Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na Stepinčevo
Budaševo, crkva bl. Alojzija Stepinca, 10. veljače 2024.
Dragi vjernici, draga braćo i sestre,
prošle 2023. godine Caritas Zagrebačke nadbiskupije slavio je 90 godina od svoga osnivanja. Dana 20. listopada 1933. godine osnovan je prvi biskupijski caritas u Hrvatskoj – Caritas Zagrebačke nadbiskupije. Osnovao ga je zagrebački nadbiskup mons. Antun Bauer koji je već 1931. godine, okružnicom poticao svećenstvo na osnivanje karitativnih organizacija.
Budući da je mladi svećenik Alojzije Stepinac došao iz Rima 1930. godine, nadbiskup Bauer se uvelike u karitativnom radu oslanjao na svoga ceremonijara koji je obilazio zagrebačku sirotinju i pomagao svima kojima je mogao.
On je u časopisu Karitas br. 1/1934. napisao: „Što hoćemo? Ništa nova! Hoćemo samo da pokažemo da u Katoličkoj crkvi još živi onaj duh koji je božanski Spasitelj ulio u nju. Hoćemo da pokažemo da u Katoličkoj crkvi još živi duh djelotvorne ljubavi. Hoćemo da ona lijepa svjetiljka, što ima da gori u srcu svakoga kršćanina – a to je djelotvorna ljubav – da ta svjetiljka i dalje sjaji pred licem Gospodnjim. ako bi se pak gdjegod počela gasiti, da oj nanovo prilijemo ulja. a ako bi se gdjegod nesrećom sasvim ugasila, da ju nanovo zapalimo.“
A kada je dr. Alojzije Stepinac postao nadbiskup koadjutor još više je prionuo karitativnom radu. Dapače, u časopisu Karitas br. 6-7/1934. predstavljen je ovako: „Naš novi nadbiskup – karitativni radnik“! Naime, dr. Alojzije Stepinac bio je imenovan prije toga predsjednikom „Karitasa nadbiskupije zagrebačke, zajednice za grad Zagreb“, a bio je i urednik časopisa Karitas. Ovaj ga list prigodom izražene radosti zbog imenovanja nadbiskupom koadjutorom naziva i „neumornim apostolom ljubavi k bližnjemu“. Zanimljivo, ove je godine upravo 90 godina kako je AS postao nadbiskup koadjutor s pravom nasljedstva. Zaređen je za biskupa na blagdan sv. Ivana Krstitelja 1934. godine. Ove godine spominjemo ovu obljetnicu i zahvaljujemo Bogu na tom izboru. Kako kaže pisac te vijesti u imenovanju dr. AS nadbiskupom koadjutorom, „današnja vremena tolike duhovne i materijalne bijede upravo traže takove vođe, koji su puni Duha Božjega, koji će čovječanstvu donijeti jedini lijek – Božansku Ljubav i Pravdu.“
Brojni su dokumenti koji svjedoče o karitativnoj osjetljivosti i velikom radu nadbiskupa Stepinca na tom području premda se on već dokazao kao veliki karitativni djelatnik i prije negoli je postao nadbiskup.
Već 1938. brine se nadbiskup Stepinac za Židove osnivajući najprije 24. studenog „Djelo sv. Pavla“ za pomoć obraćenicima. On šalje svima koji mogu pomoći molbe za pomoć izbjeglicama Židovima iz Njemačke i Austrije da im se materijalno pomogne. Činjenica je da je, već zajedno s nadbiskupom Bauerom i drugim pomoćnim biskupima, javno osudio nacionalsocijalizam i izrijekom rasnu ideologiju, 23. ožujka 1938. u članku „Suvremene zablude“, što je on osobno potvrdio i na propovijedi katoličkoj akademskoj mladeži u bazilici Srca Isusova u Zagrebu, 27. ožujka te 1938. godine. Dakle, radi se o vremenu kada još nije Drugi svjetski rat pokucao na vrata u Hrvatskoj. Ali mnogi izbjeglice su iz Trećeg Reicha bili protjerani i nadbiskup Stepinac se brinuo za njih; 11. siječnja 1939. on je napisao Okružno pismo „Akcija za pripomoć izbjeglicama“ o prikupljanju pomoći izbjeglim i prognanim Židovima. Osnovao je Društvo za emigrante te ih zbrinjavao i pomagao.
