Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na hodočašću Velike Gorice Majci Božjoj Bistričkoj
Marija Bistrica, 5. rujna 2026.
Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici iz Velike Gorice,
Ovo je vaše već 35. zavjetno hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj jer ste se njoj zavjetovali da vas poštedi ratnih razaranja. To je započeo župnik mons. Josip Frkin, a vi nastavljate tu lijepu tradiciju.
To dakle hodočašće je po svojoj prvotnoj zamisli ZAHVALNO hodočašće.
Kad kažemo Hvala, mislimo da smo nešto primili što nam je darovano. Sjetimo se samo u kojim je to okolnostima bilo kad su ova vaša hodočašća – prije 35 godina – nastala: bio je Domovinski rat, rat koji nam je nametnula Srbija i JNA protiv naše Domovine u želji da nas pokori i podčini a naš je narod kao jedan ustao i rekao NE!
Dakle, okolnost u kojoj je ovo hodočašće nastalo bio je RAT, agresija Srbije na Hrvatsku! U toj situaciji bilo je hrabro, s jedne strane, oduprijeti se agresoru koji je bio spremniji i s ogromnom prednošću u naoružanju… ipak jedno nije imao, što su naši branitelji svi imali: veliku ljubav prema Domovini, veliko srce i želju da se brani svoje i ne dopusti tuđincu da nad nama vlada.
Kad promotrimo učinak ove hrabrosti naših branitelja, tada vidimo da su oni postigli ono što je čitav narod želio i u čemu ih je podupirao: slobodu Domovine. Ipak bilo je to uz velike žrtve: poginulo je preko 16 tisuća branitelja, velik je dio Domovine bio okupiran i sve hrvatsko i katoličko bilo je uništeno – samo u Sisačkoj biskupiji 14 župnih crkvi je bilo potpuno srušeno, a još 10 puta toliko kapela, župnih kuća, samostana… Sve katoličko trebalo je po namisli agresora spaliti i uništiti. Pa ipak, naš je narod smogao snage – nakon četiri godine progonstva i teških životnih prilika – te je s braniteljima na čelu vratio okupirane krajeve i ponovno nastanio svoje opustjele domove, mjesta, crkve… Bila je to velika obnova koju smo zadobili po Božjoj volji i s pomoću BD Marije kojoj se utjecao naš narod, posebno po molitvi krunice, a koju su oko vrata i na odorama nosili naši branitelji. Bogu doista treba reći na tome hvala!
Naš je narod Mariji uvijek upravljao najljepše molitve i pjesme: tako ju je prozvao najljepšim naslovima:
Kraljica Hrvata,
Najvjernija Mati (Fidelissima Mater),
Naša Odvjetnica i Zagovornica (Advocata nostra, Protectrix),
Početak boljega svijeta (Melioris Mundi Origo),
Zvijezda mora (Stella maris),
Usnica Presvetog Trojstva,
Drvo života (Arbor vitae),
Nebeska Ljekarnica (Pharmacopea Coelestis),
Naša Proteturica u Dubrovniku,
Alma Refugii Mater – Majka od Utočišta u Aljmašu,
Gospa od čudesa – Beata Virgo de Miraculis u Oštarijama…
O svakom od ovih naslova bismo mogli govoriti i razmišljati, no ja bih danas s vama želio podijeliti naslov koji je u ovom našem nacionalnom marijanskom svetištu njoj dao pjesnik Jeronim Korner. Naime, na vanjskoj strani svetišta bazilike, stoje pjesnikove riječi:
„Dušo duše hrvatske, Isusova Mati, Sunce naših stradanja, ne prestaji nam sjati!“
Stvarno je Marija „Duša duše hrvatske“, i to se osobito očituje ovdje u ovom našem svehrvatskom svetištu.
Kada nekom kažemo da je duša naše duše, tada želimo reći da je najvrjednije što imamo. Ima jedna pjesma „Pismo moja… hrli tamo di anđela mog je dom… oj ti dušo duše moje, čuvao te dobri Bog!“ – ovako govori pjesnik svojoj dragoj.
