Mons. Vlado Košić, sisački biskup

HOMILIJA NA VELIKU GOSPU – GORA,

15. VIII. 2012.

Poštovani i dragi vjernici, štovatelji Velike Gospe!

Najprije vam želim svima izreći svoje žaljenje što danas neću proglasiti župnu crkvu Uznesenja BDM ovdje u Gori marijanskim svetištem Sisačke biskupije, kako sam želio i najavio prošle godine na ovaj isti blagdan. Rekao sam tada ovo: „Pozivam vas također, draga braćo i sestre, da se molite da se stvore pretpostavke da možemo – ako Bog da – sljedeće godine svečano proglasiti ovu crkvu biskupijskim marijanskim svetištem.“ Posebno sam se tada obratio mladima, jer smo prošlu godinu proveli u pripremi za Susret hrvatske katoličke mladeži, da se mladi založe za izgradnju ove župne marijanske crkve. Najprije svojom molitvom, a onda i svojim živim svjedočanstvom vjere u svakodnevnom životu, jer mi smo živa crkva, mi smo svetište u kojem se Marija časti i gdje se u njezinoj blizini susrećemo s Bogom.

Na žalost i danas moram to ponoviti, mogu reći da sam želio da danas proglasim ovu župnu crkvu svetištem, ali – crkva se još ne nazire, još nije podignuta a kamoli dovršena, ne može se koristiti za bogoslužje ni prigodno. Još joj puno nedostaje, no ipak – usprkos teškim vremenima i, na žalost, nemarnim i Crkvi nenaklonim ljudima – ona se gradi, ljubavlju dobrih ljudi, našim molitvama i zalaganjem Biskupije, župe, vjernika, graditelja.

Na sjednici Zbora savjetnika Sisačke biskupije, 22. rujna prošle 2011. godine predložio sam, i to su konzultori prihvatili, da se u našoj Sisačkoj biskupiji proglase tri crkve svetištima: marijanskim svetištima crkva u Gori i crkva u Kloštar Ivaniću, te svetištem zaštitnika Biskupije crkva sv. Kvirina u Sisku. Danas će biti od toga jedna proglašena svetištem, ali to ne znači da se odustalo od ove druge dvije, dapače: sve se čini što je moguće da se što prije i to ostvari. Od toga ne odustajem i to će biti, dao Bog, sljedeće godine.

No, što će značiti to da crkva u Gori – koju se nadamo sljedeće godine podići do stupnja barem minimalne liturgijske upotrebljivosti – postane marijansko svetište? Dakako, ona je to bila stoljećima, jer su se ovdje na Marijine blagdane okupljali mnogi hodočasnici i molili za zagovor Presvetu Bogorodicu koja je na nebo uznesena. Dakle, to na prvom mjestu znači potvrdu te činjenice, da se ovdje pobožnost prema Mariji nastavlja, da ju nije uništila neprijateljska ruka zatornica koja bi se tome radovala jer je rušenjem ove crkve upravo to i željela.

Nadalje, „svetište“ označuje sveto tlo, mjesto gdje stanuje Bog. U tom smislu je ovo i sada svetište, a bit će do kraja kada se i posveti oskvrnjeni hram Božji, kad se izgradi crkva i u njoj se budu slavila sveta otajstva.

Također, postoji i naziv „proštenište“ – za mjesta na koja vjernici hodočašće, a prvotni je smisao bio: zadobiti oproštenje grijeha. Otud riječ „proštenište“. Kako je potrebno i važno svima nama, draga braćo, zadobiti to oproštenje grijeha! Za njim čezne svako ljudsko, a napose kršćansko srce. Biti oslobođen krivnje zbog počinjena zla i nepravde, zbog grijeha i prijestupa Božjih zapovijedi – osobita je milost Božja. A to se često događa upravo u mjestima na koja hodočaste brojni vjernici i traže, bilo u sakramentu pomirenja ili ispovijedi, bilo u raznim pobožnostima – oproštenje i mir.

