mons. Vlado Košića, biskup sisački

HOMIJA NA VELIKI ČETVRTAK – MISA POSVETE ULJA I OBNOVE SVEĆENIČKIH OBEĆANJA

Sisačka katedrala, 28.OŽUJKA 2013

Draga braćo u svećeništvu: poštovani gen. vikaru mons. Ćoriću, kancelaru mons. Cvitkušiću, biskupijski ekonome mons. Novak, predsjedniče biskupijskog Caritasa mons. Ćuk, draga braćo kanonici, braćo arhiđakoni i dekani, župnici, upravitelji župa, župni vikari, subsidijari, vjeroučitelji, braćo redovnici, draga braćo đakoni!

Upravo je jučer izišao dokument Svete Stolice, koji je izdala Kongregacija za kler – i to baš na dan odreknuća od papinske službe Benedikta XVI., na Gospu Lurdsku, 11. veljače ove godine – koji nosi naziv „DIREKTORIJ ZA SLUŽBU I ŽIVOT PREZBITERA“.

Dobro je, braćo svećenici, promotriti barem neke poruke koje se donose nama na razmatranje, a primjereno je da ih baš danas, kad mi slavimo svoj Svećenički dan, budući da je na današnji dan Gospodin naš Isus Krist ustanovio svećeništvo vezavši ga uz Euharistiju.

Dokument spominje važno pismo pape bl. Ivana Pavla II. „Pastores dabo vobis“ iz 1992.godine, na koji se naslonio prvi Direktorij za službu i život prezbitera iz 1994., no u međuvremenu je proslavljena Svećenička godina 2009./2010., na 150. godišnjicu smrti sv. Ivana Marije Vianeya, zaštitnika župnika. U svjetlu plodova te Godine, a u Godini vjere, koja ima prvenstveni cilj usmjeriti naša svećenička nastojanja i nastojanja čitave Crkve „novoj evangelizaciji“ papa Benedikt XVI. Naložio je da se izradio ovaj Direktorij.

On ima, uz uvod i zaključak, samo tri poglavlja: 1. Identitet prezbitera, 2. Duhovnost svećenika i 3. Trajna izgradnja.

Činjenica je, što spominje i Direktorij, da je na djelu jaka sekularizacija suvremenog društva, u kojem se kršćanske vrijednosti odbacuju i društvo dekristijanizira. Trajna prisutnost upravo Euharistije i po njoj božanska prisutnost u svijetu događa se baš po svećenicima.

I sam Direktorij stoga kaže: „Već to je dovoljno da budemo potaknuti na razmišljanje o veličini zaređenog službenika, neovisno o njegovim sposobnostima i njegovim darovima, njegovim ograničenjima i njegovoj bijednosti. To je ono što je nagnalo Franju Asiškog da u svojoj Oporuci izjavi: »Njih i sve ostale hoću da poštujem, ljubim i častim kao svoje gospodare. I neću da u njima gledam grijeha, jer u njima vidim Sina Božjega i oni su moji gospodari. A to činim zbog toga što na ovom svijetu ne vidim ništa tjelesno od samoga svevišnjega Sina Božjega osim presvetog tijela i presvete krvi njegove, što ih oni primaju i samo oni drugima dijele.« (DSŽP, Uvod, str. 8-9)

Identitet svećenika svakako je u njegovoj povezanosti s Kristom, kako ističe Drugi vatikanski sabor, a ponavlja Direktorij: Svećenički identitet, stoga, proizlazi iz jedinstvenog dioništva u Kristovu svećeništvu, po čemu zaređenik postaje, u Crkvi i po Crkvi, živa i prepoznatljiva stvarna slika

Krista svećenika, »sakramentalno posadašnjenje Isusa Krista Glave i Pastira« /PO 2/ Posvećenjem svećenik »prima u uzdarje onu ‘duhovnu moć’ koja znači sudjelovanje na vrhovnoj vlasti kojom Isus Krist, po svom Duhu, vodi Crkvu« /PO 12/ (DSŽP, 2).

