve one koje je on krstio, kao biskupov delegat krizmao, vjenčao, ispovjedio, pričestio, pomazao bolesničkim pomazanjem i one za koje se ovih 50 godina svećeništva molio, Gospodin nagradi životom Kristovim!

Gospodin nas danas u Evanđelju (Mt 10,37-42) opominje: „Tko ne uzme križa, nije mene dostojan… Tko vas prima, mene prima.“ Kako nas s jedne strane plaši Isusova riječ o križu koji treba prihvatiti i nositi da bismo bili njega dostojni, toliko nas tješi obećanje kako će ljudi koji nas prime time primiti njega. On se s nama poistovjećuje, sa svojim učenicima koje je poslao da u njegovo ime idu i ljudima propovijedaju Evanđelje. Gospodin nam obećava i plaću: „Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.“ Sigurno je i naš Marko osjetio zahvalnost tolikih kojima je podijelio svete sakramente, tolike koje je utješio, koje je saslušao u njihovim nevoljama, tolike koje je velikodušno pomagao svojom darežljivom i na patnju osjetljivom dušom, ali plaća je zapravo dar Božji koji će Gospodin dati onima koji su i njega i tolike svećenike zahvalno obdarili pa makar i samo čašom hladne vode.

Pedeset godina nije malo, a opet: što je to u Božjim očima? Njemu je jedan dan kao tisuću godina i tisuću godina kao jedan dan. Jer njegovo je vrijeme, njegove su godine i vjekovi…

Istaknuo bih ove značajke koje rese svećenički život našeg zlatomisnika Marka: on je vjeran svećenik, svjestan svojeg dara koji mu je od Boga dan za druge; on je svećenik koji ljubi i naviješta Krista Gospodina, u kome mu je sav život, mir i radost; on je svećenik po Srcu Isusovu i u Srcu Isusovom; on je svećenik koji ne živi daleko od ljudi, koji je bliz svima kojima je poslan; on je domoljub, koji poput blaženog Alojzija Stepinca ljubi svoj hrvatski narod i promiče istinu o patnjama našega naroda, koji ne bježi od istine i koji razumije povijesna kretanja lažnih ideologija i koji im se protivi tako da čuva i promiče stvarnost koja se ne smije zatajiti, bez želje za osvetoljubivosti, ali s osjećajem pravde. Kao učenik Isusa Krista, našega Gospodina koji nas je učio ljubiti čak i neprijatelje, on ne odustaje od ljubavi koja je teška zapovijed ali jedina kršćanski put u budućnost. Marko je uvijek gajio osjetljivost za misije i pomagao misionare u Zambiji i drugim zemljama Afrike, a i suradnik je u misijskom časopisu Radosna vijest.

Neka Gospodin nagradi svojim zemaljskim i nebeskim darovima našega Marka, kojemu želimo dobro zdravlje i život po Božjoj volji dug i radostan, da može služiti Crkvi i našem narodu i kada mu završe službe koje je radosno i savjesno nosio i u njima pomagao biskupu, svećenicima i Božjem narodu! Neka Te, dragi Marko, i dalje vodi ruka Gospodnja, nježna i sigurna, a Ti se osloni na Njega i na sve nas koji smo s Tobom. Amen.