Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na posveti crkve sv. Bartola
Hrastovica, 20. rujna 2026.
Draga braćo i sestre,
Danas je lijep dan za Hrastovicu, za sve koji vole istinu i raduju se uspjehu dobra: posveta ove župne crkve sv. Bartola ap. dokaz je kako na kraju, poslije svih neprijateljstava i nevolja, dobro pobjeđuje!
Čitanje Knjige proroka Izaije (Iz 55,6-9) govori nam kako Bog gleda na naš život i naše putove drukčije negoli što to gleda čovjek, drukčije negoli što to gledamo mi: „Bog naš je velikodušan u praštanju… Jer moje misli nisu vaše misli i puti moji nisu vaši puti, govori Gospodin.“
Pavlova misao treba postati i naša, braćo i sestre. On naime piše Filipljanima (Fil 1,20c-24.27a): „Braćo: Krist će se uzveličati u mome tijelu, bilo životom, bilo smrću. Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak! … želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje; ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas. Samo se ponašajte dostojno evanđelja Kristova.“ To da Krist živi u nama, već smo susreli kod sv. Pavla kad on kaže: „Ne živim više ja, nego u meni živi Krist“ (Gal 2,20). Pavao razmišlja o tome kako bi bilo puno puno bolje umrijeti i biti s Kristom negoli ostati živjeti na zemlji u tijelu. Ali, kaže, to drugo je potrebnije poradi braće. On dakle radije bio u Kraljevstvu nebeskom, ali radi braće prihvaća ostati još na zemlji jer je to njima potrebno.
Slično je izjavio sv. Martin bisk. koji je pred smrt molio: „Rado odlazim ako to želiš, ali ako misliš da sam potreban još na zemlji, ostajem po Tvojoj volji.“
Evanđelje po Mateju (Mt 20,1-16a) donosi nam poznatu Isusovu prispodobu o radnicima u vinogradu Gospodnjem. Slika je to Kraljevstva nebeskoga u kojem domaćin izlazi najmiti radnike u svoj vinograd rano ujutro najmiti. Čini to više puta i svaki put besposlene radnike šalje u svoj vinograd. Budući da se s prvima pogodio za plaću, kad onima koji su došli posljednji i radili svega jedan sat prije kraja dana daje jednaki iznos, oni koji su bili od ranog jutra očekuju više. Međutim i njima se daje isto te oni stanu mrmljati i protiviti se: „’Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.’ A on odgovori jednomu od njih: ’Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’ Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.«
Kako ćemo tu prispodobu i njezinu poruku primijeniti danas na naše slavlje posvete župne crkve?
Netko će reći da je to nepravda što su doživjeli ovi radnici od jutra, no Gospodin im nije obećao više već upravo toliko koliko su dobili. A to što su i oni koji su manje radili dobili isto, to je samo znak velikodušnosti i milosrdnosti gospodara.
I naš je Gospodin Isus Krist nama ovdje u Hrastovici dao te smo ovu crkvu morali dvaput graditi: poslije Domovinskog rata jer je bila srušena, i sada poslije potresa kad je ponovno bila teško oštećena.
Pa koja nam plaća za to? Jesmo li zbog toga pred Bogom i pred ljudima važniji i veći nego oni koji nisu imali tog „posla“ jer njihove crkve stoje, hvala Bogu, već više od stotinu godina, niti su rušili Srbi niti potres.
Međutim možda je nama Gospodin bio posebno milostiv jer nam je pružio priliku koju drugima nije. Kušao je našu vjeru i mi smo pokazali da smo tu kušnju izdržali i test položili. Gospodin nam je dao teži teret ali nam je i pomogao da ga nosimo i da pobijedimo u toj borbi.
Zbog toga smo posebno Gospodinu zahvalni danas. On nas je jačao i kada smo bili progonjeni, i kada su nas ubijali, kad su nam rušili kuće, crkve, kad su nas htjeli zatrti. Mi smo odolijevali.
Zašto? Jer smo željeli da se Krist uzveliča u našem tijelu, bilo životom bilo smrću. I jer nas je uzdržao na životu, znamo da je to bio put da se po nama on proslavi. Jesmo li toga dostojni, jesmo li to doista izvršili ne radi sebe nego poradi njega?
Nije li se tako ne samo u ovoj Isusovoj prispodobi nego i na primjeru ove crkve koja se ruši i gradi, koju neprestano obnavljamo i ponovno podižemo, obistinila Božja riječ: „Moje misli nisu vaše misli i moji puti nisu vaši puti.“ Pa ipak kad on sve vodi, pa i protiv naših misli i protiv naših očekivanja i volje, sve dođe na kraju do ispunjenja koje je bolje negoli je prije bilo, koje se pokazuje za nas najbolje.
