Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na Četvrtom hodočašću Sisačke biskupije na Mariju Bistricu,
17. kolovoza 2013.
Dragi hodočasnici Sisačke biskupije!
Postao je običaj da biskup na bistričkom HODOČAŠĆU dade temu i tako odredi zajednička pastoralnu nastojanja na planu biskupije u sljedećoj pastoralnoj godini.
Svi znamo da je do nedjelje Krista Kralja aktualna Godina vjere koju je proglasio 11. listopada prošle godine Papa Benedikt XVIII, a zaključiti će ju 24. studenog ove godine Papa Franjo.
U Godini vjere svi smo bili potaknuti produbiti svoju vjeru, te učiniti sve kako bismo unaprijedili djelo nove evangelizacije. Mi u Sisačkoj biskupiji odnedavno imamo i povjerenstvo za novu evangelizaciju i župnu katehezu, tako da bismo na početku ove pastoralnu godine 2013./2014. željeli u odgovornosti svih kako pastira tako i vjernika, pod vodstvom biskupa a zalaganjem osobito povjerenika za to područje, uložiti sve snage da što bolje organiziramo župnu katehezu po našim župnim zajednicama. U tim se aktivnostima ne smijemo umoriti jer to znači prenositi vjeru, osobito mladim naraštajima. U tom smislu Godina vjere ne može i ne smije nikada završiti, dapače ovo što je u njoj započeto treba još intenzivnije nastaviti, i to iz godine u godinu.
No, već sada najavljujem novu veliku temu, kojom se kao biskupija već bavimo, ali u koju moramo još intenzivnije ući poslije Godine vjere tj. početkom nove pastoralne, ili bolje liturgijske, godine. Stoga proglašavam Godinu hrvatskih mučenika u sljedećoj godini. Ona će zapravo započeti beatifikacijom Miroslava BULEŠIĆA, te će trajati do sljedeće godine, zadnje subote u kolovozu 2014., kada se na Udbini slavi sve hrvatske mučenike.
Ovu sv. Misu slavimo u crkvi na otvorenom bl. Alojzija Stepinca, za kojega se nadamo da će uskoro, a daj Bože, u ovoj Godini hrvatskih mučenika biti proglašen svetim. Znamo koliko je mučenika darovao naš hrvatski narod. Niz je to nebrojenog mnoštva kršćana koji su ispovijedali kršćansku vjeru i zato bili mučeni i ubijeni.
Naš je zaštitnik sv. Kvirin, sisački biskup i mučenik s početka 4. stoljeća. U to vrijeme teških progona Crkve stradali su i kao kršćanski mučenici dali su svoje živote i Istarski mučenici, i Srijemski i Solinski mučenici na ovom našem tlu. No, niti Hrvati koji su došli u ove krajeve u 7. stoljeću nisu bili pošteđeni progona Crkve, dapače! I premda je u svim stoljećima bilo mučenika za svetu kršćansku vjeru – posebna su tri teška vremena stradanja hrvatskih katolika u našim krajevima: osmanlijska osvajanja od 15.-17.st., zatim Drugi svjetski rat i progon katolika od komunista poslije Drugog svjetskog rata te prije 20-tak godina stradanja u Domovinskom ratu. Nakon turskih osvajanja i teških mučenja našega naroda upravo se prošlo 20. stoljeće, pokazalo kao najkrvavije za naš narod i vjernike katolike. Od svih tih triju progona najstrašniji je bio upravo komunistički, u kojem je za vrijeme Drugog svjetskog rata i osobito poslije rata ubijen najveći broj svećenika, časnih sestara, bogoslova i vjernika laika. Povjesničari uspoređuju našu domovinu sa Slovačkom, koja ima gotovo jednak broj stanovnika i veliku većinu katolika kao i mi, no dok je u Hrvatskoj u tom progonu, prema istraživanju Ante Bakovića, pobijeno 602 svećenika, u Slovačkoj je taj broj: 14! Koliko su veliki bili razmjeri tih komunističkih progona Crkve govori i činjenica da je oko polovice svećenika bilo u zatvorima, kažnjeni samo zato sto su bili katolički svećenici. Iz škola je bio izbačen vjeronauk, a i mnogi su vjernici laici bili zatvarani. Mnogi su ostajali bez posla, a posebno je teško bilo u prosvjeti, gdje nije bilo dopušteno vjernicima iskazivati ni male znakove pripadnosti Crkvi. Vjernicima se zabranjivalo hodočastiti upravo ovamo, na Matiju Bistricu. Crkvena imovina je bila uglavnom oduzeta, onemogućena katolička štampa. Sve se prisluškivalo, uhodilo, nadgledalo, jer svi su bili primorani izgrađivati sustav, kome su se u savjesti većina protivili jer se u biti protivio vjerskim stavovima.
