Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na zahvalnom euharistijskom slavlju povodom 25. obljetnice biskupskog ređenja

Krašić, crkva Presvetog Trojstva, 6. veljače 2024.

Dragi brate u biskustvu Josipe, dragi nadbiskupi i biskupi…

Draga braćo i sestre!

Ovih sam dana naišao na tekstove portugalskog biskupa Bartolomeja a Martyribus iz Brage (+1590) koji je napisao djelo Stimulos pastorum – Žalac pastira (Ivica Raguž, Teološki fragmenti IV.), u kojem nastoji poučiti pastire, prije svega biskupe, kako se imaju vladati. Veoma me podsjeća na bl. Alojzija jer je na sve načine odbijao prihvatiti biskupsku službu, a onda kad je već to moralo biti, živio ju je na asketski i posve Bogu predan način. Njegove su pouke aktualne i za nas biskupe Josipa i mene, ali i za sve biskupe i svećenike. Njegova je kritika teška, čak porazna, kad kaže: „Ne mislim da će mnogo biskupa biti spašeno, nego prije da će ih više propasti.“ Ili: „Jako se brinu za ono što je nevažno, a premalo se brinu za ono što je važno.“

Bilo bi dobro poslušati i ove njegove riječi: „Kakav li oganj mora imati netko da zapali hladne ljude svojim ognjem? Nitko ne može biti spreman na mučeništvo ako mu euharistija nije dala oružje za borbu.“

Nije li tako upravo naš blaženi Alojzije podnio mučeništvo jer je snagu crpio iz euharistije?

U čitanjima ove Euharistije čuli smo govor o mučeništvu. Sveti Pavao Korinćanima govori da je Bog milosrđa i svake utjehe jer nas tješi u svakoj našoj nevolji… da bismo i mi mogli tješiti druge.

Takav je bio bl. Alojzije Stepinac, u čijoj se crkvi krštenja nalazimo, gdje je naš sveti Blaženik svaki dan slavio svetu Euharistiju kad je bio zadnjih 9 godina života u kućnom pritvoru u župnom dvoru uz ovu crkvu, gdje je blaženo i preminuo 10. veljače 1960.? Nije li upravo sveta Misa davala snage našem bl. Alojziju da izdrži sve navale ovog svijeta i ucjene, sva trpljenja i nevolje? Jer njega je tješio sam Bog, on je u njemu nalazio utjehu te je tom utjehom mogao tješiti i sve druge.

U Euharistiji je vidljivo i zajedništvo Crkve. Tu se svi nalazimo oko Krista koji nas sve tješi i nadahnjuje. „Zajedničari patnji zajedničari su i utjehe“, veli sv. Pavao. I onda dodaje: „Ovo je naša slava:  svjedočansto naše savjesti.“ Kao da slušamo našeg svetog Blaženika kad je na prežalosnom procesu 1946. izjavio: „Moja je savjest čista.“ Njegova je savjest mogla biti čista jer je znao da je sve učinio što je mogao da bi pomogao ljudima koji su patili, da je dao svjedočanstvo Božje ljubavi…

Naš autor biskup Bartolomej iz Brage piše i ovako o sebi i o biskupima: „Osobno gledam na svoja progonstva i poniženja kao na vrhunske lijekove za rane svoje savjesti… Ovozemaljski ljudi ne mogu shvatiti kako duhovne osobe mogu biti mirne, opuštene u progonstvima, a ponajprije kako mogu biti radosne. No to mogu shvatiti samo oni koji su to iskusili. Oni dobivaju taj mir, kada na vrhuncu nevolja svim svojim srcem slave Boga pravednoga.“

O tome miru koji je posjedovao naš sveti Blaženik, kao i o radosti usprkos i upravo radi trpljenja i progonstva, svjedoči i župnik Josip Vraneković. On o bl. Alojziju piše: „Sav je Božji taj čovjek, uronjen u Boga, i koje čudo, da ga toliko i svuda spominje i slavi!“ (Dnevnik, 66) Na više mjesta upravo o toj Kardinalovoj radosti piše i svjedoči župnik… volio je djecu, ptice, životinje, … radovao se njivama i šumi, proljeću i veličini Božjoj u često malenim pojavama i neznatnim stvarima.

