Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Veliku Gospu u Gospinom svetištu u Kloštar Ivaniću

15. kolovoza 2013.

Dragi vjernici i dragi hodočasnici!

Danas slavimo blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije kojoj je posvećena i ova crkva – od prošle godine i službeno – svetište Majke Božje Kloštarske.

Volio bih s vama danas podijeliti razmišljanje o poruci blagdana koji slavimo te o nazivu koji ovdje Božji puk daje već stoljećima Gospi, tj. Majka Milosrđa. Dapače, pitam se u kakvoj su povezanosti te dvije stvarnosti, naime Marijino uznesenje ili Velika Gospa i Majka Milosrđa?

Stvarnost Marijine nebeske proslave Crkva štuje od svojih početaka, premda je tek 1950.godine papa Pio XII. tu istinu vjere službeno proglasio kao dogmu, tj. obvezujuću istinu vjere za sve katoličke vjernike. Činjenica je da u Jeruzalemu od starine, već od cara Konstantina, čije se 1700-godišnjice znamenitog Milanskog edikta ove godine sjećamo, postoje dvije bazilike: jedna je posvećena Marijinoj smrti, a druga Marijinoj proslavi. U prvoj je crkvi – koja se nalazi na Sionu, blizu jeruzalemskog Hrama, koja se naziva crkva Marijina usnuća – Dormitio Mariae – prema tradiciji umrla Marija, okružena apostolima. U podnožju pak Maslinske gore, u dolini Cedron – nalazi se druga crkva, crkva Marijina groba, koji je prazan i o kojem postoji pobožna legenda kako su ga treći dan poslije Marijine smrti zajedno došla posjetiti sva dvanaestorica apostola, no u njemu nije bilo više tijela Marijina, nego samo ruže. Od najstarijih vremena i mi u Hrvatskoj imamo crkve koje su posvećene Marijinoj nebeskoj proslavi. Tako i ova naša crkva u Kloštru već broji 900 godina otkako je posvećena Uznesenju Marije u nebo. I zagrebačka katedrala, koja potječe iz 13. stoljeća – suvremenica je ovoj crkvi i ona je također, daleko prije negoli je papa Pio XII. proglasio dogmu o Marijinom uznesenju, svjedok žive vjere naših starih da je istina kako je Bog Mariju, majku svoga Sina, poslije njezine smrti dušom i tijelom uznio u nebesa.

Smisao slavlja Marijina uznesenja jest vjera da je Marija doživjela istu sudbinu kao i njezin Sin, naš Spasitelj Isus Krist. On je naime poslije svoje smrti na križu, treći dan slavno uskrsnuo. Poslije toga je četrdeseti dan na nebo uzašao. Mogli bismo dakle reći da današnji blagdan slavi te dvije Kristove stvarnosti koje su se također zbile i u osobi i životu Presvete Bogorodice: uskrsnuće i uzašašće na nebo. Kad je dakle tako Bog nagradi Mariju, tj. uskrsnuo ju i uzdigao u nebesku slavu, time je pokazao kako je ta stvarnost vječnog nebeskog života budućnost kojoj se smijemo nadati svi mi, ljudi na zemlji. Krist je naime zato i došao, kako i sam kaže: „ja sam se zato i rodio i došao na ovaj svijet, da svatko koji u mene vjeruje, ne propadne nego da ima život vječni“ (Iv 3). Premda je Krist Gospodin također pravi čovjek (homo verus), on je ipak Sin Božji, pravi Bog (deus verus), dok je Marija samo čovjek, jedna od nas, naša sestra i sudionica našeg ljudskog života. A upravo je i nju Bog uzdigao u nebo, te tako pokazao što je naša ljudska perspektiva. Stoga je današnji blagdan blagdan naše velike nade. I mi dakle idemo putem kojim je prošla ona, Majka Sina Božjega, naša suputnica i naša predstavnica.