To hodočasnici nalaze na poseban način upravo u marijanskim svetištima. U crkvama koje su posvećene Blaženoj Djevici Mariji čest je baš taj motiv dolaska velikog broja vjernika, naročito na marijanske blagdane. Kako to da je upravo Blažena Djevica Marija postala ta osoba koja posreduje susret s Bogom – dakle, „svetište“, odnosno pomirenje s Bogom – tj. oproštenje grijeha, „proštenište“?

Pa Marija je sva služila Gospodinu i njezin primjer i njezin zagovor vjernicima je uvijek značio i znači velik poticaj za njihovu vlastitu vjeru.

„Per Mariam ad Jesum – po Mariji k Isusu“, staro je katoličko načelo. Ona nas upućuje ne na sebe, nego na Krista Gospodina, kojeg je po Duhu Svetom začela, u betlehemskoj štali rodila, s kojim je bježala u Egipat pred kraljem Herodom, kojeg je odgajala u rodnom Nazaretu, s kojim je hodočastila u Jeruzalem, kojeg je gledala osuđena na smrt i pratila na Kalvariju gdje je bio raspet, kojeg je blažena susrela nakon što je uskrsnuo! Marija je sva bila za Isusa.

I zato je ona – Velika Gospa. Nije to tajna, premda nam se čini paradoks: Marija je velika upravo zato jer je mala! Ona nije sebe stavljala u prvi plan, nije željela svoju slavu, nije se brinula oko svoga vlastitog dobra. Ne! Ona se sva posvetila brizi za svoga božanskog Sina, ona mu je služila, ona ga je slušala, ona je s njime proživljavala i progonstvo, i osudu i smrt! Ona se s njime radovala u Uskrsnuću!

Sv. Ivan, pisac Knjige Otkrivenja, u viđenju gleda ju kao „ženu odjevenu u sunce, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda“ (Otk 12,1). Sunce je simbol Boga samoga u kojega je ona sva uronjena i njime kao obučena, jer on ju grli sa svih strana i okružuje. Mjesec je simbol noći i zla, stoga je on Mariji pod nogama, budući da je upravo ona rodila Spasitelja koji je pobjednik nad svakim zlom i grijehom. A zvijezde označuju nebeski, duhovni svijet, a u Starom zavjetu i anđele koji lebde nad svakome od njih. Marija je svakako u toj slici prikazana kao Bogom očuvana, pobjednica nad zlom i okružena duhovnim svijetom anđela.

Takva nam ona i te kako može pomoći. Stoga ju danas slavimo kao Veliku Gospu. Današnja marijanska svetkovina ima kao prvotni sadržaj vjeroispovijest koja je definirana u dogmi da je „Marija dušom i tijelom, poslije svoga zemaljskog života, uznesena na nebo“ (Pio XII., 1950.). Nebo je naša domovina, nebo je naš cilj i naša sreća, braćo i sestre! I kako malene izgledaju naše zemaljske brige, ali i kako velike ako ih s jedne strane uspoređujemo s ljepotom i vječnošću neba, a s druge strane ako ih doživljavamo kao nezaobilazne prepreke na tom putu do cilja. Ako se na zemlji borimo za ono što je pošteno, časno, plemenito i dobro, tada smo i mi – s Marijom – na putu pobjede, da jednoć i mi primimo „vijenac pravednosti, koji je Bog pripravio svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak“ (2 Tim 4,8).

A s  ljubavlju se čeka Kristov dolazak ako se s njime i mi uključimo u borbu za izgradnju Božjeg kraljevstva. Zajedno s Marijom, i poput Marije. Ona nam u svojoj molitvi-pjesmi „Veliča“, koju smo slušali u čitanju Evanđelja (Lk 1,39-56), to najbolje oslikava.