Kardinal Stepinac, kao i više drugih biskupa bilo je zatvoreno – riječki nadbiskup Pavlišić bio je u zatvoru, kao i biskup đakovački Ćiril Kos, a biskup dubrovački Josip Marija Carević bio je ubijen. Nebrojeno mnoštvo pastira i vjernika trpjelo je teško progonstvo i mučenje. Za sada Crkva u hrvatskom narodu ima službeno priznate ove blaženike i svece mučenike: bl. Alojzije Stepinac, sv. Nikola Tavelić, sv. Marko Križevčanin, pet sestara Kćeri Božje ljubavi, poznate kao Drinske mučenice, na čelu sa s. Julom Ivanišević, a uskoro tj. 28. rujna ove godine bit će proglašen Blaženim svećenik Miroslav BULEŠIĆ, ubijen na Bartolovo 24. kolovoza 1947. u Lanišću u Istri. Od tih dakle devet mučenika sedam ih je stradalo u Drugom svjetskom ratu i poslije njega.
Mi u našoj Sisačkoj biskupiji, prema istraživanju Lojze Buturca, imamo 15 ubijenih svećenika – a zajedno s onima koji su djelovali prije na našem području a bili su u času ubojstva u drugim župama, ukupno 22 – u tom razdoblju, kao žrtve komunizma. Želim spomenuti njihova imena: Ivan Butorović, župnik u Jamnici Pisarovinskoj (ubijen od komunista u svibnju 1944.), Aleksandar Čavlek, župnik u G. Jelenskoj (ubijen od komunista 16.IX.1946.), fra Benedikt Čiga, župnik u Maji (ubijen u svibnju 1945. kod Sv. Martina pod Okićem), Dragutin Delija, voloderski župnik (ubijen 1.XII.1945.), Ivan Dražić, župnik u D. Kupčini (ubijen 15.XI.1942. od partizana), Antun Đurić, župnik u Divuši (osuđen na smrt 11.VII.1945.i ubijen u Zagrebu), Stjepan Povoljnak, rodom iz Kravarskoga, ubijen kao kapelan u Odri, 14.V.1946.), Antun Irgolić, župnik u St. Farkašiću (ubijen u veljači 1943.), Franjo Jagić, župnik u G. Jelenskoj i subsidijar u Kutini (ubijen u svibnju 1945.), Ignacije Keretić, župnik u Žažini (umro od šoka zbog mučenja i smrti susjednog župnik Irgolića, 1.III.1943.), Josip Klapšić, upravitelj župa Divuša i Gvozdansko (ubijen u svibnju 1945.), Mato Kolundžić, župnik u Gorama i Maji (ubijen 21.I. 1945.od ustaša), Ivan Lazički, kapelan u Petrinji (ubijen u svibnju 1945.), Ante Lizatović,kapelan u Kostajnici, stanovao u Kukuruzarima (ubijen u svibnju 1943. od partizana), Franjo Modrenjak, župnik u Žažini (ubijen 30.III.1945. u vlaku u Popovači), Slavko Rukavina, rodom iz Gline, vojni kapelan u Sisku i Zagrebu (ubijen u svibnju 1945.), dr. Ivan Šimunović, župnik u Ivanić-Gradu (ubijen od partizana 1943.), Stjepan Štromar, rodom iz Gore, kapelan služio ovdje u M. Bistrici (ubijen u Macelju s još 10 svećenika i 9 bogoslova, 8.VI.1945.), Josip Vedrina, kapelan u Kostajnici (kao župnik u Loboru ubijen 25.IX.1949.), Alojzije Venko, župnik u Hrv. Dubici (nakon nepravedne presude strijeljan 9.VIII.1946. u Banskom Grabovcu), Petar Žagmeštar, kateheta u Sisku (ubijen u svibnju 1945.), te jedan klerik, Josip Belović (poginuo u Popovači u zračnom napadu, 3.II.1945.).