Dana 7. ožujka 1939. nadbiskup Stepinac poslao je Okružnicu za Tjedan kršćanske ljubavi, u kojoj kaže: „Ljubav prema sirotinji u današnje doba najbolji je propovjednik svete vjere, pa i onda kad nas možda koji siromah grdi i psuje, diligentibus Deum omnia cooperantur in bonum – onima koji Boga ljuba sve se okreće na dobro“ (Rim 8,28). Na ovu akciju reagirali su čak Nijemci nacisti iz Beča i Leibnitza, tražeći da se zaustavi ova djelatnost nadbiskupa Stepinca.
Nadbiskup Stepinac i osobno je intervenirao kod tadašnjih vlasti zauzimajući se za pojedine osobe koje su pale u siromaštvo jer su izgubile posao.
Sačuvana su pisma zahvale nadbiskupu Stepincu, kao npr. katoličkih useljenika Židova, njih 46, koji mu pišu i čestitaju Uskrs 1940., zahvaljujući mu riječima: „Uspomena na Vašu dobrotu i Vašu želju za dobrom živjet će u nama nezaboravljen. Sjećamo se kako se Vaša Preuzvišenost za nas pred cijelim svijetom zauzela i olakšala našu tužnu sudbinu.“ Da je nadb. AS pomagao izbjegle Židove, preko tzv. Komiteta za pomoć izbjeglicama svjedoči i Terezija Škringer na početku rata, 1941.
Poznato je također da je nadbiskup Stepinac primio poljske svećenike i vjernike na čemu mu je osobno zahvalio generalni konzul Poljske u Zagrebu 12. prosinca 1940., kao i sam poljski primas kardinal Augustin Hlonda, 21. ožujka 1941.
U govoru 3. siječnja 1941. nadbiskup AS zauzeo se za pomaganje bližnjima u nevolji prigodom Zimskog pomaganja na zagrebačkom radiju: „Kada je govor o ljubavi, nitko nije toliko zvan na službu njezinu kao Crkva katolička, koja s Kristovim razumijevanjem nastavlja djelo Kristovo. Djela onoga Krista iz čijeg se milosrdnog srca izvio uzdah: Misereor turbae – žao mi je naroda (Mt 15,32)!“
Nakon što je proglašena Nezavisna država Hrvatska, nadbiskup Stepinac se više puta zauzimao za Židove pred državnim vlastima – pismo ministru dr. Andriji Artukoviću, 23. travnja 1941., zatim 22. svibnja 1941. kad protestira zbog odredbe da Židovi moraju nositi posebna obilježja, pa onda 30. svibnja 1941. kad moli zaštitu onih Židova koji su sklopili katolički brak…
Također je dobro poznato da je nadbiskup Alojzije Stepinac pružio u svojoj Nadbiskupiji zaštitu za više stotina slovenskih svećenika koji su bili protjerani, na čemu mu zahvaljuje i slovenski odbor Crvenog križa u Ljubljani 25.lipnja 1941. … Nadb. Stepinac moli gradsku aprovizaciju za brašno zbog dolaska izbjeglih slovenskih svećenika, 7. srpnja 1941.
9. srpnja 1941. piše Nadbiskupu iz Državnog tajništva Svete Stolice mons. Giovani Montini i šalje novac za poljske izbjeglice smještene u Crikvenici. Očito je nadbiskup AS smjestio tamo poljske izbjeglice, o čemu mu piše 18. srpnja 1941. Sigismund Majchrzak, koji navodi da je u Crikvenici oko 200 takvih izbjeglica, a jedan drugi popis iznosi da ih je bilo 303 za koje se brinuo Zagrebački nadbiskup.
Bezbrojne intervencije kod vlasti NDH nadbiskupa Stepinca također su dokaz njegove brige za ugrožene ljude, bez obzira bili to Židovi, Srbi ili komunisti, koje je progonila vlast a on se zauzimao za njih, tražio njihovo oslobađanje, pomilovanje ili bolji tretman u zatočeništvu… Više puta je zatočene izričito štitio od sigurne smrti i time se izlagao bijesu i nerazumijevanju vlasti, kako pojedinaca tako i čitavog režima koji ga nije volio.