A Marija? Nije li ona nama svima, bez obzira na spol i dob, bez obzira na zvanje i dužnosti koje nosimo u ovom životu, upravo to: duša naše duše?
Ona nam predstavlja ono najvrjednije, ono najsvetije, ono što samo duša osjeća i zna, što svako srce ispunja najvećim i najljepšim mislima i osjećajima…
Marija je majka Isusova, ona je začela i rodila Sina Božjega kao čovjeka. Time je postala svemu svijetu donositeljica spasenja, posrednica najveće Božje milosti…
Kako da je ne zovemo Dušom naše duše, kako da joj ne upućujemo najljepše pjesme i molitve?
Blaženi Alojzije Stepinac je ovdje prigodom krunidbe Marijina kipa u svojoj homiliji 7. srpnja 1935. izrekao zavjet koji i nas obvezuje: „Vjerni dok budu žuborili potočići naši, šumile rijeke naše, dok se bude pjenilo sinje more naše. Vjerni dok se budu zelenile livade naše, dok se budu zlatile njive naše, dok se budu sjenile tamne šume naše, dok bude mirisalo cvijeće domovine naše!”
Slično osjećamo i mi danas ovdje, ispunjajući zavjet svojih otaca te dolazeći k Mariji sa zahvalnošću za to što je Velika Gorica ostala pošteđena razaranja u ratu 1991. Tako već od 1992. započinje ova tradicija hodočašća – pješice punih 42 km – od crkve Navještenja BDM u V. Gorici do Marijine bazilike u M. Bistrici.
Povijest Velike Gorice i cijelog Turopolja neraskidivo je, od samih svojih početaka, povezana s dubokim štovanjem i privrženošću Blaženoj Djevici Mariji. Ta se veza najjasnije ogleda kroz župnu crkvu Navještenja Blažene Djevice Marije, ali i kroz jedno od najljepših modernih svjedočanstava vjere: Velikogoričko zavjetno hodočašće.
Središte marijanske pobožnosti u Velikoj Gorici upravo je župna crkva u samom srcu grada, od milja zvana „Turopoljska katedrala”.
Prvi spomen iz 1334. godine: U slavnom popisu župa Zagrebačke biskupije Ivana arhiđakona Goričkoga, ova se crkva spominje pod prelijepim latinskim imenom „ecclesia beate virginis de campo Turouo” (Crkva Blažene Djevice u polju Turovu). To dokazuje da je grad od srednjeg vijeka utemeljen na Marijinu zagovoru.
Stradanja i obnove: Prvotna drvena kapela uništena je 1592. godine tijekom turskih prodora pod vodstvom Hasan-paše Predojevića. No, Plemenita općina turopoljska brzo ju je obnovila. Nova, velika zidana crkva građena je krajem 17. stoljeća, a svoj današnji monumentalni neoromanički izgled s prepoznatljivim oktogonalnim tornjem dobila je nakon velikog potresa 1880. godine, kada ju je obnovio slavni arhitekt Hermann Bollé. Crkva je stradala i u potresu 2020. kad je u Sisačkoj biskupiji stradalo puno više crkava, kapela i ž. kuća, ali vi ste to lijepo pod vodstvom župnika Norberta obnovili i opet je ona vaš ponos.
Budimo i mi danas nasljednici te tradicije i svojom pobožnošću i ljubavlju zahvalimo BD Marji na uslišanoj molitvi za spas naše župe, mjesta i Domovine.
Neka nas i ubuduće čuva i brani BD Marija, koju možemo danas i mi nazvati „Dušom naše duše“, onom koja „znade najbolje sve naše nevolje“, onom koja je uvijek uz nas jer nam donosi Spasitelja koji je i došao po njoj „radi nas ljudi i radi našega spasenja”. Amen.