Mons. Vlado Košić, sisački biskup

Homilija na Veliku Gospu

Kloštar Ivanić, 15. VIII. 2012.

Dragi vjernici, braćo i sestre!

Čuli smo na početku ovog svečanog slavlja Dekret o proglašenju biskupijskim svetištem ove župne crkve BDM u Kloštru Ivaniću. Ovo je znak priznanja ovoj marijanskoj crkvi, koja je već gotovo osam stoljeća – jer pobožnost prema njoj uža i šira okolica njeguje još od 13. stoljeća kada je župa i utemeljena – okupljala i danas okuplja velika mnoštva vjernika koji slave Presvetu Bogorodicu Mariju, posebno na njezine blagdane, kao što je ovaj, blagdan Uznesenja BDM na nebo, kojem je i posvećena ova župna crkva.

Čuli smo i to kako je ovdje Marija kroz tešku povijest zazivana i postala poznata kao Majka Milosrđa. Kako svjedoči Spomenica, Knjiga čudesa Blažene Djevice Marije Ivanečke bilježi oko 60 zapisanih čudesa samo u 18. stoljeću – u razdoblju od 1757. do 1782. godine, a oltarnu sliku Marijina uznesenja dala je naslikati 1664. upravo jedna pobožna i bogata žena koja je nakon mnogo godina prikovana uz krevet ozdravila po zagovoru ivanićke Gospe.

Što to znači da je Marija – Majka Milosrđa? Najprije to, da je Marija majka. Znamo, Marija je majka Gospodina našega Isusa Krista, koga je po Duhu Svetom djevičanski začela, koga je rodila u Betlehemu i koga je odgojila u Nazaretu. Kao Majka Isusova Marija je neprestano nosila poseban križ, prihvaćala patnju i u brizi za Krista – sa svojim djevičanskim zaručnikom Josipom bježala u progonstvo u Egipat, da bi potom njezina bol doživjela vrhunac kad je – Isus bio optužen, uhvaćen i na smrt osuđen. Ona ga prati na križnom putu, doživljava da joj „mač boli probada dušu“ (Lk 2,35), pod križem ga gleda u smrtnoj agoniji i prima mrtva u svoje krilo. Ipak, uza svu tu patnju i trpljenje, koje je Marija morala ponijeti kao Majka Sina Božjega, ona doživljava i najveću moguću radost: Uskrsnuće svoga Sina, te potom i vlastito Uznesenje na nebo!

U kakvoj je to povezanosti s Milosrđem? Milosrđe je krepost koja se odnosi na druge. No, samo onaj koji je puno trpio razumije druge koji trpe. Ne kaže se bez razloga u našem narodu: „Sit gladnome ne vjeruje!“ I to je istina. Zato je ona morala proći mnoge kušnje jer Bog je njoj namijenio da bude zagovornica i donositeljica Božjega Milosrđa mnogim dušama.

Kad danas razmišljamo kako je ova župna marijanska crkva bila kroz dugu povijest mjesto molitve, zagovora ali i čudesnih uslišanja, te kako je zbog toga danas proglašena da u ovom dijelu Sisačke biskupije bude i ubuduće biskupijsko marijansko svetište, tada je osobit razlog tomu upravo u činjenici da je ovdje prisutna Marija naša zagovornica, koja svojim zagovorom i svojim primjerom mnogim kršćanskim dušama otvara putove Božjega Milosrđa. Sam pojam „svetišta“ veže se i s pojmom „prošteništa“, a to je riječ koja izriče oproštenje, pomirenje i primljeni mir duše koji mnogi upravo tu traže i nalaze.

Bog je želio da po svojim svetima bude bliži ljudima, vjernicima, te da oni mogu lakše promatrajući njihove živote i slijedeći njihov primjer doći k njemu i primiti njegovo Milosrđe. A to na prvom mjestu vrijedi za Mariju!

Kako je lijepo osjetiti da je duša naša ponovno u miru, da nam je Bog oprostio grijehe, da nas opet grli kao svoje dijete, da nas prima u svoj dom i da nas ljubi svojom očinskom ljubavlju!

To je sve iskusila i Marija i zato nam je ona putokaz. Njezina nam patnja otvara putove da se može pročistiti i naša duša, da i mi s njome možemo pronaći Boga.

Čuli smo današnja čitanja. Posebno bih se zaustavio na razmišljanju o Evanđelju po Luki, u kojem odjekuje Marijina pjesma „Magnificat – Veliča“. Ona pjeva sva uronjena u Boga svoju zahvalnu pjesmu upućenu upravo Bogu Milosrđa. On je taj, po njezinu kazivanju, koji je njoj iskazao „snagu mišice svoje“. On i nju podiže – jer „uzvisuje neznatne“, nju koja za sebe kaže da je „neznatna službena Gospodnja“.

Zanimljivo je primijetiti kako Marija doživljava Boga. Za nju on je na prvom mjestu – pravedni Bog. On, naime po njoj, svoju dobrotu iskazuje „od koljena do koljena nad onima što ga se boje… raspršuje oholice umišljene; silne zbacuje s prijestolja, a uzvisuje neznatne; gladne napunja dobrima, a bogate otpušta prazne.“ Nije li to upravo u kratko sažet sav socijalni nauk Crkve? Borba za malene, preferencija za siromašne i gladne, a suprotstavljanje oholicama, silnicima, bogatima? Marija je osjetljiva duša koja ne prihvaća nepravdu, ona protiv nje u ovoj svojoj molitvi-pjesmi prosvjeduje i vidi Boga kao onoga koji uspostavlja pravdu, koji malene uzvisuje, a velike ponizuje, koji bogate srozava, a za siromahe se brine.