Draga braćo i sestre,
Mi posvećujemo ovu crkvu svetog Bartola Bogu za bogoslužje i tako dovršavamo ove obnove i završavamo ono što je potrebno da ova crkva bude posvećeni hram Božji.
Prvi spomen crkve u Hrastovici bio je 1334. kada se spominje „Ecclesia sancti Quirini in Hrastovica“ – crkva svetog Kvirina a ne Bartola. Znamo kasnije je, nakon Turaka, došlo do promjene naslova: prvo su bili franjevci u Staroj Hrastovici u samostanu i crkvi Svetoga Duha, da bi 1841. bila podignuta crkva sv. Bartola. U razgovoru s umjetnikom Ivanom Kujundžićem saznao sam za ideju koju je umjetnik stavio u oltar: tu je prikazan okrugli kamen koji pluta u vodi. To je aluzija na mlinski kamen koji je bio zavezan biskupu sisačkom Kvirinu oko vrata i tako ga se ubilo potapanjem u rijeci u tadašnjoj Sabariji, danas Szombathelyu. No, ovaj kamen nije samo znak mučeništva našeg nebeskog zaštitnika, nego prvotno nosi poruku kruha: mlinski kamen se upotrebljava da samelje pšenicu u brašno od kojeg se peče kruh. To je poruka Euharistije koja je prinos posvećenog kruha na oltaru. Tu će se prinositi upravo taj Kruh, Kruh života, Isus pod prilikama Kruha. Ujedno je to znak žrtve, žrtve našeg biskupijskog i nekoć hrastovičkog zaštitnika sv. Kvirina.
Euharistija i žrtva idu zajedno jer kruh koji se lomi označuje Krista koji se darovao za nas, koji je žrtvovao svoje tijelo i svoju krv da bi se prinio Ocu za naše spasenje. I to će se ovdje ponavljati u svakoj svetoj Misi.
Danas je SUSRET HRVATSKIH KATOLIČKIH OBITELJI U ALJMAŠU. U ime naše Sisačke biskupije vlč. Branimir Koretić prinosi dva kamena – jedan je iz naše porušena katedrale a drugi iz obnovljene katedrale. Oni označuju stradanje ali i obnovu, svjedoče da se vjera ne ruši kad se ruše zidovi jer Bog od ruševina gradi novi život i nadu. I naša Sinoda bila je pod znakom kamena: „Krist, kamen zaglavni“…
Dvanaest križeva na zidovima crkve označuju 12 apostola, među kojima je i sv. Bartol. Apostoli su temelj Crkve, oni ispovijedaju pravu vjeru u Krista, oni su prvi evangelizatori, oni svjedoče i danas nama tu apostolsku vjeru, vjeru koji i mi ispovijedamo i od koje živimo.
Zašto se oltar i zidovi, odnosno križevi na zidovima pomazuju? Pomazanje uvijek označuje prisutnost Duha Svetoga. Ovom gestom želi se reći da je crkva hram Duha Svetoga, dom Božji, da su i oltar i sama crkva mjesto susreta s Kristom, Pomazanikom Božjim, koji je označen i u samoj zgradi hrama, i u oltaru na kojem se prinosi žrtva i u apostolskoj vjeri koju ispovijedamo, da bismo i sami živjeli svoje pomazanje tj. ono što smo primili u krštenju i svetoj Potvrdi – Krista koji nas čini svojim pomazanicima, nositeljima Duha Svetoga.
Puno je tu lijepe simbolike i govora koji treba odzvanjati u našim srcima. Tek tada će i ovaj zidani hram biti dostojno mjesto slave Božje, mjesto gdje će se slaviti Gospodina i gdje će on biti sa svojim narodom jer je on to obećao riječima: „Gdje su dvojica ili trojica u moje ime sabrani, i ja sam među njima.“ (Mt 18,20)
Molimo zahvalna srca danas Gospodina da novi naraštaji vjernika ove župe budu dostojni svojih predaka, da i oni izdrže sve nevolje, sve kušnje i tako hrabro svjedoče da je jedini Krist naš Spasitelj i da ga ovdje, u Božjem hramu, možemo susresti i slaviti ga!
Neka nas sve Gospodin čuva po zagovoru svetih zaštitnika apostola Bartola i sv. Kvirina, mučenika i sisačkog biskupa. Amen.