Što međutim znači da je Marija – Majka Milosrđa? Tako ju naime Božji puk, pobožni hodočasnici prozvaše u ovom marijanskom svetištu, kamo ju dolaze častiti i utjecati joj se u zagovor već tolika stoljeća.

Gospodin je dao obećanje: „Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe!“ (Mt 5) Milosrđe je riječ koja je stvorena od dviju riječi. To su riječi: „milo“ i „srce“. Latinski to zvuči ovako: „misericordia“, u kojoj je riječi također riječ „cors – cordis“, što znači srce. No, pridjev „miser“ prvenstveno znači „jadan, tužan“, dapače „siromašan“. Otuda se riječ „misericordia“ u latinskom prvenstveno upotrebljava kao „smilovanje, sažaljenje“. Imati sućutno srce, žalovati i jadikovati nad drugim, sažaliti se i pokazati sućut – to znači naslov „Mater misericordiae“. U grčkom izvorniku se za to upotrebljavaju izrazi „elemon“ i „elemosine“. Stariji će se sjetiti kako smo u latinskoj misi upotrebljavali upravo tu grčku riječ u zazivu: „Kyrie eleison; Christe eleison“, što znači: „Gospodine, smiluj se; Kriste, smiluj se! Riječ je dakle o smilovanju, pa čak i o milovanju i o nježnosti. Bog milosrdni se sažaljeva, a i Marija je dakle – kao Majka milosrđa – sućutnog srca, ona koja se zna smilovati, koja se sažaljeva nad našim ljudskim bijedama, nevoljama, nad našim nesrećama, bolima, bolestima, a najviše nad našim grijesima, nad našim nestalnostima i našim nedosljednostima. Takvu majku mi i trebamo.

Sjetimo se kako je Marija pohrlila u Gorje, u posjet svojoj rođakinji Elizabeti kada je ova bila trudna te trebala njezinu pomoć. Sjetimo se kako je u Kani Galilejskoj upravo Marija bila puna sućuti za siromašne mladence, koji su bili bez vine te im je prijetila tužna svadbena svečanost, no ona je zamolila svoga Sina da pomogne i tako spasi slavlje i vrati radost sudionicima te proslave!

Marija se kroz povijest u štovanju kršćanskog puka uvijek pokazivala kao ona kojoj se vjernici mogu obratiti i koja uslišava njihove opravdane molitve i zazive. Ona je – kako ju zovemo u Remetama i diljem Hrvatske – Fidelissima mater, Advocata Croatiae, tj. Najvjernija majka, odvjetnica Hrvatske. Odvjetnica znači i Braniteljica, zagovornica. Ona pred licem Kristovim, pred prijestoljem trojedinoga Boga nas ljude zagovara, za nas moli, nas brani i nama pomaže.

I tu je ta veza Marije na nebo uznesene i Marije Majke milosrđa. Ona se može nama smilovati jer stoji pred licem Božjim, u slavi nebeskoj, njezina je uloga kao i u Kani Galilejskoj – zagovarati i braniti našu stvar pred Bogom. U tom je smislu ona pomoćnica kršćana. Dakako, da njezina nebeska pomoć nije nikakva magija niti samo po sebi razumljiv ishod, kao da ona uvijek mora izmoliti baš ono i baš onako od Boga kako to mi ljudi očekujemo. Naprotiv, njezin je zagovor uvijek djelotvoran, ali na način kako to Bog želi i u onome što on nama daje. Međutim uvijek je potrebna naša suradnja.