Mnogi danas kažu, kako se mi, ljudi Crkve ne bismo trebali baviti tim javnim pitanjima, osobito društvenom pravednošću. Zato postoje ljudi politike, javni djelatnici, profesori na katedrama različitih humanističkih znanosti, sindikati, radnici… A kako to– pitam ja vas – da se: Marija bavila tim pitanjima, kako to da je ona Boga doživljavala drukčije negoli ti koji se bune protiv crkvenog zauzimanja za društvenu pravednost?

Rekao bih kako je važno s Marijom imati dobre oči. Oči koje vide istinu, koje vide i razlučuju pravdu i nepravdu. Ali baš dobre oči, oči koje ne sude niti ne probadaju pogledom, koje se ne vesele trpljenju drugoga, ali koje nisu slijepe da zatvaraju pogled pred siromaštvom, pred nepravdama, no koje liječe upravo svojom dobrotom, svojom prodornošću i toplinom. Oči su to majčinske, oči pune nade, oči koje bdiju nad djetetom s dobrim željama i nadaju se dobrim ishodima.

Kako da naša Hrvatska, braćo i sestre, postigne milosrđe koje nam je toliko potrebno i koje nam može isprositi svojom molitvom i zagovorom Blažena Djevica Marija, koju ovdje puk časti kao Majku Milosrđa? Pa najprije, Hrvatska bi, naša domovina, trebala priznati da joj je Božje Milosrđe uopće potrebno. Kada bi se, recimo, naši predstavnici odrekli svoje prijetvornosti, pa ne bi govorili: „Mi smo nevjernici, mi nećemo ići na Misu za Domovinu, mi ćemo ići na Misu na Božić“! Što oni time poručuju? Da nas vjernike preziru i vrijeđaju. To je pokušaj nasilne ateizacije našeg hrvatskog društva, što je nedopustivo. Pa kada bi oni trebali biti na nekoj Misi ako ne kad se njihov narod – kojega oni predstavljaju, a koji je većinom vjernički – moli za Domovinu? Zar je za njih Misa na Božić odlazak na proslavu narodnih običaja? Ako tako misle, tada ih molimo: nemojte nam dolaziti niti na Božić na Misu, jer za nas su naši blagdani otajstva vjere, a ne narodni običaji! Nikome nije uskraćen pristup u crkvu, ali je za sudjelovanje u liturgiji Crkve potrebna barem želja vjere. Stoga bi već jednom bilo najbolje prestati s tom praksom da nevjernici dolaze u prve redove na Misu, a ne znaju se ni prekrižiti. Neka dođu u crkvu razgledavati umjetnost, ali izvan liturgije. „Sila Boga ne moli“, kaže naš narod. Ako se netko smatra velik, pa se ne želi pokloniti većemu, tj. Bogu, taj nema što raditi u crkvi. Samo maleni, potrebni Božjeg Milosrđa, dobrodošli su u crkvu, i grješnici koji se kaju, poput onog carinika, neka ispunjaju Dom Božji. Sve je drugo gluma i nepotrebno! A Marija nas zove na obraćenje, ne na glumu i prijetvornost.

Kako da primimo kao narod Božje Milosrđe, ako se od Boga udaljujemo, ako Mariju, koja nas želi dovesti svome Sinu, ne želimo promatrati niti slušati? Marija je u tom smislu ne samo blaga mati nego i prijekor i opomena našoj oholosti i poziv na promjenu srca!

Naš je narod duboko u svom srcu vjernički odan Presvetoj Bogorodici. Njezina je poruka da je budućnost našega naroda samo ako slušamo njezina Sina, Isusa Krista Gospodina. On je to Milosrđe za nas, kojemu je ona majka. On je kadar jedini osloboditi naše nemilosrdne i nepravedne misli, riječi i djela. On neka bude i ovdje onaj koga nam pruža i dariva Marija, Majka Milosrđa i u ovom svetištu u Kloštru Ivaniću.

Osobito molimo danas za mlade ove naše Moslavine, za mlade naše Sisačke biskupije, za mlade naše Domovine Hrvatske. Oni su na raskrižju mnogih životnih putova koji im se nude, a premnogi ih na žalost i zavode na putove lažnih vrijednosti. Proslavili smo ove godine Susret hrvatske katoličke mladeži, kojem je naša Biskupija bila domaćin. Velika hvala svima koji su se žrtvovali i unijeli sebe u taj susret, koji je zato tako lijepo uspio. Hvala i vama, dragi vjernici ove župe, ovih župa i ovoga kraja, na velikom trudu čiji se lijepi plodovi i danas vide. Taj Susret i njegove poruke trebaju i dalje živjeti u nama.

Ovdje želimo preporučiti sve sudionike tog Susreta, ali i sve naše mlade u Biskupiji i Domovini, Mariji, Majci Milosrđa. I ona je bila mlada i nije razumjela anđela Gabrijela. Tražila je Božju volju u svom životu, ali kad ju je našla, prihvatila ju je i bila Bogu poslušna.

Našim današnjim mladima treba upravo te hrabrosti da ne samo traže, već i da nađu svoj životni put. Molimo im ovdje kod Marije hrabrosti da, ako shvate da ih Bog zove u duhovno – svećeničko ili redovničko – zvanje, da se odazovu; ako ih Bog zove da osnuju obitelj, da imaju hrabrosti ući u kršćanski brak, prihvatiti odgovornost za svog bračnog druga, prihvaćati djecu, boriti se za vrijednosti vjernosti, poštenja, domoljublja.

Nikome nije danas lako, nije to bilo ni Mariji prije dvije tisuće godina, ali s pouzdanjem u Boga sve je moguće!

Neka nas sve zagovara Blažena Djevica Marija, Majka Milosrđa, i svima nama, a osobito mladima pokazuje pravi put u život.

Amen.