Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na hodočašću u Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke
Marija Bistrica, 22. kolovoza 2026.
GODINA LJUBAVI, GODINA CARITASA
/Misa BDM, Marije Kraljice/
Draga braćo i sestre,
Pastoralna godina koju započinjemo neka bude Godina ljubavi. Naime, imali smo već Godinu vjere (2012./2013.), prošla je pastoralna godina 2025./2026. bila Godina nade a ova godina (2026,/2027.) – Godina ljubavi. Možda je bolje reći: Godina Caritasa.
Što pod time mislimo?
Bez ljubavi ne možemo živjeti ni vjeru ni nadu, bez konkretne ljubavi prema Bogu i bližnjemu mi ne možemo biti Kristovi učenici.
Kako ćemo to ostvariti?
Živeći ljubav prema Bogu, koji je sama ljubav (1Iv 4,8), osobitu pozornost poklonimo na klanjanju Isusu u Presv. Oltarskom sakramentu. On nas nakon svete Mise čeka i želi da s njima razgovaramo, da mu se klanjamo, da jednostavno budemo s njim, kako je to lijepo rekao sv. Ivan Vianey: „Mi se samo gledamo; Isus gleda mene i ja gledam njega.“ To je pogled ljubavi.
Ali ta ljubav bila bi jalova kad ne bi obuhvaćala naše bližnje, jer veli sv. Ivan: „Tko kaže da ljubi Boga, a mrzi brata svoga, lažac je… Ne možete ljubiti Boga koga ne vidite, ako ne ljubite svoje bližnje kraj sebe.“ (1Iv 4, 20)
Želio bih stoga da osobiti naglasak ove godine stavimo na aktivnost našeg Caritasa. Imamo biskupijski Caritas, a imamo i župne Caritase. Potrebna je jača povezanost i veća suradnja između centralnog biskupijskog Caritasa i naših župnih Caritasa.
Najprije, potrebno je u svim župama naše Biskupije osnovati Caritas. Već imamo desetak župnih Caritasa koje stvarno treba pohvaliti, koji izvrsno rade, okupljaju vjernike i zajedno se brinu za potrebite. Osobito u dane korizme i adventa. No, potrebno je da svaka župa ima svoj župni Caritas. Pa ako to budu i samo dva – tri dragovoljca, oni mogu animirati čitavu župu na neke aktivnosti i potaknuti dinamizam koji se treba osjetiti u svakoj župnoj zajednici.
Caritas nije neki distributivni centar koji raspodjeljuje pomoć koju nam netko drugi šalje, neka ustanova, ministarstvo socijalne skrbi, velikodušni donatori. Sve je to dobro iskoristiti na dobro onih kojima je pomoć doista potrebna, ali Caritas znači ljubav koju mi sami moramo pokazati jer doista nismo pravi kršćani ako ne živimo karitativno!
Kako ćemo se organizirati, kako djelovati?
U tome će župama pomoći naš biskupijski Caritas. On mora biti prisutan više na terenu, pokazati kako je moguće oformiti župne Caritase. Moguće je pozvati članove župnih Caritasa, koji to već jesu i koji to žele i trebaju biti, na susrete u Biskupiju, i tu zajedno promišljati što nam je činiti.
Želim zahvaliti kako našem Biskupijskom Caritasu, tako i našim župnim Caritasima koji su aktivni i lijepo rade, daju lijepo svjedočanstvo brige za potrebne, obilaze bolesne, pronalaze osamljene, nabavljaju hranu i druge potrebne stvari koje nisu samo materijalna pomoć nego prije svega znak da mislimo jedni na druge i da nitko nije sam ni ostavljen.
Čitanja Božje riječi potiču nas na to: Marija je „majka lijepe ljubavi“ jer je majka Spasiteljeva koji je utjelovljena Božja objava, Riječ koja izriče Boga ljubavi i uprisutnjuje ga među nama ljudima. Po Mariji k Isusu – stari je slogan, princip koji su uvijek kršćani slijedili. Nije Marija cilj nego po njoj se dolazi Isusu koji je onaj kome ona vodi.
Marija nas upućuje na ljubav koja služi drugima: ona prihvaća Riječ jer je to Božja volja, a tako postaje Majkom samoga Spasitelja koji je Sin Božji postao čovjekom. Ona hrli u Gorje k rođakinji Elizabeti da bi joj pomogla pri porodu Ivana Krstitelja, a i da bi se učvrstila u vjeri da Bog čini nemoguće, jer je to učinio Elizabeti, slično kao i njoj koja je vjerovala u čudo, u nemoguće.