Već 10. rujna 1941. Nadbiskup je izdao Okružnicu o sabiranju pomoći u korist ratne siročadi. Nadb. duh. stol tu najavljuje da će prikupljene darove proslijediti Hrv. crvenom križu, što svjedoči o ranoj povezanosti Caritasa i civilnog crvenog križa, koji zajedno skrbe o ratnoj siročadi. Tu se već vidi koliko je neutemeljeno i zlonamjerno prikazivanje Caritasa i samog zagrebačkog nadbiskupa AS u odnosu na pomaganje djece, ratne siročadi u filmu Dnevnik Diane Budisavljević. Mene je prenerazila izjava tadašnjeg ravnatelja Crvenog križa g. Kamila Breslera kako je on bio učitelj u Petrinji i poznaje situaciju te da je tamo većina pravoslavnog stanovništva, što je čista laž. To usput spominjem. No, tada, 1941. kad već dakle postoji zajedničko djelovanje Caritasa i Crvenog križa, još nije bila kriza s kozaračkom djecom, a postojalo je mnogo djece izbjeglica u krajevima gdje su bili pobunjeni četnici i partizani koji su prouzročili beskrajnu patnju djece koja su preko noći postali siročad, od Rame do Banovine. Kozaračka siročad su u ljetu 1942.
Na blagdan Krista Kralja 26. listopada 1941. nadb. AS je u katedrali održao propovijed u kojoj je potaknuo slušatelje na ljubav prema bližnjima: „Na jedno bih vas stvar želio danas napose upozoriti, ako želite biti pravi podanici Krista Kralja, a to je ljubav prema bližnjem, ljubavi prema čovjeku bez razlike kako se zvao…Više nego ikada potrebni su danas čovječanstvu heroji Kristove ljubavi, da sagrade što je porušeno u ljudskim dušama, da izliječe što je bolesno, da poviju što je ranjeno, da svežu što je slomljeno, da utješe što je žalosno, da obrišu suze onima što plaču. a tih je mnogo, neizmjerno mnogo danas po čitavom svijetu.“
Nadb. AS zauzeo se, u pismu kardinalu A. Maglione 9.siječnja 1942., za pomoć 200 Židovske djece. Je li među njima bila i 3-godišnja Esther Gitman? Vjerojatno. A jedan srpski episkop je nedavno na HTV rekao da ona ništa ne zna o WW2 ratu?!? Naš Blaženik je molio Sv. Stolicu da pomogne da se djeca prebace u Italiju. Tako su spašeni od vjerojatne smrti. Dana 2. kolovoza 1942. Predstavništvo izbjegli Židova u Crikvenici svjedoči o dobročinstvu nadb. AS prema progonjenim Židovima.
Nakon tzv. kozaračke krize nadb. AS piše 1942. Okružnicu vjernicima za skupljanje hrane, odjeće i obuće u korist izbjeglica, posebno djece ratne siročadi. U tom pismu spominje da je Caritas primio od Ministarstva udružbe 24. kolovoza 1942. dopis za sabiranje u akciji Pomoć. Zato je čudno, a mogli bismo reći i zlonamjerno, kako se u spomenutom filmu našeg Blaženika prikazuje nezainteresiranim za pomaganje djeci. Prema dokumentima ne samo 1942. nego posebno kasnije vidi se suradnja s DB, ali i prethodna već velika nadbiskupova aktivnost u zaštiti sve, ne samo jedne skupine ratnih stradalnika.
Moramo zaključiti kako su ratni događaji bili tako brojni i problemi toliko veliki i složeni da nadb.AS nije ni mogao sve to slijediti i svima pomoći. Ipak činio je nadljudske napore i bio svima sve, posebno osjetljiv na stradanja djece, izbjeglica i rasno obilježenih državljana za čije se živote i dostojanstvo borio. Napisao je: „Gladne nahraniti, beskućnike na stan primiti, gole zaodjenuti, bilo je i jest jedno od prvih, najvećih i Bogu najugodnijih djela milosrđa… Ima mnogo izbjeglica iz raznih dijelova naše domovine. Oni su bez igdje ičega… Svi smo mi djeca jednog Oca Nebeskoga… Dragi vjernici, budite milosrdni, da se ne bi, ne daj Bože, ispunila ona Sv. pisma: Teško vama, koji ste sada siti, jer ćete gladovati!“
22. siječnja 1944. poslao je naš bl. AS pismo povjereniku Međunarodnog Crvenog križa moleći za mlijeko za „hiljade djece“ ratne siročadi, i to da organizira prijevoz istoga s teritorija pod vlašću partizana u Zagreb.
