Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na svećeničkom ređenju Martina Radića

Sisak, bazilika sv. Kvirina, 27. lipnja 2026.

Papa Lav XIV. uputio je na svetkovinu Presv. Srca Isusova poruku svećenicima, koju rado prenosim i komentiram jer je upravo upućena nama, svećenicima:

Predraga braćo svećenici!

„Na dan u kojem Crkva promatra probodeno Srce svoga Gospodina, iz kojeg izvire neiscrpni izvor mira i jedinstva za sav ljudski rod, upućujem prije svega samom sebi, a zatim i svima vama riječi koje je Bog uputio izraelskom narodu: „Sveti budite! Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš!“ (Lev 19, 2; usp. 1 Pt 1, 16). Taj Božji poziv razliježe se kroz čitavu povijest i danas snažno odjekuje za svakog vjernika i, na posebno zahtjevan način, za nas svećenike. Svetost nije jedna od mnogih opcija, niti neki apstraktni ideal: ona se tiče samog identiteta svakog onog koji želi biti dionikom života Uskrslog.“

Papa je ovim riječima stavio pred svećenike visoki ideal: svetost. Netko bi rekao, previsok cilj za nas obične smrtnike, koji smo i sami svjesni da smo grješni ljudi. Međutim dobro je zastati na argumentaciji koju Sveti Otac ovdje daje: svetost nije apstrakcija, ona je identitet svakog svećenika. U zbilji to znači da mi, premda smo prenositelji Božjih darova, i sami trebamo biti posude Božje, ono oruđe preko kojih ljudi mogu doći do Boga. Zato je nama svetost vlastita, potrebna i dio našega poziva: biti svećenik – znači zapravo: biti donositelj svetosti Božje ljudima.

Svetost je dioništvo u Kristovu otajstvu

Papa u svojem pismu nastavlja obrazlagati svoje razmatranje o svećenicima i svetosti:

„Bog nas poziva da sudjelujemo u njegovoj svetosti. Kada nas poziva da budemo sveti jer je On svet, pokazuje nam put do tog cilja, koji se sastoji u tome da dopustimo da se oblikujemo po njegovu Srcu. A za nas, predraga braćo, taj je poziv posebno radikalan. Gospodin je obećao: „dat ću vam pastire po srcu svojemu koji će vas pasti razumno i mudro“ (Jr 3, 15). Svetost koja se od nas traži jest predanje Bogu s potpunim povjerenjem, dopuštajući da nas njegov Duh Sveti preobrazi. No, upravo tu izbija na vidjelo veliki paradoks našeg svećeničkog života: pozvani smo sudjelovati u samoj Božjoj svetosti, a ipak to blago nosimo u glinenim posudama (usp. 2 Kor 4 ,7), ograničeni smo i nesavršeni, često obilježeni slabostima i umorom, a ponekad i ranama. Kako ljudsko srce, tako krhko i ranjivo, može odgovoriti na tako uzvišen poziv!? Svećenik živi u toj napetosti, ali zna gdje će naći mir: u otvorenom boku Gospodina Isusa.“

Kako lijepo razlaže Sveti Otac svetost na koju je pozvan svećenik! Koji je put do cilja koji je pred nas postavljen? Premda smo svjesni paradoksa – svoje slabosti i Božje veličine – znamo komu se uteći i gdje naći utočište. Papa kaže: u predanju Bogu, u Srcu Gospodina Isusa.

Put sjedinjenja

Kako postići to predanje Bogu i svoj mir u boku Kristovu? Papa preporuča:

„Sjedinjenje našeg srca s Kristovim nije iskustvo pridržano za malobrojne odabrane, već sakramentalni, euharistijski put, koji se ostvaruje u svakodnevnom životu. Predraga braćo, ređenjem smo suobličeni Kristu, ali trebamo uvijek iznova u sebi oživljavati dar milosti svakodnevnim slavljenjem euharistije, molitvom, razmatranjem Božje riječi i poniznim služenjem braći i sestrama. Ostanimo sjedinjeni s Kristom u svemu: u svom radu i svemu onome što nam se događa u našoj svakodnevici. Tada će se svetost, koju je uzalud tražiti u izoliranim naporima, pokazati onakvom kakva zapravo jest: odgovor na milost koja nam prethodi, podržava nas i preobražava, jer u našoj ljudskosti nema odvojenih prostora. Molitva, služenje, odnosi, umor, radosti i neuspjesi, čak i naizgled izgubljeno vrijeme ili ljubav koja se čini potraćenom – sve to postaje povlašteno mjesto za objavu Boga i njegove beskonačne ljubavi.