Marija je nadalje prisutna u Kani Galilejskoj, na svadbi gdje prva primjećuje nevolju u kojoj su se našli mladenci i svi uzvanici na svadbenoj večeri. Ona izgovara pred Isusom: „Vina nemaju“ moleći očito da Isus pomogne. I on to čini na njezinu riječ: „Što god vam rekne učinite!“ (Iv 2,5)
Marija je i danas naša Zagovornica, Pomoćnica kršćana, Odvjetnica i najvjernija Majka. Naš ju narod rado zaziva i kao Kraljicu Hrvata.
Ljubav koju Bog ima prema nama i mi smo dužni pokazivati prema braći ljudima: nesebično služenje i dapače žrtva za druge. To je Isusov put, to je put Marije, to mora biti i naš put.
A tu ljubav prema bližnjima najočitije možemo pokazati u organiziranom djelovanju Caritasa. Zato tražim i nalažem da svaka naša župa treba imati župni Caritas.
U pravilniku iz 2002. godine tada i naš nadbiskup Josip Bozanić odredio je da voditelj treba biti vjernik laik. On organizira prikupljanje i podjelu pomoći, uvijek pod nadzorom župnika, ali voditelj je laik i vjernici laici koji su članovi župnog Caritasa vrše važnu pastoralnu zadaću koju im Crkva daje. Na župnikom prijedlog tj. dopis biskup imenuje voditelja i ostale vjernike laike, članove Obora Caritasa za aktivnost župnog Caritasa… U broju 6 Službenog vjesnika Zagrebačke nadbiskupije, na str. 270-272 nalazi se Pravilnik koji vrijedi i za Sisačku biskupiju, kako sam ja već na početku djelovanja Biskupije 2010. odredio.
U tom Pravilniku piše sve što je potrebno za ustanovljenje i djelovanje župnih Caritasa. Trebaju ga imati svi župni uredi, osobito su župnici dužni pogledati u taj dokument koji je polazište i za naše karitativno djelovanje po župama. Moguće ga je naći na str.: https://www.zg-nadbiskupija.hr/UserDocsImages/arhiva/stories/Download/pravilnik%20zupnih%20caritasa.pdf
Dragi vjernici, dragi prijatelji,
Bez ljubavi ništa nam ne bi koristilo, kaže sv. Pavao. Mogli bismo reći: ni vjera, ni nada, ni sva dobra djela, ni sve što smo izgradili i obnovili, svi naši napori… ništa nam ne koriste bez ljubavi. A ljubav je: „velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.“ (1Kor 13)
Razmišljati o ljubavi ne znači sve drugo zaboraviti jer ljubav sve drugo obuhvaća… i kazna za prijestup je dio ljubavi… kad „otac stegom sina odgaja i šiba sina koga voli“, kako kazuje Sveto pismo (Heb 12,6) i to je – ljubav jer ona znači odgovornost prema drugima, prema onima koje se voli… Roditelji ljube svoju djecu ali ih moraju odgojiti u ljude pa više negoli djedovi i bake moraju i koriti svoju djecu, zabranjivati im ono što im škodi, tako da izazivaju i otpor kod djece pa čak i suze… i to je dio ljubavi!
Tako i u odnosu prema Bogu i dakako prema bližnjima, naša ljubav treba prihvaćati i stegu, red, odgovornost… To je važno jer je samo tako moguće nešto organizirano učiniti. Nije dovoljna samo osobna karitativna djelatnost, što se može pretvoriti i u samopromociju, a najčešće u osobni pobožni čin koji tek na kratko nekome može pomoći, no Caritas je organizirani vid pomaganja potrebnima, ono što Crkva čini stoljećima te i danas može pomoći onima koji su u bijedi, kojima treba pomoć, materijalna ali i duhovna, psihološka, posjet bolesnicima, razgovori s osamljenima, potpora samcima…
Moramo stoga promišljati kako da unaprijedimo naše zajedničko, organizirano pomaganje onima koji su potrebni naše kršćanske ljubavi i pomoći.
Kršćanska bratska ljubav vodi se načelima društvenog nauka Crkve. To su: zajedničko dobro, dostojanstvo ljudske osobe, solidarnost i subsidijarnost.
Na prvom mjestu ne smije biti samo moje dobro nego – zajedničko dobro. To je važno i za sve javne djelatnike, u svim strukama i područjima. Neka ne bude na prvom mjestu ono što je moje, nego ono što je zajedničko, što pripada svima.