„O Gospodine, dobro je za mene biti u nevolji dokle god si ti sa mnom, bolje je to nego jesti i piti bez tebe! Radije te želim imati uza se i biti u ognjenoj peći nego biti u nebu bez tebe!“ – zapisao je braški biskup Bartolomej de Martyribus.

Za njega je najveća biskupova uloga biti „vox“, biti glas. Biskup treba neprestano pozivati, govoriti, vikati, biti jednom riječju Kristov glas… On uzima čak primjer psa kad kaže: „Budući da su biskupi postali nijemi psi, zato ih tjelesni ljudi, ljudi ovoga svijeta, ne mrze… A ono što masa podržava, to je pogrješno i neplemenito. Svi viču: Ne njega nego Barabu!“ Ipak Bartolomej zaključuje: „Što li je biskup drugo negoli sunce u svojoj biskupiji, čovjek čije srce izgara, čija je sva strast u tome da dobije ljude za Krista, osoba koja stalno svojim živim primjerom i riječima propovijeda?“

Bl. Alojzije bio je vox, glas poniženih i progonjenih, glas koji se čuo… glas koji se dizao protiv nepravdi i sile ljudske, glas koji je prozivao i državne vlasti… kako NDH tako i NFRJ. Njegov glas i danas odzvanja!

Biskupu Bartolomej govori: „Bacili su te u more, našao si se u duhovnoj opasnosti. Jao tebi ako se počneš radovati biskupskoj stolici i polagano počneš gubiti strah! Do kraja života, do smrti moraš činiti ono što se mora činiti, moraš prolaziti kroz mnoge poteškoće, u uzdasima i žalostima, uvijek misliti na to da te je Gospodin bacio u užasan zatvor. Nije te smjestio na neko mirno, ugodno mjesto!“

Zar nije upravo to iskusio naš sveti Blaženik? Bio je bačen u zatvor, ali u svojoj službi – koja je trpjela i od neprijatelja izvana i iznutra – neprestano je osjećao težinu svoje službe i to doista nije bilo ugodno.

„Još je nepodnošljivije da za takav svoj stav navode razlog da moraju biti u skladu s vremenom, kao da se Kristov duh i pravila evanđelja mijenjaju s vremenom i trebaju služiti mišljenjima i prohtjevima ljudi! Ne. Baš obratno! Sva se vremena trebaju prilagoditi evanđelju, trebaju dobivati svoju mjeru i formu prema duhu evanđelja i apostola.“

Doista, naš sveti Blaženik, ovdje u župnoj kući zatočen osjećao je da se mora stalno boriti protiv ovog svijeta, protiv bezbožne ideologije koja zatire vjeru i sprečava Crkvu u njezinu poslanju i zato je bezbroj puta ponavljao – kako svjedoči J. Vraneković – riječi: „popustiti nikada!“

Doista, i kad bi se s ljudima trebalo naći neko dodirilište, pa i kompromis, s đavlom nema kompromisa, nema nagodbe niti uzmicanja. „Ako treba poginuti, poginut ćemo!“- govorio je bl. Alojzije.

Blaženog Alojzija doista ne možemo razumjeti bez njegovih neprijatelja, bez onih koji su i njega osobno i njegovu službu osporavali, ismijavali i na kraju mu sudili i zatvorili ga. Kao što ni Krist ne bi izvršio svoje poslanje da nije bio progonjen i završio na križu!
Stoga apostol Kristov treba njemu zahvaljivati kad ga stignu nevolje, kada trpi upravo zato jer njemu pripada! Gospodin je, čuli smo, rekao: „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj.“ Krist očekuje od nas da ga slijedimo, da budemo spremni za njegovo ime i trpjeti. On je svetom Petru, na pitanje što će dobiti zato što su sve ostavili i pošli za njim, odgovorio: Primit ćete stostruko svega, i s progonstvima život vječni! Dakle, nije moguće izbjeći progonstva.