Svećenik neporočna, jednostavna i čista srce je kontemplativan čovjek usred djelovanja, milosrdan, vjeran u kušnji i radostan u sebedarju. Svijetu su silno potrebni pastiri koji nude ne samo riječi ili programe, već živo svjedočanstvo pomirenog srca, koje širi miomiris Kristove svetosti. Postojan svećenički život, suobličen Srcu Isusovu, vjerodostojan je znak jedinstva, mira i milosrđa. Tako, u vremenu obilježenom podjelama i tjeskobama, možemo biti mirotvorci, svjedoci nježnosti Dobrog Pastira, koji zna sabirati raspršene i liječiti ranjene. Tada naša revnost nije aktivizam već preobilje ljubavi, koja je „zanos, izlaz, dar i susret“ (Papa Franjo, Enc. Dilexit nos, 28).“

Što tome dodati? Papa to tako lijepo, istinito, životno obrazlaže da se tu nema što još reći. Sjedinjenje, i to neprestano sjedinjenje s Kristom, svećenikov je put posvećenja. I nije to traženje nečeg izvan svećeničke službe, neke dodatne pobožnosti ili vježbe, ne, nego običan život ali život svakodnevne vjernosti svojem Gospodinu. I tada je taj život radostan, znak prisutnosti samog Dobrog Pastira na zemlji, svjedok milosrđa, vjernosti, nježnosti Božje. U tom životu svećenika mora biti na prvom mjestu ne samo govor, riječ koja nema temelja u vlastitom životu, nego – kako lijepo kaže Papa – „živo svjedočanstvo pomirenog srca“, tj. samo onaj koji je doživio Božju nježnost, milosrđe i oproštenje, može biti svjedok Božje ljubavi.

Srce Kristovo je srce svetaca

I papa nastavlja:

„Odgovor na poziv na svetost ne sastoji se prvenstveno u naporu oko askeze i savršenstva, ma kako nužan bio, već u zaufanom prianjanju uz ljubav objavljenu u probodenom Srcu Isusovu. Apostol Ivan poziva nas razmatrati otvorenu ranu na boku Raspetoga Krista (usp. Iv 19, 34), u kojoj Bog na konačan način otkriva u čemu se sastoji Božja svetost: ne u nedokučivoj distanciranosti nekog izoliranog savršenstva, već u ljubavi koja se daje do te mjere da dopušta da bude ranjena te tako može postati izvorom milosrđa i života. Presveto Srce Isusovo je slika Božje ljubavi u pravom smislu riječi: svemoćne ljubavi upravo zato što je sposobna postati ranjiva, pretvoriti bol u milost i patnju u nadu.

To blagoslovljeno Srce je, dakle, „mjesto“ gdje se svetost otkriva kao prisnost i nježnost. Svetost svećenika tako se može očitovati u poniznoj i hrabroj blizini, u tome da svećenik bude za sve i blizu svima, držeći vrata ovčinjaka otvorenima kako bi mnogi mogli ući i pronaći pašu i spokoj (usp. Iv 10, 9). Zato se od nas traži odnos s Bogom koji nas ne udaljava od ljudi, već nas čini bližnjima svima; odnos koji oblikuje srca koja su strpljiva, nježna, puna ljubavi, sposobna za blizinu, suosjećanje i slušanje. Tako se, sjedinjenjem našeg nesavršenog srca s probodenim Srcem Isusovim, ostvaruje naš put do svetosti. Ne živimo više mi, nego Krist živi u nama (usp. Gal 2, 20). Takva se svetost ne živi u odvojenosti od drugih. Njegujte svećeničko bratstvo: budite u kontaktu jedni s drugima, slušajte i podržavajte jedni druge. Svećenik koji se izolira polako izgara, dok svećenik koji hoda sa svojom braćom raste. I sveti Augustin nas na to podsjeća: „Kako pobjeći od tame? Tako da ljubimo svoju braću. Kako ćemo pokazati da volimo svoju braću? Tako da ne prekidamo jedinstvo i da čuvamo ljubav“ (In Epist. Io. ad Parthos II, 3).

Predragi svećenici, obnavljajte svaki dan svoj „evo me“ pred probodenim Srcem Kristovim. Potpuno mu se predajte, da biste mogli ljubiti njegov narod istom ljubavlju kojom ih On ljubi. I s radošću se sjetite onoga što sveti Arški župnik volio ponavljati: „svećeništvo je ljubav Srca Isusova“ (usp. Benedikt XVI., Pismo povodom početka Svećeničke godine [16. lipnja 2009.]: AAS101 [2009.], str. 569). Ta ljubav je zalog i jamstvo da ništa od nas neće biti izgubljeno ako mu se predamo i sve njemu prikažemo. Povjeravam sve vas Djevici Mariji, Majci svećenikâ. Neka nas ona, koja je u svom srcu čuvala otajstvo svoga Sina, nauči čuvati i izmoli nam da u nama Srce Krista, Spasitelja svijeta.“

Dragi Martine, draga braćo svećenici!