Marijina rođakinja Elizabeta pozdravlja Mariju kao „Majku svoga Gospodina“, čime joj zapravo priznaje da je Bogorodica. Upravo se zato i čudi što je ona nju pohodila. Možda se i mi čudimo što i nas Marija voli, što i mi možemo doći k njoj, što dapače ona hrli k nama u  susret – jer nas voli i želi nam biti bliza u našim potrebama, kao što je to bila Elizabeti koja je čekala obećani porod.

Marija međutim u svojoj pjesmi „Magnificat“ daje hvalu Bogu jer se osjeća nedostojna tolikih milosti i dobročinstava koja joj je – kao „neznatnom službenici svojoj“, kako sama sebe zove – učinio Bog. Ali ona jasno Boga vidi kao onoga koji jakom svojom mišicom „raspršuje oholice umišljene“, koji „silne zbaci s prijestolja, a uzvisuje neznatne“, koji „gladne napunja dobrima, a bogate otpušta prazne.“ Sve su to očiti izrazi Marijina shvaćanja Božjeg djelovanja, kojem se divi, ali ga i sama ostvaruje. Braćo i sestre, i mi smo dužni boriti se za društvenu pravednost, pomagati sirote, a protiviti se oholicama i umišljenima.

Neka Bog blagoslovi našu Goru, neka i u ovoj Gori – u koju hrli Marija da zauvijek ovdje bude djeliteljica Božje milosti – svima pokaže put k Isusu. Neka nam ovdje, u budućem svetištu, ona pomogne da ojačamo u borbi za istinu, u nastojanjima da se ostvari društvena pravednost, u opredjeljenju za istinu i ljubav.

Zato i ja sve vas, dragi hodočasnici koji nastavljate slavnu tradiciju našega patničkog naroda ovog kraja Banovine i Sisačke biskupije, pozivam na molitvu:

Neka ove godine – koju će uskoro Papa Benedikt XVI. proglasiti Godinom vjere – svaka naša obitelj moli na nakanu da se učvrsti vjera u našem narodu.

Pozivam vas nadalje, draga braćo i sestre, da se ne umorite moliti da se podigne ova razorena marijanska crkva i postane ponovno središte okupljanja i mjesto molitve za duše koje su ranjene, za tolike potrebne, za sve naše nevolje!

Kada bi se svaki tjedan, osobito u ovoj župi Gori, ali i u župama naše Sisačke biskupije, jedan dan prikazala molitva Svete krunice na nakanu za izgradnju crkve – svetišta Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gori!

Kao da primjer ove naše obnove, spore i teške, mučne i dugotrajne, pokazuje svu zamršenost naše domovinske stvarnosti: crkve su rušili oni koji su i danas slobodni i čije se teze i čije laži u našoj Hrvatskoj cijene i poštuju, prenose ih mediji, o njima raspravlja nacija; oni koji su naše crkve branili i koji ih ponovno podižu proglašeni su zločincima, zatvoreni su ili ušutkani, naziva ih se parazitima društva; oni koji imaju u rukama moć, koji odlučuju što će se graditi a što neće, sami se predstavljaju kao nevjernici, ne mare ni za Boga ni za ljude, gaze ne samo doslovno ljude, nego i sve norme poštovanja života, igraju se Boga, odlučuju o životu i smrti, ali ne haju za suze malog čovjeka, osiromašenog, prevarenog i ponovno gurnutog da sam stvara sebi uvjete da barem preživi.

U tom stanju nacije, u tom mraku i labirintu u kojem često ne vidimo izlaza, nad nama sja Marija, sjajna poput Sunca i poput najsvjetlije zvijezde, Marija koja nas čeka, koja moli za nas i koja nas svojim primjerom potiče na djela solidarnosti s potrebnima – da i mi s njom „pohitamo u Gore, u grad Judin“ (Lk 1,39), da pomažemo svima koji su sami i potrebni, da se borimo za pravednost i ne sustanemo pred nepravdama, da se uzdamo u Božju pomoć i da znamo da je jedino Božji put – bez obzira na sva osporavanja – jedini ispravan, koji vodi u nebo. Amen.