Najprije, potrebno je da se uopće obratimo Mariji, da joj iznesemo svoje nevolje, svoje potrebe, svoju muku i svoje nade. To je molitva. Zato smo mi danas, ovdje okupljeni hodočasnici, molitelji. Želimo doživjeti da u ovoj crkvi možemo otvoriti dušu Bogu, da se možemo razgovarati s njim, da možemo moliti. Nadalje, potrebna je naša suradnja u tome da i sami pridonesemo svojim djelovanjem onome što očekujemo da nam Bog udijeli, da nas on – po Marijinu zagovoru – usliši. Na primjer, ako smo bolesni, potrebno je da sve učinimo za svoje zdravlje što traže liječnici, što je nužno da bi se došlo i do prave dijagnoze i do prave terapije. A sve je svakako u Božjoj ruci, i njegova volja s nama će svakako biti presudna. O njemu mi ovisimo, a on je „Otac milosrđa, Bog svake utjehe“ (2 Kor 1,3). Ili ako se molimo za djecu i za naše mlade, potrebno je da se pomolimo i uteknemo Mariji, ali je potrebno da i njih, našu djecu i mlade, dovedemo k Mariji, ovamo pred njezin lik, u njeno svetište, da se i oni mole za svoje potrebe i da, što je još važnije, uspostave razgovor s Bogom, da mu povjeruju da su njegova djeca i da ih on voli i brine se za njih. No, i oni su pozvani na suradnju, da i sami sve čine da budu sretni i blagoslovljeni, da marljivo uče i rade, da slušaju roditelje, da se bore za istinske vrijednosti i izbjegavaju nepoštenje, nerad, razvrat, ovisnosti i loše društvo.

Kad tako razmišljamo što bismo sve željeli danas staviti pred Mariju i za što se uteći njoj u zagovor, svakako ne možemo ne moliti i za pomoć našoj domovini Hrvatskoj. Ona je Advocata Croatiae, ona zagovara naš narod već 14 stoljeća. A sada? Kao da smo se našli u nekim bezizlazima, kao da ne znamo kako dalje, kao da odustajemo od tolikih nada. Zar nismo ništa naučili od povijesnih stradanja, zar nismo uspjeli nadvladati i navale neprijatelja s Istoka i Zapada, sa Sjevera i Juga? Bilo je teško i naši su stari prolijevali krv za našu slobodu i za svoju domovinu, ali mi smo danas baštinici upravo te slobode. Morali bismo biti više zahvalni i vjerovati da, pod Marijinim zagovorom, sve možemo!

Gotovo je nezahvalnost naša najveća mana, naš najveći jad i siromaštvo, bijeda duhovna i razlog zašto bi nam se Marija, Mater misericordiae trebala smilovati. Kad danas toliko toga uživamo što su samo mogli sanjati naši stari, zar ćemo se sada kao narod predati, odustati od borbe, izgubiti u bespuću suvremenosti i bijedi ovozemaljskih besperspektivnosti? Naš vjernički katolički hrvatski narod kao da bespomoćno gleda kako ga proždiru vuci žedni naše krvlju plaćene slobode, željni našeg poraza koji nam nisu mogli zadati stoljećima, željni našeg nestanka i zatora, što su pokušavali na sve načine, a mi i danas ovdje stojimo, Bogu se molimo, i živi smo. Ali ne vjerujemo, ali ne znamo što dalje, ali prepustili smo sudbinu svoga naroda u ruke onima koji zavode, koji ne vjeruju u dobro nego u zlo, koji su nesposobni misliti i brinuti se o zajedničkom dobru, već se brinu samo za sebe.

Tu su naše nevolje, i to je ono što trebamo promijeniti. To nam može upravo Marija izmoliti, jer ona se zna sažaliti, ona želi pomoći, ona je pred licem Božjim u nebeskoj slavi upravo radi nas, radi našeg dobra, radi našeg spasenja.

Molimo ju iskreno i ponizno:

O Marijo, Majko Milosrđa, Majko Ivanićka i Majko Kloštarska, najponiznija među ženama, primi naše služenje kako bismo mogli svjedočiti beskrajno milosrđe, strpljivost, blagost, ustrajnost i ljubav te posebnu naklonost za bolesne, malene, siromašne i grješnike tvoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista. Umnoži našu vjeru, učvrsti ufanje, povrati, mila Majčice, sve izgubljene. Amen.