Nama je papa Lav XIV. uputio ove riječi. Nas on poziva na svetost, nama pokazuje put i daje sredstva koja su nam potrebna da bismo tim putem napredovali. On nas poziva da svaki dan obnavljamo svoj „evo me“, svoj odaziv; on vidi u našem svećeničkom životu najvažnije njegovati odnos i u tom odnosu s Bogom biti bliz s ljudima, što pretpostavlja poniznost i hrabrost. Papa nas poziva na svećeničko bratstvo, što znači međusobno pomaganje, upućenost jednih na druge. Tako ćemo se lakše obraniti od napasti ovoga svijeta i podlijeganja različitim tendencijama svjetovnosti i odlaska u neki svoj vlastiti svijet koji neće biti razumljiv ni kolegama ni vjernicima. „Kako pobjeći od tame?“, pita se sv. Augustin. I odgovara: „Tako da ljubimo svoju braću…čuvamo jedinstvo“.

Neka nam svima, draga braćo svećenici, a osobito Tebi, dragi Martine kojeg rado primamo u red prezbitera, u naše svećeničko bratstvo, riječi pape Lava prigodom ovogodišnje svetkovine Srca Isusova budu vodilje u svećeničkom životu i služenju.

Svećenik je pozvan blagoslivljati, na braću zazivati Božji blagoslov, dijeliti milost u svetim sakramentima i naviještati Riječ života. Neka bude naš svećenički život sam po sebi blagoslov našoj braći, a sveta otajstva koja dijelimo neka bude naš identitet, naš izvor za život.

Riječ Božja danas nam progovara:

Iz 61,1-3a – prorok Izaija nam prikazuje Mesiju – Krista koji je došao pun Duha Svetoga, koji ga je poslao donijeti radosnu vijest siromasima… I mi svećenici dionici smo Kristove službe, po Duhu Svetome. I naš je zadatak naviještati radosnu vijest siromasima ovoga svijeta…

Današnji siromasi su, kao i nekada, oni koji oskudijevaju u materijalnim uvjetima, u hrani, odjeći i neimaštini, ali danas još više nego nekada to su i oni koji su osamljeni, koji su beznadni, koji trpe jer ih drugi ne razumiju, jer su upućeni sami na sebe, jer su bolesni i ne vide izlaza svojoj patnji. Njima nam je danas više negoli prije potrebno posvećivati se i donositi Radosnu vijest, vijest da nisu zaboravljeni, da je Bog s njima. A kako će to oni moći doživjeti? Samo tako ako mi ostanemo s njima, ako smo se mi spremni žrtvovati za njihovo dobro, biti onima koji nas trebaju sluge i životni suputnici.

1 Tim 4,12-16 – Apostol Pavao piše svojem učeniku Timoteju kako treba čuvati onu milost koju mu je Bog dao po polaganju njegovih ruku… to je dar svećeničke službe, to je Božji dar. Često mi gledamo na naše zvanje kao plod našeg truda, kao ono što smo sami stekli i svojim radom zaslužili. I drugi nas tako doživljavaju. Međutim, nije tako. U biti je to dar koji daje Bog. On je gospodar zvanja, on izabire i šalje, on i nas svećenike opskrbljuje svojim darovima da budemo sposobni ne sebi nego njemu služiti. Naše je surađivati s Božjim darovima, paziti na sebe i na Božje darove, kako veli Apostol.

Evanđelje – Iv 10,11-16 – govori o Dobrom Pastiru. Sam Gospodin je taj pastir, ali on daje i svojim izabranicima dioništvo u tom poslanju. Isus Dobri Pastir život svoj polaže za svoje ovce… on ih sve po imenu poznaje. Dobar je, za razliku od najamnika, po tome što u nevolji ne spašava svoju glavu nego se brine za svoje ovce za koje je spreman i život dati. Možda nam to zvuči prezahtjevno za nas danas. Ta tko bi išao umirati za svoj narod, za svoje vjernike? Jesu li to bili samo još branitelji koji su život svoj izlagali za domovinu, za sve nas? Ali znaju li to drugi? Ako nas ne žele slušati i slijediti, mi smo spremni poput svetog Ilije otići, ostaviti ih. Ali ne! Gospodin to nije učinio, on se i za dobre i za zle jednako žrtvovao.

Molimo Dobroga Pastira da i Tebe, dragi Martine, i sve nas svećenike obdari tom spremnošću na žrtvu za druge, za Crkvu i za Boga!

Gospodin nam u tome bio uvijek darežljiv!

Amen.