Međutim važno je znati da je ta „vlast“, kako bi to rekao sv. Augustin, – „amoris officium – služba ljubavi“ (DSŽP, 25).

Posebnu ulogu za identitet svećenika ima Euharistija. Mi danas, na Veliki četvrtak, slavimo ustanovu svećeništva kad se slavi i ustanova Euharistije. To dvoje je neodvojivo. O tome Direktorij kaže: „Euharistija, taj sakramentski spomen Kristove smrti i uskrsnuća, stvarno i djelotvorno uprisutnjenje jedincate otkupiteljske žrtve, izvor i vrhunac kršćanskoga života i cijele evangelizacije, početak je, sredina i cilj svećeničke službe, jer »sve crkvene službe i djela apostolata čvrsto su povezani sa svetom euharistijom i prema njoj su usmjereni«. Posvećen trajnom služenju svete žrtve, prezbiter tako najočitije pokazuje svoj identitet. Postoji, naime, duboka povezanost između te euharistije u središtu života, pastirske ljubavi i jedinstva prezbiterova života, koji u njoj nalazi presudne smjernice za hod u svetosti, na koji je posebno pozvan. Ako prezbiter posuđuje Kristu, Vrhovnom i Vječnom svećeniku, svoj razum, volju, glas i ruke da bi Krist po njegovu služenju mogao prinositi Ocu sakramentsku žrtvu otkupljenja, treba također usvojiti Učiteljev stav i, poput njega, živjeti kao dar za svoju braću. Stoga se mora

naučiti najtješnjem sjedinjenju s prinosom, donoseći na žrtveni oltar cijeli svoj život kao očevidni znak nezaslužene i susretljive Božje ljubavi. (DSŽP, 66)

Riječ je o duhovnosti koja je bitno euharistijska. Ukoliko svećenik ne crpi svoju duhovnost u Euharistiji, pitanje je koliko je doista svećenik u duhu Crkve i u duhu Isusa Krista. To je stoga prevažno pitanje. Papa Benedikt XVI. potaknuo je svećenike da slave Euharistiju i ako nema ni jednog vjernika, budući da je „Sv. Misa formativna u najdubljem smislu te riječi jer potiče na suobličenje Kristu i utvrđuje svećenika u njegovu zvanju.“ (DSŽP, 67). Svećenik „će je doživljavati kao središnji dio dana i svakodnevne službe, plod iskrene želje i priliku za duboki i stvarni susret s Kristom. Svećenik se u Euharistiji uči svakodnevnom predanju, ne samo u času velike nevolje već i u svakodnevnim malim protivštinama. To se učenje odražava u ljubavi s kojom se svećenik pripravlj aza slavljenje svete žrtve i kojom je pobožno slavi, bez žurbe, pazeći na liturgijske propise i rubrike, kako bi vjernicima takvim načinom slavljenja pružio pravu katehezu.“ (ib.)

Valja svakako naglasiti, što kaže i Direktorij, kako „svjedočenje vlastitim životom određuje svećenika i čini od njega najuvjerljiviju propovijed. Sama crkvena stega, življena iz istinske nutarnje pobude, pokazuje se kao brižna pomoć za življenje osobnog identiteta, za jačanje djelotvorne ljubavi i za isticanje svjedočanstva bez kojeg bi bilo kakva naobraženost ili točno planiranje bili samo varka. Ničemu ne služi ‘činiti’ ako nema onoga ‘biti s Kristom’.“ (DSŽP, Zaključak, str. 209).

