Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na svetkovinu Velike Gospe

Gora, svetište Majke naših stradanja, 15. kolovoza 2026.

Gora, 15.VIII.26. /Čit.: Otk 11,19a; 12,1-6a.10ab;   1Kor 15,20-27a; Lk 1,39-56/

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici,

Danas je Velika Gospa, svetkovina Uznesenja BDM dušom i tijelom u nebo… Mi dakle slavimo Mariju, majku Isusovu, koju je Bog nakon  završetka ovozemaljskoga života uzeo na nebo, i to dušom i tijelom.

Blagdan je to daše odanosti Gospi, molitve za njezin zagovor, te zahvala Bogu što je jednoga od nas ljudi uzeo sebi u puninu zajedništva i radosti nebeskog života. Naime, i mi svi vidimo sebe u liku Marije, ona je naš uzor, naš prototip te se nadamo da će se i nama dogoditi ono što se zbilo s njome.

Danas bih vas, braćo i sestre, uveo u razmišljanje o našoj budućnosti, o našem cilju života i vječnosti u koju je ušla BDM što danas slavimo.

Budućnost nam uvijek izgleda daleka jer mi živimo u sadašnjosti i moramo se brinuti za mnogo toga što čini naš život mogućim. Tu su brige za jelo, za stan, za naše bližnje – roditelji se tako brinu za svoju djecu, gledaju ih kako odrastaju i znaju da bez njihove pomoći i ljubavi djeca ne bi mogla živjeti. Mi odrasli uvijek ujutro kad se probudimo gledamo što nam je danas učiniti, koji raspored imamo, tko će nam doći, kome mi moramo poći… ja se tako brinem kad ćemo završiti obnovu koje crkve koja se poslije potresa obnavlja, ali i što učiniti s ovim ili onim slučajem koji je povjeren mojoj brizi. A najviše su mi povjereni ljudi, moji svećenici, vi, dragi vjernici, župe i čitava biskupija.

Ipak, uz taj život svakodnevnih briga postoji i cilj koji mi vjernici poznajemo i kojemu težimo. To je vječni život.

Sve dobiva sasvim drugu dimenziju, drugu boju – rekli bismo – kad se život promatra sub specie aeternitatis, pod vidom vječnosti.

Naime, svi smo zapleteni u misli koje rješavaju našu svakodnevicu: sad nam je vruće, sada hladno, plaše nas klimatske promjene, brinemo se o ratovima u Ukrajini i na Bliskom istoku, brine nas budžet, niska primanja, veliki izdaci za djecu koja će uskoro u školu, za starije koji su nemoćni i trebaju našu pomoć, brinemo se i brinemo neprestano… A Gospodin naš Isus Krist rekao je: „Ne brinite se tjeskobno što ćete jesti, što piti i u što ćete se obući… zna Otac vaš da vam je sve to potrebno!“ (Mmt 6,25) Kako dići oči i vidjeti još nešto, dapače nešto veće i bolje, što nas ne plaši nego što nas privlači, što nam može dati novi zanos, novu radost, novu nadu?

Upravo ovaj blagdan Uznesenja BDM – Velika Gospa govori nam o toj nadi, o toj budućnosti. Ona je stvarno velika nada za sve nas ljude.

Marija nije ničim zavrijedila biti Majka Sina Božjega, Bog ju je jednostavno izabrao. Da, obdario ju je svojom posebnom milošću od samog njezina začeća – bila je bezgrješno začeta od svojih roditelja Ane i Joakima, oslobođena istočnoga grijeha. Ali to se nije vidjelo, to nije čak ni ona kao dijete znala, ali je doživjela izabranje. O tome izvješćuje evanđelje po Luki: anđeo joj je Gabrijel navijestio čudesnu budućnost – što ju čeka ako pristane na Božju ponudu. Ona ne pristaje odmah nego pita, zanima ju kako će to biti kad ona, čini joj se, nema za to pretpostavke i ne smatra se sposobna. No, anđeo ju razuvjerava ponudom Božje milosti: Duh Sveti sići će na te…

U odlomku evanđelja koji smo slušali Marija je u posjetu rođakinji Elizabeti koja ju pozdravlja neočekivano uzvišenim naslovom: Majka Gospodina mojega! A na to Marija se nije uznijela, samodopadno ističući tu povlasticu koju joj je Bog dao, nego ona veliča Boga. Mnogi od nas bi se hvalili kad bi nam se nešto veliko dogodilo, pozivali se na sebe i svoje zasluge, ali ona ne! Ona je sva okrenuta Gospodinu i njega veliča… U toj pjesmi ona sebe naziva „neznatnom službenicom Gospodnjom“. Mogli bismo još prevesti: ona sebe smatra sluškinjom, a mi ju danas slavimo kao Kraljicu… Evo, kako Bog okreće povijest i malene čini velikima, a velike ponizuje.

Ovih smo dana proslavili Oluju i oslobođenje naše Domovine. Kada nam strani promatrači nisu davali izgleda da se oslobodimo i pobijedimo jačeg neprijatelja, mi smo po milosti Božjoj i hrabrošću naših branitelja – pobijedili! Evo, tako Bog vodi povijest: uzvisuje neznatne, a oholice ponižava.

Tako se i Marija osjeća. I zato, zbog njezine poniznosti, ona je nama tako draga i zato je osobito slavimo.  Ona se sva oslonila na Boga.

Veli Bog u Izaiji: „Ako se na me  ne oslonite, opstati nećete!“ (Iz 7,9).

Volio bih reći par riječi o tome kako možemo graditi budućnost s Kristom, s Marijom na nebu uznesenoj.

Za to nam treba hrabrost: hrabrost da želimo i pokušamo i mi slijediti taj put, put svetosti, put koji od zemlje vodi u nebo.