Kad žrtvama Drugog svjetskog rata pridodamo najveću tragediju hrvatskoga naroda, Bleiburg i Križni put, u kojoj je stradalo najmanje sto tisuća katolika – a taj se broj žrtava procjenjuje i do tristo tisuća, čije su kosti do dana današnjega rasute po tisućama jama diljem Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i tolikih drugih stratišta bivše države, tada je to nepregledan broj onih koji danas “stoje pred licem Jaganjca odjeveni u bijele haljine, s palmama u rukama” (Otk 7,9), kao znakom mučeništva. Bog zna njihova imena, ali ljudi ih zaboraviše. Međutim to su naša braća i sestre, i mi kršćani koji trebamo štovati njihovu žrtvu trebamo sačuvati uspomenu na njih. Stoga smo ustanovili Povjerenstvo za hrvatski martirologij koje ima zadaću skupiti sva imena stradalih vjernika najprije u Drugom svjetskom ratu, a onda i u Domovinskom ratu. Imena stradalih u Domovinskom ratu uglavnom su zapisana, jedan popis je u crkvi Svete Mati Slobode na Jarunu u Zagrebu, a drugi je popis na spomeniku braniteljima na Mirogoju. No, mi želimo da točan popis žrtava s našeg područja bude i u našoj biskupiji, možda u cintoru crkve Uznesenja BDM, marijanskoga svetištu Gori, koje će nositi naziv Majka naših stradanja. Među ubijenima na početku Domovinskog rata je i Antun Grahovar, župnik Pohoda BDM u Sisku, ubijen 9.XI.1990. No, ovaj popis žrtava Domovinskog rata ćemo lakše napraviti nego popis žrtava komunizma, jer je s jedne strane to već duže vrijeme koje je prošlo od njihove pogibije, a s druge strane još uvijek se vješto kriju masovne grobnice, imena i broj žrtava u njima. Za sve osumnjičene za komunistička ubojstva Hrvata u inozemstvu treba se donijeti zakon o lustraciji po kojem nitko tko je bio član represivnog aparata, koji je progonio i ubijao naše ljude u ime komunističkog sustava ne može obnašati nikakvu javnu funkciju u Hrvatskoj. Dok se to ne dogodi, mi živi moramo biti glas onih koji su pobijeni ili ušutkani. Naš glas međutim nije i ne smije biti prozivanje zločinaca da bi se nad njima izvršilo opet neko novo nasilje, ne! Mi samo želimo da se komunistički sustav osudi kao zločinački, kao što je to u više navrata preko svojih ustanova učinila EU, kojoj sada i mi pripadamo, i što je najvažnije, mi se zalažemo za dostojanstvo žrtava jer i mrtvi imaju prav na grob i spomen, pravo na našu molitvu i na poštovanje. To mora naše društvo osigurati, inače nije demokratsko niti humano, već riskira odlazak u totalitarizam i stoga generiranje novih nepravdi, laži i nasilja nad pojedinim ljudima i čitavim narodom.
Zašto je nama važno o tome govoriti? Ne bi li bilo bolje zaboraviti sva zla i graditi dobro, ne gledati više u prošlost, nego samo izgrađivati budućnost?
To je doista potrebno, međutim to na žalost nije moguće ako se zlo ne imenuje kao zlo i ne osudi. Jer – uzmimo primjer: kad se krsti dijete ili odrasli, prije prihvaćanja Krista potrebno je odbaciti Sotonu, odreći se grijeha i zavodljivosti zla, kao što kaže obred, “da nas zlo ne nadvlada”. Dakle, nije samo dovoljno prihvatiti Svjetlo, nego se prije treba osloboditi tame. Upravo je stoga potrebno, kako je Papa bl. Ivan Pavao II. govorio, to “čišćenje spomena” ili “čišćenje sjećanja” – purificatio memoriae.
Ova buduća Godina hrvatskih mučenika neka nas sve, braćo i sestre, utvrdi u svijesti da pripadamo zajednici Crkve čiji su članovi i vlastiti život darovali da bi posvjedočili koliko ljube Krista Gospodina.