I mi, današnji biskupi, svjesni smo toga i znamo da nam je „kroz mnoge nevolje ući u Kraljevstvo nebesko“ (Dj 14,22), ali da trebamo podnijeti sve to radi Krista i njegova evanđelja.

Biskup Josip i ja bili smo zaređeni za biskupe u zagrebačkoj katedrali na današnji dan prije točno 25 godina. Prije toga smo zajedno posjetili kardinala Franju Kuharića, zagrebačkog nadbiskupa u miru. Zamolili smo ga da nam bude suzareditelj – glavni zareditelj bio je nadbiskup Josip Bozanić, a drugi suzareditelj nuncij Giulio Einaudi. Kardinal Kuharić tada nas je iznenadio riječima: meni je bilo lakše biti biskup, a vama će biti teže. Pitali smo ga kako to misli, na što je on odgovorio: mi smo znali tko nam je neprijatelj, a vi nećete znati. Zanimljivo!

Danas nisu više neprijatelji Crkve samo otvoreni, frontalni osporavatelji vjere, Krista i Boga, danas su to lukavi i ponekad skriveni nositelji nekih drugih vrijednosti, koji čak oblače svoje ideje u naše ruho i iznutra nas rastaču svojim djelovanjem. Isus je za takve rekao da su to vuci u janjećem runu.

Pogodila me neki dan rečenica, koju sam čuo u kratkom videu o današnjim očevima, kako je danas kultura kao oblikovana da napada obitelj. A gdje su tu onda jaki muževi koji će se tome oduprijeti? Muževi koji ne kleče pred svakom ljudskom naredbom, već slušaju glas Božji u svom srcu?

„Pravi muževi ne sagibaju koljena pred lažnim duhom vremena, jer to traži od nas muževni ponos. Kakav je duh vremena danas? Ne priznaje se više nikakav auktoritet. Nema, tako kažu, istine, koja bi nadilazila čovječji um… A pitam vas, muževi, koji ste prošli mnogo oluja života, nije li sramota za muža, da ono što je crno, nazove bijelim, ono što je ružno, nazove lijepim, da ono što je gorko, nazove slatkim, da ono što je zlo, nazove dobrim samo zato, što je takav duh vremena? Od svega ropstva najsramotnije je ropstvo uma… Ohrabrite se i budite jaki u vjeri, koju očevi vaši ispovijedaju već 1300 godina! Ostanite vjerni Bogu i njegovu zakonu, da uđete jednom u zemlju živih i da postignete krunu vječnoga života, koju je Bog obećao onima, koji budu vjerni do smrti njemu, Stvoritelju i Gospodaru svijeta.“ (bl. Alojzije Stepinac, 17. XI. 1940.)

Takvi trebamo i mi biti danas. Molimo se osobito za hrvatske obitelji, za hrvatske očeve i majke, za mlade i djecu, za starce i starice. Mi možemo i znamo više negoli što danas jesmo. To nam pokazuju najbolji muževi i žene našega naroda, tu osobito svijetli lik blaženog Alojzija Stepinca! Neka nas on vodi, neka on svijetli svima nama, i pastirima i vjernicima, neka nam on pokazuje poput kompasa pravi put.

Baš zato je danas potrebno zazivati zagovor bl. Alojzija Stepinca, pastira mučenika koji je trpio i svoje mučeništvo prinio Bogu za Crkvu, za jedinstvo s rimskim Biskupom, za ideale Kristova evanđelja – uvijek jasan i nedvosmislen, otvoreno braneći vjeru i Crkvu. Neka on danas zagovara sve nas biskupe, a Josipu i meni, koji smo izabrali ovu zahvalnu euharistiju prinijeti u njegovom Krašiću nego izmoli hrabrost i ustrajnost u naviještanju Evanđelja. Blaženi Alojzije, moli za nas! Amen.