Mislim da za to treba hrabrosti, da je potrebno sve zemaljsko otpustiti, svega se odreći, biti poput svetog Franje Asiškoga koji se svega zemaljskog odrekao, čak i svoje odjeće jer je smatrao da ju treba vratiti svome ocu koji je bio bogat trgovac i sinu je namijenio bogatu karijeru… ali ne, Franjo je shvatio da se treba toga odreći da bi mogao slijediti Krista.

Za taj korak treba hrabrosti. „Courage to be – Hrabrost biti“ naslov je jedne knjige (Paul Tillich). U tom djelu autor govori kako je za samo postojanje, za sam život potrebna hrabrost. Možda se to čini nevažnim, i samo po sebi razumljivo: živjeti trebamo svi hrabro, da bismo opstali, da bismo se othrvali različitim napastima i zamkama trebamo hrabro stati na stranu dobra, na stranu Krista.

Marija nam i u tome može biti primjer.

Prihvatiti nejasni plan koji Bog traži je rizik, avantura, čini se kao unaprijed mogući neuspjeh… No, Marija prihvaća ono što joj je anđeo navijestio u Božje ime. Ona jednostavno Bogu sve vjeruje i ne može mu reći Ne! To je hrabrost, svakako! I nama poručuje: ne bojte se poslušati Boga i kada sve ne razumijete, i kad vas poziva na nešto novo što samo on zna, ali ako Bog vas treba to je njegovo djelo, to će on sigurno i izvesti.

Dragi mladi, koji ste pred odlukom stupanja u brak… vi se bojite, nemate stan, niste sigurni ni u stalan posao, čini vam se da je puno toga nejasno. Ali ako se volite, zašto oklijevate? Imajte hrabrosti, vjerujte Bogu koji vas je povezao ljubavlju, koji će se pobrinuti za vas kao što se brine za ptice nebeske, koje niti siju niti žanju a imaju hrane napretek… Život često traži hrabre korake. A dobro se kaže, da Bog i sreća prate hrabre!

Dragi mladiću, draga djevojko, ako osjećaj duhovni poziv za svećeničko ili redovničko zvanje, ne boj se odazvati Bogu na taj korak, pođi u sjemenište, pođi u samostan. Nađi hrabrost i neka Te prati Božji blagoslov!

Nadalje, to što je Isus rođen u siromaštvu, u pastirskoj štali među životinjama… i to prihvatiti za Mariju je bio znak hrabrosti! Ona je mogla reći Josipu: Pa kako ćemo sad mi u štalu, vidiš da sam trudna… zar mogu roditi u štali? Nađi nešto prikladnije! Na kraju, ona ima roditi – kako joj je naviješteno – Sina Božjega… pa zar je on to zavrijedio? Znamo, Petar se protivio Isusu kad mu je govorio da Mesija mora trpjeti. No, Marija se nije bunila, nije protestirala, prihvatila je to što joj je Bog dao i znala je što je najvažnije. Štala nije manje vrijedna ako se u njoj rađa kralj od palače u kojoj se rađa masovni ubojica, zar ne?

Zar nije sav Marijin život jedna velika hrabrost? I jedna velika avantura! Poći u nepoznato, odvažiti se kao Abraham sve ostaviti čemu se nadaš, što ti izgleda normalno i o čemu sanjaš i poći na put za koji ne znaš kakav će biti i kako će završiti…

Marija je uz svoga Sina sudjelovala na križnom putu, na Kalvariji, gledala ga je kako nevin umire, osuđen od ljudi koji nisu razumjeli Boga a „u ime Božje“ su odlučivali o životu i smrti. Prihvatiti tako veliku nepravdu i vjerovati da je Isus, njezin sin, i Sin Božji i da je on došao uspostaviti „kraljevstvo kojemu neće biti kraja“, kako je anđeo navijestio… kako je to moguće bez posebne Božje milosti? To traži izvanrednu nesvakidašnju hrabrost. No, Marija je i tada vjerovala Bogu, i kad je gledala svoga Sina raspeta na križu, i kad je čula riječi: „Ženo, evo ti sina!“ dajući je apostolu Ivanu. Prihvatiti tako nesigurnu budućnost, moguće je samo uz silnu hrabrost.

No, nisu li i naše majke bile tako hrabre koje su svoje sinove žrtvovale za Domovinu? Nedavno smo proslavili Dan pobjede, sjećali smo se 31. godišnjice Oluje… zar nisu i naši branitelji bili izvanredno hrabri, zar nisu njihove majke, njihove supruge, njihova djeca… hrabro izdržali te dane premda se sinovi, muževi i očevi nisu svi vratili… Pomislimo samo na majku Katu koja se jednom predstavila riječima: „Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara. Rodila sam i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje domovine Hrvatske od srpskog agresora u Domovinskom ratu 1991. godine.“

Čitav naš Domovinski rat čini nam se kao izraz jedne ogromne hrabrosti, hrabrosti koju je Bog dao našim braniteljima, njihovim obiteljima, čitavom našem hrvatskom narodu. Bogu zahvaljujemo na tome!

Prepoznajmo i mi što možemo poput Marije učiniti za Boga, za svoje bližnje, za Domovinu, za svijet!

Marija je naš uzor, naša zagovornica, majka Sina Božjega, naša sestra kao član Crkve i naša majka, kao majka Božja.

Nije hrabrost prvotno u tome da se umre i pogine za nekoga i nešto, nego je još veća da se živi za druge! To je teže, a to upravo od nas traži Marija i njezina nebeska proslava. Ona je živjela za Isusa i nas, njegove učenike! Neka nas nauči hrabro živjeti za druge već sada živeći budućnost! Amen.