I Marija je kraljica mučenika, tako ju zovemo. Ona je zapravo i sama, premda ne krvlju, bila mučenica zajedno sa svojim Sinom, koji je trpio na križu, a ona s njime, prikazujući svoju bol, za koju joj je starac Šimun već prigodom prikazanja malog Isusa u Hramu prorekao da će joj „mač probosti dušu“. Mač je to boli, mač koji ne zadaje fizičku ranu, ali koji zadaje još dublju, duhovnu ranu i neizmjernu patnju. Takve su bile i jesu i mnoge hrvatske majke, koje su u Drugom svjetskom ratu i poslije rata izgubile svoje sinove i muževe, koje su u Domovinskom ratu izgubile djecu, za koje ni danas, 18 godina poslije rata, odnosno često i više od 20 godina ne znaju ništa o njima. Nije li to strašna bol, baš pravi mač boli, koji razdire dušu, kad se tako izgubi dijete, sina ili kćer?
Molimo Mariju, majku i kraljicu mučenika, da izmoli i našem narodu, osobito mučenicima i njihovim najmilijima vječnu utjehu i da plod njihovih patnji bude ugrađen u sadašnjost i budućnost našega naroda. Kao što je Marija u patnji vjerovala u Uskrsnuće, tako neka i nama izmoli da u razmatranju o teškim stradanjima našega naroda i u proživljavanju još uvijek teških ponižavanja i zapravo mučeništva i danas ne malakše naša vjera u naše uskrsnuće.
Naša je snaga u Gospodinu i naša nada u njegovu uskrsnuću.
Čuli smo proroka Izaiju koji naviješta da će Gospodin „utješiti sve ožalošćene, razveseliti žalosne na Sionu, dati im vijenac umjesto pepela, ulje radost mjesto ruha žalosti, pjesmu zahvalnicu mjesto duha očajna.“ (Iz 61,2-3). To će biti Godina milosti Gospodnje. Vapimo i mi za tom godinom, dapače, znamo da i ova naša Godina hrvatskih mučenika jest i treba biti upravo to: godina utjehe za sve žalosne! Premda nema ljudske pravednosti, premda izostaje katarza društvene zajednice, mi znamo da nas Gospodin nije zaboravio, dapače, što je veće trpljenje, to je veća i njegova milost! No, doći će dani kada će se o ovim godinama obnovljene hrvatske države govoriti kao o godinama sramote i nehaja za žrtve hrvatskih mučenika. Što se više odgađa vidati te narodne rane, to će više utjehe dati Bog onima koji to izdrže. Jer Bog je „Otac milosrđa i Bog svake utjehe“ (2 Kor 1,3-7). A one koji su zataškavali zločine, one koji su ih skrivali jer su bilo oni bilo njihovi članovi obitelji u njima sudjelovali, stići će Božja pravda. Kaže prorok Izaija da će proglasiti za jedne „Godinu milosti Gospodnje“, a za druge „Dan odmazde Boga našega“ (ib.). Nije na nama nego na Bogu vratiti svakome prema djelima njegovim. Mi se molimo za te bijednike da ih Bog svojom pravednom rukom ne satre, nego pomiluje! A da bi se to dogodilo, potrebno je da priznaju istinu i da se pokaju.
Kažu da su bistrički hodočasnici himni Bistričkoj Gospi „Majko Božja Bistrička“ pripjev promijenili poslije Drugog svjetskog rata: prije je uz molbu da „umnoži našu vjeru, (i) učvrsti ufanje“ logično bio zaziv: „ispuni, mila Majčice, ljubavlju nas sve“, koji je međutim upravo zbog teških komunističkih zločina preimenovan u zaziv: „obrati, mila Majčice, sve izgubljene!“ Zanimljivo je da mi još uvijek pjevamo upravo ovako ovu pjesmu Bistričkoj Gospi – očito, nakon što je nastupio bezdušni sustav koji je zatirao vjeru i vjernike, sijao smrt i stvarao mučenike, ta potreba za obraćenjem izgubljenih nije prestala ni danas.
Gospodin nam govori, čuli smo: „Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!“ (Mt 5,11) Neka Gospodin po našim hrvatskim mučenicima podari našem narodu mir i snagu izdržljivosti u kušnjama te pobjedu koju je obećao svima koji ljube njega više negoli sami sebe. Amen.