Zahvalni danas, na naš dan, draga braćo u svećeništvu, privinimo se – poput apostola Ivana – uz Gospodina Isusa i doživimo njegov posebno dragocjen dar i veliko povjerenje koje nam je pružio izabravši nas za svoje učenike i stavivši u naše ruke sama sebe i svoje poslanje spasenje svih ljudi. Molimo ga da nas učini dostojnima i obdari potrebnim darovima da njegovo povjerenje možemo opravdati i biti mu na ponos i našoj braći i sestrama na njihovu duhovnu i vječnu korist.

Povjerimo se Mariji,

Majci svećenikâ, molitvom pape Benedikta XVI.:

»Majko Crkve, mi, svećenici, želimo biti pastiri

koji ne pasu same sebe,

nego se daruju Bogu za braću,

i u tome nalaze svoju sreću.

Želimo ponizno ponavljati, iz dana u dan,

ne samo riječju nego i životom, naš ‘Evo me’.

Pod tvojim vodstvom želimo biti

apostoli Božjeg milosrđa,

sretni što možemo svakoga dana slaviti

Presvetu oltarsku žrtvu

i podjeljivati sakrament pomirenja

onima koji ga traže.

Odvjetnice i Posrednice milosti,

ti koja si sva uronjena

u jedinstveno Kristovo sveopće posredovanje,

zagovaraj nas kod Boga

da steknemo potpuno novo srce,

koje ljubi Boga svim svojim silama

i služi čovječanstvu kao što si ti to činila.

Ponovi Gospodinu one svoje riječi: ‘vina

nemaju’, što padoše na plodno tlo

da Otac i Sin, kao o novoj Pedesetnici,

izliju na nas Duha Svetoga.«

M o l i t va P r e s v e t o j M a r i j i pape bl. Ivana Pavla II:

Marijo, Majko Isusa Krista i Majko svećenikâ,

primi ovaj naslov što ti ga pridajemo

da bismo proslavili tvoje majčinstvo

i kod tebe razmatrali o svećeništvu

tvoga Sina i tvojih sinova, sveta Bogorodice.

Majko Kristova, po pomazanju Duha Svetoga

darovala si ljudsko tijelo Mesiji Svećeniku

za spas siromahâ i onih koji su srca slomljena;

čuvaj svećenike u svom srcu i u Crkvi, Majko Spasiteljeva.

Majko vjere, pratila si u hram Sina Čovječjega,

koji je ispunjenje obećanjâ danih Ocima, zbog slave njegove;

prikaži Ocu svećenike Svoga Sina, Škrinjo zavjetna.

Majko Crkve, među učenicima si

u dvorani Posljednje večere, molila Duha

za novi Narod i njegove Pastire;

isprosi prezbiterskom redu

puninu darovâ, Kraljice apostolâ.

Majko Isusa Krista,

bila si uza nj u početku njegova života

i njegova poslanja,

tražila si ga usred mnoštva kao Učitelja,

bila si uza nj kad je bio uzdignut sa zemlje,

i kad je prinio sebe za jedincatu i vječnu žrtvu,

a uza te Ivan, sin tebi predan;

prihvati one koji su od početka pozvani,

štiti njihov rast, prati život i službu

sinova svojih, Majko svećenikâ.

Sjetimo se također danas i rimskog Prvosvećenika papu Franju, koji je nedavno stupio na tu, po odgovornosti prvu službu u Crkvi. Njegova je blagost i poniznost osvojila svijet. Molimo mu od Gospodina hrabrost da mogne voditi Božji narod i svima nama, dionicima Kristove svećeničke ministerijalne službe, bude pravi vođa na putu služenje, pastoralnom angažmanu i duhovnom životu.

I vas molim, braćo i sestre, sestre redovnice, vjeroučitelji, članovi našeg katedralnog zbora i svi vjernici, molite se za nas, svoje svećenike. Vi kao vjernici bez nas ne možete, ali ni mi, svećenici, nismo ništa bez vas i vaše potpore.

Neka nas sve čuva Presveta Bogorodica i isprosi nam kod svoga Sina ustrajnost i apostolski žar u služenju Njemu i Božjem narodu. Amen.