Drugo, važno je poštovanje svake ljudske osobe jer ona ima svoje od Boga dano neotuđivo dostojanstvo. Samim time što netko jest čovjek pripada mu ljudsko dostojanstvo i zato se ne smije dijeliti ljude ni po kojoj osnovi i nekima priznavati njihova prava a drugima ne. Na žalost upravo se tako ponašaju totalitarni politički režimi, a čini se da u našoj Domovini ni danas nije drukčije. Samo pogledajmo primjer na pravo na grob koji još nisu ostvarili svi Hrvati, samo zato što nisu pripadali onoj vojsci koja je iz Drugog svjetskog rata izišla kao pobjednik. Međutim Crkva ponavlja i ne umara se u tome: svaki je čovjek, bez obzira tko bio i kome pripadao za života, ljudsko biće, dijete Božje koje ima pravo na svoje dostojanstvo. Uzmimo još jedan zorni primjer: nerođeno začeto dijete u utrobi majke. Premda je znanstveno dokazano da je to čovjek od samog časa začeća, i premda se zna da to biće nije isto što i majka jer ima svoju krvnu grupu, neovisno o majčinom srcu njegovo srce kuca, ono ima svoj DNK itd., ljudski zakoni proglašavaju tek rođeno dijete osobom i čovjekom s ljudskim pravima. A što je s onim koji se rodi prije termina od 9 mjeseci? Zar on još nije čovjek i može ga se ubiti kako tko želi i za to ne odgovora? U medijima se često ističu i osuđuju postupci žena koje ostave tek rođeno dijete, jer to je čovjek, a kako to da se ne zgražaju nad ubijenom djecom tek koji mjesec prije poroda? Zar i to nisu ljudi?
Solidarnost čini se najbliža je pojmu kršćanske ljubavi prema bližnjemu: kad netko trpi glad, kad je neki narod pogođen potresom, poplavom, požarom ili drugom nepogodom, svi su pozvani priskočiti u pomoć stradalima. I mi smo se u našoj Biskupiji prije više od pet godina našli u takvom neprilici nakon razornog potresa u prosincu 2020. godine. I bilo je lijepo gledati toliku ljubav koju su pokazali kako mnogobrojni pojedinci tako i mnoge zajednice pa i čitave zemlje koje su nam pomagale. Tu je naš Caritas opet odigrao veliku ulogu posrednika te do stradalih ljudi dopremio pristiglu pomoć.
Solidarnost je i u tome da dijelimo s onima čija su prava pogažena njihovu poziciju, njihov pravedan zahtjev. Npr. napadnuta je prije četiri i pol godine Ukrajina. Mi smo dužni stati uz taj napadnuti narod, i ne samo slati im pomoć, hranu i novac, nego i osuditi nepravednu agresiju i reći napadnutima: mi smo uz vas! Da nije papa sv. Ivan Pavao II. jasno osudio srpsku agresiju 1991. i stao uz naš hrvatski narod i rekao da imamo pravo na obranu i na samostalnost, koju je Sveta Stolica prva i priznala 1992., a to ponovio i sam Papa dolaskom u Hrvatsku 1994., pitanje je kako bismo se mi izbavili iz te nevolje.
Subsidijarnost je pak načelo priznavanja vlastitih i tuđih kompetencija i granica: neka na nižoj razini onaj tko je odgovoran za svoje područje radi bez uplitanja viših – i dakako neka odgovara za svoj rad. Ne trebaju se dakle miješati kompetencije i ulaziti u tuđu nadležnost pa i s dobrim nakanama. Svaki ima svoj zadatak i svaki za svoje postupke odgovara.
Naš biskupijski Caritas ima svoje obveze ali i svoju nadležnost na cijelom području Biskupije. Međutim župni Caritasi su prvi pozvani pomagati onima u njihovoj župi koji su u potrebi. Tek ako oni to sami ne mogu potrebna je pomoć iz središnjice, ali nije dobro sve očekivati samo od drugih. Jer Caritas znači ljubav, a to je ispit za našu osobnu vjeru: naša osobna ljubav, ljubav naših obitelji, ljubav naših župnih zajednica.
Ljubav na Isusov način znači spremnost i na žrtvu radi dobra drugoga. Tako nas je Isus učio i zapovjedio nam: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“ (Iv 13,35).
Danas na našem hodočašću BD Mariji Bistrici želimo moliti za ljubav, za ljubav prema našim bližnjima: u obiteljima, u župnim zajednicama, u našoj Biskupiji. Marija je majka lijepe ljubavi, majka Spasiteljeva, majka naše koja nas vodi k Isusu. Ona nas poučava kako ponizno i s ljubavlju služiti Božjem djelu, kako prihvaćati i pomagati potrebne ljude, kako se ispunjati ljubavlju prema svima.
Molimo da nam Marija bude uzor, da nam isprosi veliku ljubav u malim stvarima, veliku vjeru i povjerenje u Boga što je nemoguće bez prave ljubavi, ljubav naših supružnika, ljubav djece prema roditeljima, ljubav prema Domovini, ljubav prema Božjem kraljevstvu.
Majko naša, moli za nas! Amen.