Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na Dan posvećenog života
Sisak, bazilika sv. Kvirina 2. veljače 2024.
Drage redovnice i redovnici, čestitam Vam Vaš dan: Dan posvećenog života!
Bog po proroku Malahiji (Mal 3,1-4) najavljuje svojeg glasnika i pita se: „tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi? Jer on je kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva…“
I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava. Očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebro da prinose Gospodinu žrtvu u pravednosti.“ Riječ je o tome da se Bogu ne mile žrtve prinesene Bogu koje ne dolaze iz čistog srca. Zato je potrebno očistiti srce, imati čistu nakanu, a to je ljubav prema Bogu, ne formalno ispunjavanje propisa.
Poslanica Hebrejima (Heb 2,14-18) govori o Kristu koji se „zauzima za potomstvo Abrahamovo. Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik…“
Gospodin je nama u svemu sličan, osim u grijehu, jer je tako želio nama kao svojoj braći pomoći i donijeti nam spasenje.
U toj je misiji Gospodin bio već u prikazanju u Hramu.
Tako događaj koji danas slavimo opisuje Evanđelje po Luki (Lk 2,22-40).
Po Mojsijevu Zakonu bilo je propisano: „svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu!“ Tome poslušni Marija i Josip ponijeli su dijete Isusa u Hram. Tu ih je susreo „čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu… Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa… on pjeva pohvalu Bogu:
»Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda:
svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.«
Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« A bijaše neka proročica Ana… žena veoma odmakla u godinama… Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.“
Dragi redovnici i redovnice, draga braćo svećenici, predraga braćo i sestre u vjeri,
Na današnji dan Crkva slavi Prikazanje Gospodinovo u Hramu. Četrdeseti dan od rođenja bila je, prema židovskim zakonima, obveza prikazati dijete Isusa u Hramu. On je rođen kao prvorođenac a prema Tori svaki prvorođenac pripada Bogu. Donošenje djeteta u Hram znakovita je gesta koja izriče predanje koje ta osoba koja se posvećuje iskazuje Bogu.
Marija i Josip bili su svjesni te obveze i zato su donijeli dijete Isusa u Hram, gdje su ih dočekali pravedni starac Šimun i proročica starica Ana. Ova dva sveta starca pokazuju posebno poštovanje prema Isusu. Šimun ga uzima u ruke i pjeva mu prelijepu pjesmu, himan: Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodine, po riječi svojoj u miru – taj stih, latinski, uglazbila je i rado pjeva zajednica Taize: „Nunc dimittis servum tuum, Domine, secundum verbum tuum in pace.“ To se baš lijepo pjeva, i pjevajući moli… mogli bismo naučiti večeras…
Poruku pod naslovom Posvećeni život – svjedočanstvo Kristova mira potpisuju predsjednik Vijeća HBK za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić i predsjednica Hrvatske redovničke konferencije s. Lidija Bernardica Matijević, SSFCR.
Poruka počinje riječima sv. Ivana Pavla II. iz poruke za 1. Dan posvećenoga života, 1997. godine. Sveti Papa poručio je da „prikazanje Isusovo u Hramu na taj način predstavlja rječitu sliku potpunog darivanja vlastitog života za sve one koji su pozvani životom u Crkvi i svijetu, putem evanđeoskih savjeta, oslikavati ‚karakteristične crte Isusa – djevičanskog, siromašnog i poslušnog‘ (Vita consecrata 1)“.
Tako se povezuje tema prikazanja događaja koji obilježavamo i tema mira o kojoj govori poruka Vijeća za posvećeni život…
Mir je dar Božji. Mir je donio Krist Gospodin. Međutim, tko će prihvatiti njegov mir, tko li opstati pred njegovim dolaskom?
Previše je grijeha i nepravdi, previše je nasilja i mržnje među ljudima da bi oni odmah prihvatili taj Božji dar, mir. Stoga je potrebno da proteknu vjekovi i da – na žalost još ni danas – Kristov mir, dar njegova dolaska ljudi nisu prihvatili. Dokaz su tome ratovi koji neprestano, svih ovih 20 stoljeća od njegova dolaska, bjesne i ubijaju ljude, nanose veliku štetu životu pojedincima i narodima.
Pa ipak, ima i onih koji su Kristov mir prihvatili. Kako veli sveti Ivan evanđelista, to su oni „koji ga primiše, A onima koji ga primiše
podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.“ (Iv 1,12-13).
Draga braćo i sestre, redovnici i redovnice, vi ste upravo oni koji ste primili tu moć – biti djeca Božja. S vama smo i svi mi koji vjerujemo u njegovo ime. Jesmo li svjesni kakvu snagu ima naša vjera, kako je velika njezina moć? To je neizmjerno veća moć negoli snaga oružja, haubica i topova, vojnih zrakoplova i dronova, bombi i granata, metaka i pušaka. Imati vjeru, znači pobjeđivati, kako kaže sv. Ivan ap. u prvoj poslanici: „Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša.“ (1Iv 5,4)
Vjerujemo li u ovo?
Samo je jedno Svjetlo svijeta, to je Krist Gospodin. Onaj koji njega slijedi ne hodi u tami nego je u svjetlu, i sam postaje svjetlo.
„Svjetlo na prosvjetljenje naroda“ Gospodin je, kako ga je nazvao starac Šimun. I dok ga promatramo i klanjamo mu se, i sami zapalimo svoje svjetiljke da bismo mi sami bili obasjani njime, ali i pronosili svijetom njega, Svjetlo svijeta.
Neka nam u tome pomogne BD Marija, koja je prikazala Isusa u Hramu. Molimo ju da i nas prikaže Bogu, da se mi posve prinesemo i predamo Bogu u vlasništvo, da on nama ravna i vodi nas, da tako i mi – poput nje i tolikih svetih – svjedočimo za Krista, „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka“ (Iv 1,9). Amen.