23. siječnja 1944. piše ministru Mladenu Lorkoviću: „Makar mi je gospodin ministar porekao pravo da se miješam, ja se smatram u savjesti obvezanim kao pastir ovoga stada braniti njegova najelementarnija čovječja prava, i bit će mi vrlo žao ako bih morao ponovno javno dignuti svoj glas na obranu svoga stada, ako se ove strahote ne uklone.“
26. sjiečnja 1944. šalje s putnim nalogom ravnatelja Caritasa Stjepana Dumića u Jasenovac da „preuzme preostalu djecu radi kolonizacije u posebničke obitelji.“ Taj se dokument nalazi upravo u Dnevniku Diane B.
Dana 23. lipnja 1944. nadb.AS piše okružnicu svećenicima i vjernicima o zbrinjavanju djece koja su zbog rata prispjela iz Dalmacije. A radilo se o više desetaka tisuća ljudi, među kojima i puno djece. On piše: „Vjernici mnogih župa prostrane naše nadbiskupije već su do sada dobro shvatili svoju kršćansku dužnost. Mnogi su se upravo natjecali u iskazivanju ljubavi prema siromašnoj djeci. Primali su u svoje domove i brinuli su se za njih kao za svoju rođenu djecu. Gospodin će to obilno naplatiti… Pokažimo i sada, da razumijemo zapovijed Kristovu o ljubavi prema bližnjemu, te primimo ove izbjeglice pod svoje krovove i svojom bratskom ljubavi ublažimo njihove muke i boli.“
Među dokumentima u svezi s bl. AS nalazi se i izvještaj vlč. Stjepana Lackovića, tajnika nadbiskupova, o zauzimanju nadbiskupa za spašavanje pravoslavne djece iz Jasenovačkog logora, 4. listopada 1944., gdje S. Lacković po imenu nabraja 54 djeteta od 4-14 godina, da se prepuste brizi Caritasa.
15. studenoga 1944. nadb. AS napisao je još jednu okružnicu o skupljanju hrane za nežitorodne krajeve, gdje kaže: „Karitas nadbiskupije zagrebačke za vrijeme ovog strašnog rata razvila je zamjeran rad u pomaganju ratnih stradalnika. Taj rad odnosio se je na smještanje izbjeglica, a napose djece, po raznim dječjim domovima i obiteljima u sigurnijim i bogatijim krajevima i u sakupljanju hrane u žitorodnim krajevima te odpremanju u nežitorodne i ratom opustošene krajeve… Očekujem da će se sve dušobrižno svećenstvo odazvati ovom pozivu središnjice Karitasa te u svim župama provesti veliku akciju sakupljanja hrane za žiteljstvo postradalih krajeva.“ Za Nedjelju kršćanske ljubavi nadb. AS opet je izdao okružnicu 7. ožujka 1945. u kojoj traži prikupljanje pomoći za gladne, beskućnike i ostale ratne stradalnike.
Dana 15. svibnja 1945. dr. Marko Vidaković napisao je podulje Svjedočanstvo o radu UJF-a (Unutarnjeg jugoslavenskog fronta) koji je pomagao izbjegle Židove ali i srpsku djecu siročad i druge potrebne, u kojem kaže: „UJF je stajao cijelo vrijeme rata u dodiru s nadb. dr. Stepincem u svrhu korisnije intervencije kod vlasti u korist progonjenih.“ Isti M. Vidaković sastavio je podužu listu s popisom majki i djece koje je pomagao UJF.
Draga braćo i sestre, pobrojao sam ovdje mnoge karitativne djelatnosti našeg svetog blaženika Alojzija Stepinca. No, ono što se iz toga vidi, a što ne bilježe nikakve knjige, dopisi ni arhivi je njegovo veliko srce koje je voljelo sve ljude i svima željelo pomoći. Neka i nama bude u tome uzor!
Naš sveti Blaženiče, ljubitelju ljudi, veliki karitativni radniče, pouči nas da je potrebno suosjećati s onima koji su u nevolji, pomagati potrebite, dijeliti svoje s drugima i imati prije svega ljubavi za svakog, baš za svakog čovjeka. Amen.